Kao dijete sam jako voljela mjesec lipanj. Najprije zato jer je završavala škola, a dan kad je odjeknulo posljednje zvono bio mi je draži od rođendana, Božića i Nove godine zajedno. Dva i po mjeseca čistog ljeta, predstavljali su neviđeno bogatstvo. Voljela sam lipanj i zbog blagdana svetog Ante, ljiljana i priča koje su blagdan pratile. I zbog lipa koje su cvjetale pa je cijela Dubrava u predvečerje slatko mirisala. Sredinom mjeseca, u prozorima i na stepenicama okrenutim suncu osvanule bi velike tegle s višnjama u šećeru, i one s krastavcima u kopru, koji su se na suncu ukiselili već za nekoliko dana pa smo ih slatko jeli uz pečeni krumpir.
Na placu je trešnjama i mladim krumpirima pala cijena, pa je subotom mama pekla štrudlu od trešanja, i krumpiriće za večeru kad god sam poželjela. A tek nenadmašne dizane štruce – jedna od slatkog sira s grožđicama, druga od višanja – poslastica dostupne samo u lipnju kad dozrijevaju višnje. Nedjeljom, negdje iza četiri poslijepodne, kad se kolač napokon ohladio, mama ga je posipala štaub šećerom pa sam na tanjur dobila obje kriške i naizmjence grizla čas jednu, čas drugu. Tijesto s aromom limuna i vanili šećera, meko i mirisno, topilo se u ustima pa sam sretno mljackala i oblizivala prste dok sam gledala omiljeno Nedjeljno popodne.
Ali nije sve bilo tako dobro kao dizani kolač. U lipnju je prispijevao i grašak, a baba Milka, najgora kuharica koju je svijet vidio, svako malo kuhala je čušpajz od mladog graška s mrkvom, krumpirom i noklicama. Mrzila sam dane kad smo za ručak imali grašak s noklicama, s kojim se nisam sprijateljila ni kasnije. Nešto podnošljiviji bio mi je čušpajz od mahuna i krumpira, kiselkast i začinjen vrhnjem, mada sam i na njega kolutala očima. Zato sam s nestrpljenjem iščekivala da baba umijesi knedle s višnjama, koje sam obožavala prelivene vrhnjem i posute kristal šećerom.
Dani lipnja bili su dugi, a praznici koji su tek započeli, puno su obećavali. Po cijele sam se dane igrala u dvorištu, čitala stripove, crtala. Kad je postalo pretoplo, polijevali smo se šlaufom za zalijevanje vrta. Uvečer sam mogla gledati televiziju i ujutro spavati koliko me volja. Bilo je lijepo i bezbrižno, ljeto je bilo moje, svijet je bio moj.
Je li išta od toga ostalo do danas? Pa, ostale su lipe čiji miris volim još više nego onda, a ostali su i ljiljani svetog Ante. Glasovi koji odjekuju dvorištem, i koje ponekad čujem, uvečer kad zažmirim, ili kad u nečijem prozoru vidim teglu s višnjama. Ja ih ne stavljam na sunce, niti kiselim krastavce. Ne kuham grašak s noklicama, ali ga rado jedemo kao prilog u umaku od mlijeka i kopra. Danas sam umijesila knedle s marelicama, a ne bih to učinila da nije bilo nužno jer sam marelice morala nekako iskoristiti pošto su bile lijepe na oko, ali prilično tvrde i bezukusne. Ne sjećam se kad sam zadnji put na televiziji nešto iščekivala s djelićem veselja i entuzijazma kao ono davno Nedjeljno popodne.
Tako da… puno toga se promijenilo, ali lipanj je i dalje jedan od mojih omiljenih mjeseci. (Ne trenutno, nego u okolnostima nekih normalnih ljetnih temperatura.) Da baba Milka vidi moj grašak u mlijeku s koprom i knedle s marelicama i makom, frknula bi nosom i rekla:
– Kakva su to jela, ti od obijesti više ne znaš što ćeš!
PS. Prekjučer su pokosili sve nagibe na Savi i nestalo je ono vedro, razbarušeno šarenilo. Ali zato je jutros sve predivno mirisalo na suhu travu. Valjda je tako sa svim lijepim stvarima – nešto nestane, nešto se promijeni, ali uvijek ostane neki mali znak i trag. Miris lipe, zdjela knedli, pokošena trava… koga briga. Jer, zapravo, lipanj je još prilično isti, samo sam ja malo starija.