Slavenka je nama, djeci šezdesetih, bila prva ženska intelektualna figura u javnom životu ovih prostora koja nije morala birati između ozbiljnosti i tjelesnosti. Između intelekta i ranjivosti. Između teorije i autobiografskog ispovijedanja.

Njezine sjajne prethodnice su uvijek plaćale nekakav porez patrijarhalnom društvu. Ili su bile ozbiljne na muški način, ili su bile osobne na način koji ih je smještao u rubriku ženskog pisma i time izuzimao iz ozbiljne rasprave. Slavenka je probila tu lažnu granicu. Jednostavno je bila previše dobra da bi je se moglo ignorirati. Njezin mudar ženski glas i njezina analiza naše svakodnevice postali su ono po čemu smo prepoznatljivi u europskoj i svjetskoj kulturi.  A nama, koji smo je čitali iznutra, ta ista analiza nije bila egzotizacija svakodnevice već trenutak u kojem si shvatio da ono što živiš ima ime, ima oblik, ima književni dignitet.

Prvi članak u Studentskom listu, na prvoj godini faksa, objavio sam o polemici Slavenka Drakulić – Igor Mandić. Ne mogu uopće vjerovati koliko je ludo bilo da żutokljunac piše o nečemu što je tek otkrivao. Preko predavanja profesorice Ingrid Šafranek, Slavenkinih članaka i Vesne Kesić u Startu. A onda 1987. – senzacija je protresla književnu scenu i nas čitaoce. Slavenka je objavila roman Hologrami straha. Nije to bila samo knjiga o bubregu. Bila je to sontagovska studija o bolesti i o tome što znači ostati subjekt u uvjetima koji subjektivnost čine nemogućom. Roman o tome kako se piše, jer pisanje je Slavenki akt opstanka, u isto vrijeme dokumentiranje procesa kako te vlastito tijelo napušta.

Hvala Slavenka, za sve što si nas naučila, za onu gordost, što smo se mi iz Zagreba osjećali vażni jer smo imali tebe.

Naslovna fotografija Snježana Banović