SUPERHEROJSKE MOĆI UŽASA

Teško je opisati taštu svijest o sebi,
Kao ideju ‘najvećeg dobra’
Koju prati ideja
Najveće snage,
Počevši od stopala,
Pa preko bezinteresnog laganja,
sve do tvrdog
Srca, koje umire za superherojskim moćima užasa.

Teško je opisati vlastitu radikalizaciju
Umjetno inteligentne ironije – u povoju,
Svoje povjerenje u umom provedenu kritiku uma.
Dijalektika je traumatično iskustvo
Samostvaranja i samorazaranja svijesti,
Četristo udaraca koje jastvo zadaje sebstvu
U stanju autentičnog oslanjanja na samo sebe.

Uopće nije lako nešto napisati ‘jezikom gledanja’, o prirodi virtualnosti,
Osim statistike i digitaliziranih slika u boji
Bez znakova ljudske prisutnosti
Čovjek tele-akcijom postaje algoritamski izraz slike čovjeka
U globalnom selu stvarnijem od stvarnosti.

Najteže je nositi se sa onih dvije ili tri stvari koje znam o tebi.
Bila si draga i sretna i, nasumična
Tko će spasiti ono što si bila, lešinar našeg doma,
Paradoksalna figura obilja, bliska sumnji,
Glamurozni nusprodukt tijela koje afektira, i munje iz vedra neba,
Transcendentalno-empirijska dubleta,
Puki učinak strukture sastavljene od trnovitih nizova nula i jedinica,
Poruka simboličkog poretka koji zasljepljuje.

O drugima, kroz sumnju i zamjeranje, najpreciznije govore naoštrene sablje u pogledu.
Netko me gleda, dakle jesam.
Netko, to je ‘apetit oka’ koji valja nahraniti,
A ne nekakav, mislim, dakle jesam.
Prilagođavamo se svjetlosnom pogledu, a ne krilatom mišljenju,
Jer na razini ‘iskazivanja’ stoji subjekt nesvjesnog s namjerom da prevari,
A na razini ‘iskaza’ – okamenjeni označitelj otuđenja.

Među najveće superherojske moći užasa spada svakako ovo i ono što izaziva gađenje i zazor,
Sve što razara granice između ‘ja’ i ‘ti’, čistoće i prljavštine, života i smrti.
Zazor izaziva i fascinira.
Stanovnici smo prljavog svijeta,
Zgađeni – bez želja, i zgroženi – bez vlastitog mjesta,
Jedni drugima predmeti – olajavanja.