Kineski koncept stalne izmjene yina i yanga prikazan je u pet transformacija: vatra, voda, zemlja, drvo i metal. Grci su postavili teoriju o četiri elementa: vatra, voda, zemlja, zrak a kasnije Aristotel dodaje eter kao peti. Europska alkemija je četiri grčka elementa dopunila sa još tri: sumpor, sol i živa. Misterij mediteranskog života određen je svetom harmonijom mora, soli, otoka, barke i prijateljstva. Čovjek se na otoku ne nađe slučajno, već tamo ide. Evo me, dakle, ne slučajno, na obali mora Adrijanskog, da mu izmjerim granice, zagospodarim njegovim obrisima, da zaronim u njegove rituale, u ‘insularnost’ otoka, u njegov mikrokozmički karakter, njegove regule, da mu se divim, u drami sveopćeg istrebljenja života. To je prvi razlog predaje tajne osuđene na zaborav. Nema toga na Havajima, ni na Bahamima, nigdje toga nema. Hadrija dolazi od dravidske riječi Hodru, što znači Ponor-abyssus, u koji je prodrla voda, ali i u koji je prodrla smokva i maslina, vinova loza, lavanda i srdela. Prvi je zakon etike mora načelo požrvovnosti, odnosno zahtjev za odricanjem od svog neposrednog interesa u korist drugoga; drugi je načelo rada kojim se ulazi u priču, kojim se upisuje u usmenu predaju; treći je dignitet, dignitet osobe izvor je potrebne nadljudske snage, članovi posade ribarskog broda nisu radnici, oni zajednički sudjeluju u pothvatu. Ljudi su ne tako davno bili kao galijoti. To nisu bili ljudi obični. To su bili halieusi, ljudi izabrani. Imali su pulse debela kao vesla. Ako čovik nije bio jak, nije mogao na škoj u stalnu borbu za život, zarobljen morem a bez vode. Gledalo se tu kap vode kako u pustinji. Četvrti je zakon pučine, solidarnost i strogost, rigorozno i bespogovorno izvršavanje zapovjedi. Ovaj svijet nije poznavao krađu, nije zaključavao kuću, sve što su imali bilo je dostupno svakome, ovaj svijet nije poznavao strah od drugoga. Ovaj svijet se smijao, i drugome i sebi, u gubitku prepoznajući dobitak, u moći nemoć i u nemoći moć. Pogled na pučinu ujedno je bila sloboda, osluškivanje i prognoza vremena – poezija.

Drugi je razlog hals -sol, NaCl, natrijev klorid, bijeli mineral slanog okusa. Latinski sal naziv je za Sunce, odnosno boga Sunca. Sol znači savez, ona se s kruhom dijeli prijateljima, sol znači i mudrost, kažemo ‘imati soli u glavi’, Ili ‘razumjeti sa zrnom soli’, ili u ljutnji: ‘nemoj mi solit pamet’. Ima još: ‘stavi mu soli na rep’, ili ‘prosuti sol’ kao znamen nesreće. Kinezi su plaćali u soli, a Japanci zaustavljali najbrutalnije sukobe među klanovima da bi se dostavila sol za obje strane. Vodari sa otoka Paga od proljeća do jeseni beru sol još od prije devetog stoljeća. I danas pamtim gostovanje Noboru Muramota iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, makrobiotičara, jednog od Ohsawinih, uz Michija Kushija, najboljih učenika. Poželio je posjetiti polja soli Solane Pag, i vratio se oduševljen kvalitetom soli. I sam sam obišao to svjetsko čudo. Sol simbolizira nepokvarljivost, sreću, sol je vatra oslobodjena iz vode, a otok u slano uronjena zemlja, otud insula, od en saloa.

Treći je razlog otok. Što je otok? Za Holderlina otoci su djeca božanstva. Zašto baš otok? Zbog sunca, pješčanih plaža, života po vlastitim sklonostima, zbog ležernosti i bliskosti – više se voli, jače se mrzi. U hororu otuđenja Iskrenost i ljepota imaju tendenciju nestajanja. Otok je kopnu zatvor, a more ponor. Otok je nepotopljena zemlja. Kopno završava svojom obalom, obala kopna njegov je kraj. Obala otoka njegov je vidljiv početak, otok se penje iz dubine mora, do najviše točke, one najbliže Suncu, tu je njegov kraj. Njegov je početak tajna, njega znaju samo ribe i ribari, i vino. Treći je razlog i misto Bol, centar otoka Brača, kao što je centar i svako drugo misto ma koliko malo bilo. Te su male zajednice otoci na otoku. Nama kontinentalcima otok je prizor, vizualni doživljaj, nikad miris ili okus. Gledati otok, to je poput gledanja vremena u njegovu čistom obliku. More je svemir, a otok njegova zvijezda, stella maris.

Četvrti je razlog sveta insularna organska zajednica zemljoradnika, obrtnika i svećenika iz vremena kada je taj svijet sretnih ribara pulsirao snagom svoga vitaliteta, radosnim radom i vedrinom određen zakonima neba, mora i vjetrova. Usmenom predajom prenosilo se znanje pohranjeno u pamćenju onih koji su moru posvetili sav svoj život. Nije tu nikada bilo što se već nije zbilo, uvijek iste zvijezde, iste srdele, škarpine, isti galebovi, gušterice i prazan pijat. U temeljima otočke organske zajednice zakon je trga i rive, neposredovan institucijama. To su mjesta najvećeg intenziteta komunikacije, smiha i pisme uz brujet i bevandu. Ona određuju poziciju svakog člana zajednice u panorami osobnosti. U temeljima je rad ljudskih ruku i rad jezika kao nefikcionalna, usmena šaljiva priča, neodvojiva od svetoga. I nema tu egzistencijalističke tjeskobe i kalkuliranja, samo izlazak na more, unatoč katastrofalnim uvjetima, kao u vesternima, često sami pred nepogodama, ne za slavu, već za koricu kruha, ženi, dici, putnicima i svima potribitima.

Čovik je barka. Barka znači lov, avanturu i prekoračenje prostora…’valja veće mislit obo brodu nego obo životu’. Riječ barka prvotno se odnosila na posudu. Nalik svome tvorcu, kako bi rekao Joško Božanić, ona nije stvar među stvarima, nego biće među bićima, osoba, više organizam nego tehnička naprava. Poput čovjeka ima rebra, kobilica je njzina kralježnica, vesla su joj udovi, a kormilo volja. Barka je najvažniji sporedni artefakt u povijesti graditeljstva. Brod nije građen za vječnost. Sudbina broda jednaka je životu čovjeka s kojim i umire. Svaka je plovidba avantura. Ploviti znači lebdjeti nad zemljom. Onima koji lebde ne trebaju kotači. Svaki koji se odvažio skočiti na brod mora znati da nije brod uronjen u more već mornar, i da je oplata njegova koža, izložen silama kojima nije dorastao, upoznaje sebe, upoznaje nekoga koga do tada nije poznavao. Onoga koji na brodu traži uporište brod kažnjava povraćanjem. Slično je i sa ženama, ko jednim skokom ne napusti čvrsto tlo, sebe, i ne lebdi pored žene, taj će cili život povraćati i voljeti u mučnini mrtve stvari mrtvog svijeta. To je veliko Erosovo umijeće stalnog posrtanja, balansiranja i ljuljanja da bi se izbjegao pad. A priča, priča je negacija vremena, laž, pretjerivanje i zvonka radost da bi spasila od zaborava i sačuvala bogatstvo govora, i povezala žive i one koji tek u sjećanju žive.

Peti je razlog prijateljstvo. Moj prijatelj Puko univerzalni je meštar, autonomos, iz samoga sebe proizašao zakon, renesansni poliekscentrik koji je čas slikar, čas kipar, tesar i klesar, graditelj svog malog svita u kojem ima sve što mu triba, pučko kazalište, umijeće ribarenja, poeziju, mistiku. Postupcima mozaičnog i kolažnog stvaranja iz prošlosti, sadašnjosti, stvarnosti i mašte majstorski komponira logička suprotstavljanja hijerarhijskim odnosima u sustave značenja, a ne u dijalektičko jedinstvo. Samo meštar može od oka izabrati drvo i odrediti kamenu mjeru, punog uha u vječnoj pjesmi cvrčaka i zvuka zvona s mjesnog kampanela. Samo meštar može rukama narediti da govore, da misle, i da sviraju i, da vole. Slažu njegove ruke kuću sjećanja, stare stvari starog svijeta pored novih stvari novog svijeta. Ruke imaju svoje razloge, umijeće mnogih ruku, na rubu zaborava. Mater bi Pukina napravila obid, ali ne samo da bi to bio obid, nego i vanvremensko putovanje, više inicijacijski obred na kraju kojega bih rekao uvjek isto: ‘hvala Vam što ste mi omogućili da barem na trenutak budem Dalmatinac’. I sve bi odjednom, u ekstazi vremena i prostora stalo, i stalo bi u taj pjat, i duša materina, i ruke materine, i ruke njezine matere, i ruke njene kćeri, i more, i nebo, i zemlja, i maslina, i pomidor i blitva, odnosno kao u Tabuli Smaragdini: ‘što je na nebu to je i na zemlji’, u pjatu. A nakon obida, slatka iscrpljenost – fjaka. Zakon fjake nalaže: valja poć izbjeći nesnosnu vrućinu, valja poć na pižolot, od dva do pet Dalmacija ide ubit oko. U naporu stvaranja Puko ne mari za vještine trgovanja, draža mu je ekonomija razbacivanja i darivanja, a svoju čast ne potvrdjuje u raspravama, radije se odriče nego zahtijeva, i uvijek mu je draži poraz od pobjede, naročito kada je pirova. On je jednima falkuša, drugima svjetionik, a svima svetac pored kojeg se ne umire, nego vraća zemlji, moru i ruži vjetrova, vatri i eteru. Takva je mudrost mora pred kojim ne odolijeva ni tvrdoća kamena, odnosno pedagogija mora jača je od kristaliziranog znanja kamena.