lavenka Drakulić.

Cijela jedna generacija u ranim 1980-im, ma zapravo do kraja osamdesetih, imala je privilegiju proći kroz iznimno kvalitetan Bildung. Par mojih prijateljica i ja, stupile smo u svijet odraslih kao tabule rase, tek upisale faks. Bile smo senzibilizirane dobrom srednjom školom i bile smo načitane, ali to su tek bili pipci koji se pružaju da ispitaju svijet.

Ispred nas, desetak do petnaest godina starije, bile su tada još uvijek vrlo mlade žene, koje su se okupile u sekciji Žena i društvo, u kojoj se debatirao feminizam. Rasprave su bile tematske i strukturirane, ozbiljne.

Par cura i ja došle smo na poziv Vesne Kesić, i upoznale tu, žensku, feminističku scenu, krug, u kojoj su bile i Lydia Sklevicky, Rada Iveković, Vesna Pusić, Nadežda Čačinović, Slavenka Drakulić.

Debata se širila oko tadašnjih centralnih društvenih feminističkih tema, kakve su se sigurno vodile u sličnim, najkvalitetnijim kružocima u Americi, ili Oxfordu ili Cambridgeu. Danas se mogu osvruti i sagledati kvalitetu rasprava, a kažem zato da smjestim taj krug.

Članice su bile ili novinarke ili predavačice na fakultetu.

Kad kažem Bildung, mislim na smisleni društveni odgoj mlade osobe, koja se kroz tu izloženost idejama i iskustvima sama oblikuje. Mi djevojke koje smo tada tamo slušale što govore ove već izgrađene, makar i dalje, vrlo mlade žene, danas smo svaka na svoju stranu, različito smo se formirale,privatno, politički, društveno, kao drveće koje, kako sazrijeva i stari, poprima svoj oblik. No, u podlozi jest da smo kao jako mlade imale pred očima žene koje su sebe doživljavale kroz zahtjev za apsolutnom ravnopravnošću, ali taj zahtjev bio je i beskompromisan i samorazumljiv.

To su bile različite žene. Vesna Kesić, originalna u razmišljanju, puna ironije, svjesno odlučna da pomogne drugim ženama. Vesna Pusić, konzekventna, sigurna u sebe, vrlo lijepa, vrhunski obrazovana, racionalna, jasna, ispravna, marljiva. Rada Iveković, predana tome da druge poduči onome što je ona, iz pozicije društvene privilegije, imala priliku naučiti. Nadežda Čačinović, filozofkinja, činilo mi se da ću i ja jednom biti kao ona, željela sam to, ali nije se ostvarilo. Ok, ostvarilo se nešto peto, no sad znam i koliko je rada bilo uloženo u to što je Nadežda postigla, a čega se ja nisam prihvatila.

Jelena Zuppa, duboko emocionalna, osjetljiva kao izvrnuta rukavica od ljudske kože, puštala je da svo znanje o francuskoj feminističkoj školi i literaturi i psihoanalitičkoj literaturi, prođe kroz nju kao kroz filter i da to prenese drugima.

Uglavnom, bile smo izložene samom vrhu kvalitete debate što uopće možete zamisliti, i bilo je zanimljivo kako smo to upijale. Kapilarno, nesvjesno. Ni ne znaš koliko to i na koje načine ulazi. Sve je bilo važno što su te žene rekle, napravile, njihove geste, način komunikacije, životni izbori, ma i više i niže od toga, odijevanje, mirisi, smijeh, geste…

Mi smo podrazumijevale, samorazumljivo nam je bilo da su žene takve kakve su ove iz sekcije Žena i društvo, a nabrojala sam samo one koje su meni, baš meni, bile najvažnije, ali i to neosviješteno. Nisam mislila: Evo, ovakve trebaju biti žene.

Ne, podrazumijevalo mi se da tako treba biti, svima nama. Čak i kad to kažem, kao da uključujem svijest o promatranju, a toga nije bilo. Bilo je to više interiorizirano očekivanje da cemo,za desetak godina, i mi biti takve.

Meni osobno, najvažnija je bila Kesićka, i nekoliko godina mi je trebalo da se rasteretim i poletim vlastitim krilima, toliko je bila dominantna. Ali, bila je neizostavna. No, sve su te žene bile fascinantne. Lidijina radna soba, njeni ipsiloni u imenu što su sugerirali kozmopolitizam. Slavenkin i Mirkov stan, moderan kao njujorški loft, zamišljen za uspješnu novinarku i talentiranog umjetnika. Nevjerojatno, to dvoje ljudi, odvojeno su postigli svjetske karijere!

Stanovi puni knjiga i gospoštine Vesne Pusić i Rade Iveković, što su signalizirali da se obiteljski razvoj građanskog sloja kao nužno putovanje duha, ostvaruje u feminizmu kao normaloj svojoj etapi.

No, istini za volju, svi naši roditelji, nas mlađih tamo, ali i njih, starijh, smatrali su samorazumljivim da kćeri ravnopravno i aktivno sudjeluju u društvu, završe svo moguće obrazovanje koje žele i što im je na raspolaganju, i budu u potpunosti samostalne i neovisne.

Jelena Zuppa koja nas je naučila da se može slamati pod emocijom, i da na to žena ima pravo. Ali, stvarno pravo, pa to slamanje nije imalo veze s patrijarhalnim idealom slabe žene ili cendranjem. Zuppin plač ili strasne reakcije nisu bile cendranje.

Isto tako, poruka od tamo bila je radikalno odbijanje da se žena tumači kroz poziciju žrtve. Ne, nego posve obratno, kroz poziciju oslobađanja, osvajanja svoje slobode.

Sve to imalo je masivan upliv na to kakva sam danas osoba. Kakva sam, da sam, to sam što sam, ali sam sve to osviješteno i posredovano protumačeno kroz feminizam.

Moje dvije bliske prijateljice sprijateljile su se sa Slavenkom, dok između nas, pak, nije bilo prijateljske kemije. Dodatno, s moje strane, valjda sam bila i iscrpljena prijateljstvom s Vesnom Kesić, tko nije prošao, ne zna.

Poslije sam uvidjela da su te dvije imale sa Slavenkom ljudski i prijateljski posve ravnopravan odnos, i bila sam ugodno iznenađena.

Do kraja moram biti iskrena, nisam bila idealan receptor za Slavenkinu literaturu, bila sam prestroga, potpuno nepotrebno stroga. Nije me uvjerila niti njena svjetska slava. Jednostavno, vrlo smo različiti senzibiliteti što se tiče pisanja, pa sam se zato i dodatno držala po strani. Primjerice, više sam uživala u pisanju njene kćeri, Rujane, nego Slavenkinom. Ta se skepsa ne odnosi na Slavenkino novinarstvo, koje sam visoko cijenila.

Jednom prilikom, negativno sam komentirala njenu književnu produkciju u kolumni u Glousu. Ma, bilo me je briga, živjela sam u Bruxellesu, rekla što sam mislila, samo preoštro. Preko toga je Slavenka tako velikodušno i nedramatično prešla, da se, evo i sada, moram nakloniti toj eleganciji.

Onda, jedno popodne, negdje smo se srele, počele razgovarati i provele nekoliko sati. Razne teme, što je dolazilo, a dio o njenoj bolesti bubrega. Imala je savršen balans otvorenosti i racionalnosti. Sve je znala oko svoje bolesti, no takav nedostatak drame, a da pri tome nije bilo ni trunka samozavravanja, ili pak preuveličavanja, ili umanjivanja, to je čudo. Kako je uspjela i sebe i bolest i sve oko sebe poznavati s toliko zrelosti? Od tada sam prema njoj razvila veliko poštovanje, a ne znam jesam li dovoljno plastično prenijela zašto. Neka racionalna vedrina i nedostatak patetike, to ju je karakteriziralo. Svi dijelovi unutar nje bili su na svom mjestu, tamo gdje i kako treba. Naprosto, sjajna osoba, sjajna žena. Izazvala je u meni poštovanje, ali bez straha, divljenje, ali bez distance. Naprosto, bila je takva kakvi bi ljudi trebali biti.

No, Bildung.

Te žene iz sekcije Žena i društvo bile su standard našeg tadašnjeg odrastanja. Govorim o najranijim danima sekcije, poslije su se tamo zaredale mnoge vrlo kvalitetne zene i aktivistkinje, no, valjda moje generacije, pa nije bilo dovoljno distance za taj filozofski odgoj. Govorim o onome što je baš meni udarilo pečat. Na čelo.

Poslije se taj veliki društveni odgoj nastavio u redakcijama, i isto smo mislili,pa da,to je novinarstvo, ovi sveznalice, ove hodajuće enciklopedije, ovi super hrabri kolege. Kako to da je onda danas tako palo?Zašto nije bolje? Gdje je moja krivnja u tome?

Ta generacija žena, Slavenkina, to je bio period, kad je ovo naše malo društvo bilo -u jednom segmentu – na istoj povijesnoj razini s bilo kojom sličnom grupom u Parizu, Londonu, Minhenu ili Milanu. Ali, premalo je bilo i njih i nas poslije da se raširimo. Poslije je uslijedio rat, konzervativne promjene u Hrvatskoj, a sad ovaj globalni povratak društvenom ultrakonzervativizmu itd.

Ono je bio svijetli trenutak, koji je prošao.

Važno je da ne zaboravimo ljude kao što je Slavenka, ili Vesna Kesić, i neke druge.

Htjela bih da se škole i ulice zovu po njima. Odnosno, to bi bilo najmanje što bi se moglo napraviti za njih.