Prije par dana zbilo se pričanje priča u Varaždinu. Dogodilo se to zahvaljujući okorjelom varaždinskom piscu Nenadu Slukiću čija proza često na ironijski način zahvaća trivijalne momente života i djela hrvatskog sjevera pokazujući kako i tu, kao i svugdje, postoje univerzalne nesreće i kratki često tek imaginarni trenuci sjedinjenja sa srećom ili onim što se takvim podrazumijeva.
Kao i svaka dobra priča i priča o pričanju priča u Varaždinu, gradu gdje domoroci veoma drže do toga da je taj grad jednom u svekolikoj povijesti bio i glavni grad, započinje u birtiji. Točnije u pozamašnom kiosku s terasom na tržnici u kojem glavnu riječ, od prve do zadnje, drži roštilj.Neću tvrditi kako je to zasluga već spomenuta Slukićeva smisla za sreću jer se nije primio ni ćevapa ni kobase, zasitio se izjavom da je već prije obilno ručao.

Varaždin je grad gdje se na četiri lokacije, palači Patačić, franjevačkom samostani u još dvije može vidjeti Božje oko. Simbol Božje providnosti koji na svoj zagonetan način povezuje nebo i gradsku učmalost, pa se u popodnevnim časovima stječe dojam kako mirna atmosfera grada nije tek rezultat hobija kojeg stanovnici pronalaze u gostionama ili za šankom, već nečeg što nadmašuje puko racionalno objašnjenje. I moje društvo za stolom nije izuzeto od toga. Mateja se hrve s picom, začuđujuće kockastom Anka tamani ćevape uz neku neobičnu salatu, a Snješka kebab koji izgleda kao šiš-ćevap s paradajz umakom. Moji su ražnjići plosnati i narezani tako da sliče školjkama. Simpatična mlada Filipinka dobro govori kajkavsko-engleski, ali ne dvori lechon, prase koje se na Filipinima satima na ražnju okreće iznad vrelog ugljena pa zato ima fenomenalno hrskavu kožicu. Ako se priča s Filipinima nastavi, samo je pitanje vremena, kada će se i to njihovo nacionalno jelo naći na jelovnicima.

Pričanje priča u Varaždinu, zanimljivo, započinje na placu ne samo ručkom već i pričom Snježane Novotny koja upravo tu susreće neku malenu djevojčicu. Jedino što im je zajedničko jest da su i jedna i druga ovdje zajedno, svaka sa svojom sudbinom i mislima, ali opet dovoljno otvorene da podjele mjesto i trenutak, ništa nezaboravno, ali ipak upečatljive jednostavnost. Ima tu one iste lakoće što se jasno opaža kada neko kratko vrijeme podijelimo s nepoznatim ljudima, istima kao što smo i mi sami u svjedočanstvu prolaznosti koja svime vlada.

Krećemo kaldrmom prema nedalekom dvorištu gradske vijećnice. Mateja mi pomaže da hodam uspravno držeći me ispod ruke. Snažna je i gipka, naizgled je ne smeta moja tromost. Mi živimo u srodnom poetskom habitusu. Barem simbolički. Tu su zeleni bregi Prigorja, Zelinska gora i njezini djevičanski izvori, skriveni proplanci, dječje igre i priče (Anuška ima godinu i pol i upravo stvara vlastiti jezik), mitske pozadine Ivančice i Strahinčice, daleka putovanja od Kine do norveškog sjevera, i ona toliko potrebna unutarnja dimenzija koja se dešifrira i govori isključivo poezijom. Nikako drugačije o nijedan drugi svijet.

Dugo je vremena kako nisam javno nastupao i govorio pred publikom. Dvorište je puno. Prilazi mi neki lik koji mi se čini poznatim. Kaže da ne zna da li ga se sjećam, ali da me došao pozdraviti. Poznamo se preko poznatih varaždinskih pisaca Perića i Peričića, ovaj potonji u pisanju se oslonio kako stoji na najvećeg zagorskog pjesnika Nika Cavea s kojim se dugo družio i kojeg je prevodio.

Večer kratkih priča privukla je mnoštvo, ovdje u Varaždinu književnost ima svoju javnost. Varaždin ima svoje književno društvo, ali i neumornog Slukića i njegove projekte i inicijative očito važne za identitet grada. Tu je neumorni Milko Kiš. Petlja oko razglasa i klavijatura. Nastupat će u međuvremenu između čitanja sa svojim autorskim urbanim baladama. Ipak je on čovjek s neponovljivim iskustvom nastupa u najvećim rupama Zagreba, što je i opjevao u jednoj pjesničkoj knjizi. Njegova supruga Ivanka sjedio do mene u prvom redu. Objavila je svojedobno zapaženu knjigu poezije ”Moja žena piše dobre stihove” u kojoj istražuje vlastiti pjesnički glas, ali i šutnju.

Pripovijedanje priča u Varaždinu započinje igrom i peglanjem. Prva govori Anka Dorić priču ”Promijeni igru” koja započinje konstatacijom kako ”voli peglati krpe, plahte, ručnike i jastučnice”. Naravno, to nije sve mada ukazuje i na nenadane momente koje u životno iskustvo može unijeti vešeraj. Tražeći destiliranu vodu u obližnjoj prodavaonici susreće djevojčicu koju podučava u tome kako je puno bolje kada dečko trči za njom a ne obratno, da djevojčica trči za dečkom radi igre. Svijet odraslih i djece međusobno je prožet ne samo igrom, nego i obrascima i navikama kako se što igra i tko i kako treba za kime trčati. Anka je ulovila poantu, i igra se nastavlja

U mom nastupu tek je jedan kratki odlomak iz knjige ”Pogled u noć”. Govori o povratku Filipa Latinovića iz Domovinskog rata, Dolcu u rano jutro jednog zimskog dana i još svježim uspomenama na blato i rovove bojišnice. O tome kako povratak nije jednoznačan i kako se čovjek ne vraća ondje od kuda je otišao. Mjesto gdje se vraća podjednako je sada strano i opasno kao i rat u kojem je bio.

Osim Snježane Novotny o čijoj je priči već bilo riječi, jednu svoju priču ispričala je i Nevenka Lukin evocirajući uspomene na djevojaštvo, jedno davno ljeto i prvi poljubac. Trenutak koji znade i može promijeniti život. Poljubac je horizont u budućnost.

Nenad Slukić koji je vodio cijeli program nije pričao priču. Barem ne svojim glasom. Prikazao je mali snimljeni igrokaz napravljen po jednoj njegovoj kratkoj formi i time zaokružio ovaj raznovrstan i nadahnut književni susret.

Na odlasku poklanjam prisutnima tih nekoliko knjiga koje sam donio sa sobom. ”Pjesme vojnika” i ”Samuraje šanka” zbirku haikua koji je postala jedna od najčitanijih knjiga u Hrvata jer se bavi najvažnijim dijelom popularne kulture, onom alkoholnom Najednom varaždinsko književno večer nagrđuje banalna provokacija. Kako se istom temom odnedavno bave još neki koji su gnjevni na Samuraje šanka i njihov uspjeh. Njihov jatak lažima ogađuje moju knjigu. Koje govance. Odlazim bez pozdrava.