Pa pogledajte golu statistiku koja se tiče “samo” kulture i kazališta, pa promislite malo:

Odmah po oslobođenju zemlje od fašizma u proljeće 1945., nova se vlast našla pred zadatkom obnove zemlje koja je pružala sablasnu sliku ruševine. Na Međunarodnoj reparacijskoj konferenciji u Parizu je ustanovljeno da je Jugoslavija u II. svjetski rat ušla kao jedna od najnerazvijenijih država u Europi, a da je iz rata izašla s 10% stanovništva manje (uključivši čak 40 000 visoko obrazovanih ljudi), s 2/5 razorene industrije, 50% uništenih pruga, 35% uništenog brodovlja, 223 urušena rudnika, s opustošenim školama, bibliotekama, arhivima, muzejima, kazalištima… Preko tri milijuna ljudi ostalo je bez kuće ili stana, a šteta na baštini iznosila je preko milijardu dolara.
Zahvaljujući golemom radnom elanu i entuzijazmu stanovništva, u nepune DVIJE godine uklonjene su najteže posljedice rata. Uz promet, industriju i poljoprivredu koji su zbog prehrane stanovništva imali prvenstvo, uskoro je na red došla i temeljita obnova prosvjetno-kulturnoga sektora kojii postaje poluga široke transformacije cijeloga društva te se uspostavlja kao aktivnost od izvanrednog značaja. Plimni val u kulturnome stvaralaštvu ponajbolje se može uočiti upravo u obnovi KAZALIŠNE mape zemlje. Već tijekom 1946. osnovana su u Jugoslaviji čak 42 nova profesionalna teatra s ansamblima, a do kraja 50-ih godina njihov se broj zaustavio na 73. Samo je u Hrvatskoj u ljeto 1947. – kada Tito osobno u cilju podizanja pozorišne kulture jugoslavenskih naroda izdaje Uredbu o osnivanju Jugoslovenskog dramskog pozorišta kao umjetničke ustanove saveznog značaja (30. VII. 1947.) – bilo 8 narodnih kazališta republikanskog i gradskog značaja.

Priredila Snježana Banović