Dvorac Duino (kod nas poznat i kao Devinski dvorac) smješten je u blizini Trsta u Italiji. Poznat je i po tome što je u njemu slavni češko-austrijski pjesnik Rainer Maria Rilke napisao svoje remek-djelo, “Devinske elegije”.

Ovaj povijesni dvorac privlači posjetitelje jedinstvenom lokacijom, bogatom poviješću i romantičnim pričama.

Izgrađen je u 14. stoljeću na strmoj, visokoj stijeni koja se okomito spušta u Jadransko more.

Na ovom lokalitetu zapravo postoje dva dvorca.

Novi, obnovljeni dvorac iz 14. stoljeća otvoren je za turiste, dok se u blizini nalaze ruševine starog dvorca iz 11. stoljeća.

U sklopu imanja nalazi se i povijesni bunker uklesan u stijenu, koji je pretvoren u zanimljiv podzemni muzej.

Legenda o Bijeloj Dami

Uz dvorac se veže i poznata srednjovjekovna legenda o okrutnom kralju koji je svoju mladu suprugu bacio s litice.

Prije nego što je dotakla površinu mora, nebo se smilovalo i pretvorilo je u bijelu stijenu koja i danas oblikom podsjeća na ženski lik u dugom velu te postoji priča kako je ta prekrasna plemkinja, blaga i dobra srca o danas stanovnica dvorca -besmrtna Dama Bianca. Njezin muž bio je silno ljubomoran i okrutan. Počeo je vjerovati glasinama da mu je žena nevjerna, iako za to nije imao nikakav dokaz. Obuzet bijesom, jedne ju je noći odveo do ruba litice ispod dvorca i gurnuo u more. Dok je padala, u očaju je zavapila nebu. Kaže se da se nebo sažalilo nad njom i prije nego što je dotaknula valove pretvorilo je njezino tijelo u bijelu stijenu. Ta se stijena i danas može vidjeti ispod ruševina starog dvorca, a svojim oblikom podsjeća na ženu ogrnutu velom i po njoj je dobila ime Dama Bianca. Legenda dalje kaže da se svake noći, oko ponoći, duh Bijele dame odvaja od stijene i luta hodnicima dvorca.

Traži sobu u kojoj je nekoć stajala kolijevka njezine malene kćeri. Kad svane zora, vraća se na liticu i ponovno postaje kamen.

Posjetitelji i danas prepričavaju da su vidjeli bijelu priliku ili svjetlost kako prolazi dvorcem, prema lokalnoj legendi koja se prenosi generacijama.

Od studenog 1911. Rilke je bio gost princeze Marie von Thur und Taxis u dvorcu Devin [Duino, kod Trsta] na Jadranu. Jednoga dana u siječnju, dok je s mora puhala jaka bura, izišao je vani da promisli o odgovoru nakon što je primio uznemirujuće poslovno pismo. Rilke se spustio do zidina koje su, stršeći na istok i zapad, bile povezane s podnožjem dvorca uskim putom duž stijena. Te stijene se strmo spuštaju prema moru, za šezdesetak metara. Rilke je koračao naprijed natrag, zadubljen u misli, zabrinut oko odgovora na ono pismo. Po legendi, odjednom je, usred te zamišljenosti, iznenada stao jer mu se učinilo da ga je u tom bijesu oluje zazvao glas: „”Tko bi me, kad bih i vikao, čuo među četama anđela!“ Izvadio je svoju bilježnicu koju je uvijek nosio sa sobom i zapisao te riječi, zajedno s još nekoliko redaka koji su se oblikovali bez njegovog miješanja… Vrlo smireno uspeo se natrag u svoju sobu, ostavio bilježnicu po strani i odgovorio na ono teško pismo.

PRVA ELEGIJA

Ko bi, da kriknem, ko bi me čuo iz četa
anđeoskih? Pa čak i da me nenadno
privine neki na srce: iščileo ja bih
od njegovog snažnijeg bića. Jer šta je lepota
ako ne sam početak strašnoga, koji smo taman
još kadri da podnesemo, pa mu se toliko
divimo samo zato što s nehajnim prezirom neće
da nas razori. Svaki je anđeo strašan.
Tako se uzdržavam i gutam domamljiv krik
grcanja tamnog. Ah, koga možemo mi
zvati u pomoć? Ne anđele, ne ljude,
i dovitljive zveri primećuju već
da nismo pouzdani niti kao kod kuće
u tumačenom svetu. Ostaje nam možda
poneko drvo na obronku, da ga viđamo
svakoga dana; jučerašnja ostaje ulica
i razmažena vernost neke navike,
kojoj se svide s nama, te uz nas ostade.
O, pa zatim i noć, noć kad nam lica razjeda
vetar pun svetskog prostranstva - kome ne ostaje
ona, željena, koja razočarava blago,
ona što je očekuje to samotno srce.
Da li je ljubavnicima lakše? Ah, oni samo
prikrivaju jedno drugim od sebe svoju sudbinu.
To ti još nije znano? Baci iz ruku prazninu
ka prostorima koje dišemo, možda će ptice
proširen vazduh prisnijim letom da osete.

Da, prolećima si bio potreban. Neke
zvezde su verovale da ih osećaš. Talas
neki se dizao k tebi sred minulog, ili ti se
dok si kraj otvorenog prozora prolazio
podavala violina. Sve je to bio nalog.
Ali da li si ga ti svladavao? Nisi li uvek
rasejan bio usled očekivanja, kao
da ti voljenu sve nagoveštava? (Gde ćeš
priviti nju, kad velike neznane misli
čas ulaze u tebe, čas izlaze, i često
ostaju preko noći?) No ako čezneš toliko,
opevaj ljubavnike, ni izdaleka još
besmrtno nije njihovo čuveno osećanje.
Opevaj one kojima bezmalo zavidiš, one
napuštene, u kojima toliko snažniju ljubav
otkri nego u onim utoljenima. Vazda
iznova počinji to veličanje nedosežno;
pomisli: junak sebe obnavlja, njemu je čak
i propast izgovor samo da postoji: poslednje
rođenje njegovo. Ali iscrpena priroda vraća
u sebe ljubavnike, kao da nema dvaput
snagu da ovo postigne. Da li si dovoljno mislio da neka devojka,
što voljenog ne zadrža, oseti pred bezmernim
primerom ove ljubavi: postaću kao ona?
Zar ne bi trebalo da nam plodniji postanu najzad
ti najstariji bolovi? Nije li vreme da se
od voljenoga s ljubavlju oslobodimo i da ga
prevaziđemo trepteći: kao što strela tetivu
prevazilazi, da bi, sva se u odskok pribravši,
postala više no što je. Jer opstanka nigde nema.

Glasovi, glasovi. Slušaj, srce, k`o što inače
jedino sveci slušahu: tako da ogromni zov
od tla ih diže; a oni, nemogućni,
i dalje klečahu, ne primećujući
šta se sa njima zbiva: tako su slušali.
Ne velim da možeš Božiji podneti glas,
nipošto. Ali slušaj ono što struji,
neprekidnu vest koju tišina stvara.
To sad šumori od onih mladih mrtvaca k tebi.
Zar u crkvama rimskim i napuljskim, gde god da uđe,
sudbina njina nije spokojno tebi zborila?
Ili te neki natpis uzvišen presretao
kao nedavno ploča u Santa Mariji Formozi.
Šta hoće od mene? Treba da uklonim tiho
nepravde privid, koji ponekad 
sputava čisti pokret njihovih duhova.

Doista, čudno je više ne živeti na zemlji,
običaje što su tek jedva izučeni
ne upražnjavati više, ružama i drugim
predmetima što su prepuni obećanja
ne pridavati značaj budućnosti ljudske;
ono što je bilo u beskrajno plašljivim rukama
ne biti više, pa čak i sopstveno ime za sobom
kao slomljenu neku igračku ostaviti.
Čudno, ne želeti svoje želje i dalje. Čudno,
gledati kako slobodno u prostoru leprša
sve što se uzajamno odnosilo. Naporno je
mrtvaštvo, prepuno nadoknađivanja, da bi se
postupno osetilo malo večnosti. Ali
svi živi greše u tome što preveć razlikuju.
Anđeli (priča se) često ne znaju da li hode
među živima ili mrtvima. Bujica večna
u oba područja sve uzraste zahvata sobom
neprestano, i sve zaglušuje u oba.

Najzad mi nismo više potrebni, rano uminulim,
oni se svega zemaljskog lako odvikavaju
k`o što deca što se blago od majčinih odbiju grudi.
Al` mi, mi, kojima često iz tuge
napredak blažen procveta - da li bismo bez njih
mogli postojati mi? Zar je uzalud ono
predanje po kome
prva se muzika usudi da ukočenost prožme;
pa tek u zaplašenom prostoru poče praznina da bruji treptajem onim
koji nas sada zahvata, nosi i teši i pomaže.

Iz, Rainer Maria Rilke (Devinske elegije)