Pjesma Tina Ujevića Pobratimstvo lica u svemiru prvi puta je, u knjizi, objavljena u njegovoj zbirci pjesama Ojađeno zvono. Objelodanila ju je Matica hrvatska u Zagrebu 1933. godine. To je bila prva Ujevićeva knjiga objavljena u Zagrebu. Kako kaže Cvjetko Milanja, „izbor je to iz cjelokupnoga dosadašnjega Ujevićeva stvaralaštva, dijelom iz ranijih zbirki, manji je dio novih, a najveći dio iz časopisa. Kako je to bio u stanovitom smislu pregled njegova pjesničkoga stvaranja, i kritika, koja je tu knjigu popratila, većim je dijelom bila načelna“ (Milanja, 2008: 156). Rekli bismo, radilo se o analitički i vrijednosno vrlo različitim kvalitetama kritičkih tekstova, kao i o velikim oscilacijama u književnoj valorizaciji Ojađenog zvona kao cjeline. S jedne strane, bilo je izrazito afirmativnih ocjena – da je to “vrhunac Ujevićeva pjesničkog stvaralaštva” (Hergešić, 1934, 1966: 299) i da je to „najbolje hrvatsko umjetničko djelo“ koje je Matica hrvatska u svojoj povijesti izdala (S. Šimić, 1937: 62-83.). S druge strane, bilo je i „disonantnih kritičkih tonova, koji su ukazivali na nedovoljnu stvaralačku disciplinu, lošu gramatiku i provincijalni jezik, na Ujevićevu stvaralačku krizu, na razorenu duhovnu fizionomiju, prijelaz u verbalizam i retoriku, improvizaciju i stihotvorstvo, misaonu sterilnost i nedostatak osjećaja“ (Usp. Stojković, 1934.), ali i, sa strane katoličkog i konzervativnog mišljenja, koja je ukazivala na duhovni eklekticizam i voluntarizam, intelektualizam i ironiju, skepticizam i nihilizam (Ivo Lendić, Petar Grgec).

Knjiga Ojađeno zvono strukturirana je u pet ciklusa i sadrži ukupno 84 pjesme, a knjiga je, kako ističe Milanja, “računala na raščlanjenost i polimorfnost Tinova poetskog pisma, želeći pjesnika prvi puta predstaviti hrvatskoj javnosti u što reprezentativnijem i što diferenciranijem ruhu”. On konstatira određenu heterogenost drugoga ciklusa pod naslovom Hrpa, kojim da ipak dominira “tehnička utopija” (Milanja, 2008: 161). No, ističe da ciklus otvara pjesma Pobratimstvo lica u svemiru, koja “u punom smislu, moglo bi se reći, programska pjesma čitave ove faze” i “kao manifestna pjesma, ona je čišće misaono-spoznajne radnje, s apelativnim i veridiktičnim iskazima, koji imaju intenciju univerzalnosti” (Milanja, 2008: 160). Milanja dodaje da se “ti iskazi odnose na općedruštvenu zajednicu, od mikro do makrozajednice, da bi se ideja zajedništva ‘proširila’ do prirode, kozmosa i personalnoga ‘prelijevanja’, navodeći etičke, moralne, estetičke, misaone, psihološke i povijesne moduse spomenutog zajedništva” (ibid). Upravo zbog višeslojnosti tih modusa, pjesma Pobratimstvo lica u svemiru, prvenstveno njezin, lotmanovski rečeno “sloj svijeta djela”, odnosno strukturirani imaginarni prostor književnog teksta, dovodio se u vezu s različitim filozofskim, religijskim, književnim i socijalnim kontekstima. Zanimljivo je, po izmiješanosti različitih filozofsko-religioznih utjecaja, pa i u spomenutoj pjesmi, navesti mišljenje Drage Šimundže. On kaže: “Ima ovdje utjecaja različitih kozmogonija, novije znanosti i, možda, hegelovskog suodnosa Subjekt-Objekt. Nije to sve samo odraz čisto religioznih shvaćanja, ali moramo naglasiti da je pojam religioznoga u Tina, upravo u kozmičkom i pjesničkom smislu, mnogo općenitiji i širi nego što se to obično uzima. Zato je on to i mogao tako široko stvari zahvaćati i shvaćati. To je, dakle, pjesnički doživljaj svemira, koliko i stanovito religiozno, u širem smislu shvaćeno, određenje” (Šimundža, 1982: 259).

Kad se pak kušalo odrediti sloj svijeta djela pjesme Pobratimstva lica u svemiru u čisto religijskom obzoru, to se prije nastojalo kroz prizmu istočnjačkih učenja ili panteizma, nego li kršćanstva (unutar njega se isticalo milosrđe, društvena solidarnost i međusobno razumijevanje, ali ne i dimenzija dogmatskog nauka). Ines Orinčić tako smatra “Kako je Brahman u svemu i kako je sve Brahman, tako je i božansko Sebstvo isto u svakome (Brahman = Atman) – na drugom mjestu, u drugom vremenu, ali svako Ja je isto Ja. Tako uči Vedanta, a tako i Ujević pjeva u prve dvije strofe. I sam naslov pjesme upućuje na to da, kad nadiđemo ovozemaljsko lažno ja, kad se pronađemo u svemiru, postajemo svjesni da smo svi jedno, da smo svi braća” (Orinčić, 2020: 14). Orinčić dodaje: “Svi smo jedno veliko zajedništvo, kolektiv, te snosimo dio te kolektivne odgovornosti. Nema dualnosti, nas i njih – ono što čovjek učini drugom čovjeku, čini zapravo božanskom, odnosno Sebi” (Orinčić, 2020: 15). Tomislav Šagi Bunić pak smatra da „U Pobratimstvu lica u svemiru zvuči i to traženje transcendirajućeg smisla panteistički, ili bar pjesnički nedorečeno, kao slutnja radosnog čuvstva bez pretenzije na filozofsku ili teološku konačnost” (Šagi Bunić, 1980-1981: 276). A Bonaventura Duda izdvaja dio Ujevićeva eseja Oroz pred Endimionom (što se može primijeniti i na pjesmu o kojoj govorimo) kao teološki i religijski nefiksiranu, niti jednoj definiranoj religiji posve pripadnu, a opet religijski intoniranu, „usmjerenost na Sve, svečulnost kojom dotiče Sve, snagu i potrebu da to Sve izrekne — stvori” (Duda, 1980 – 1981: 38). Da je riječ o tome kako Ujević ne prijanja bezostatno ni uz koju fiksiranu religiju, ali da izrazito teži, čak duhovno-religijskom ponesenošću, prema transcendentnom, smatra i Šimundža: „S Pobratimstvom lica u svemiru i mistikom Mističnog prostora noći zaranja u Tajnu svijeta i ponovno daje oduška svom vječnom ‘religioznom’ pitanju” (Šimundža, 1982: 244).

U filozofijskome pak smislu u prvome je redu istican (Zoran Kravar) subjektivni idealizam. Kravar naglašava da “proširenost subjektivno-idealističkih shvaćanja u teoriji spoznaje 19. stoljeća i prve polovice 20. bila je vrlo velika, pa bi trebalo dosta truda da se ustanovi odakle je Ujević… usvojio njezine nazore. Rekonstrukciju toga utjecaja otežavala bi i činjenica da u Ujevića, o kojem se inače tvrdi da je ‘izražavao ideje Emersona, Nietzschea, Gandhija, Kierkegaarda, Bergsona, Mouniera’, tragovi radikalnoga subjektivnog idealizma, uza svu njihovu jasnoću, nisu još zapaženi” (Kravar, 1980-1981: 177). Milanja pak konstatira da “Ujević sebe zamišlja subjektom koji će hegelijanskom kategorijom – a to nije jedini put da Ujević razmišlja na Hegelovu tragu – poimati subjekt kao manifestaciju ‘čitavog duha’” (Milanja, 2008: 165). A u pogledu književnih tendencija uz pjesmu Pobratimstvo lica nu svemiru najčešće se (Ante Stamać) spominje vitalizam i književni unanimizam (francusko književno usmjerenje s početka 20. stoljeća, koje je pokrenuo Jules Romains), kao osjećanje socijalne zbilje, solidarnosti, empatije, zajedništva i kolektivne mistične duše. S time se mogu povezati i znatne podudarnosti s glavnim postulatima personalizma Emmanuela Monuniera: Osoba je biće dostojanstva, slobode i odnosa, ostvaruje se kroz zajedništvo i ljubav, ima transcendentnu vrijednost, otvorena je prema Bogu i drugima, a cilj je osobni i zajednički razvoj čovječanstva, odnosno odbacivanje egoističnog individualizma. Neki smatraju i da je Ujević u tendenciji francuskih unanimista vidio jedan od oblika suvremenog humanizma usred ruševina europske kulture, ali i utjecaj socijalističkih i utopističkih klima onoga doba.

U književnom smislu iznimno je važno motrenje kojim Kravar Ujevićeve pjesme, kao i Krležine, iz razdoblja od 1931. do 1933. (među kojima se navode i Pobratimstva lica u svemiru) obuhvaća pod pojmom “misaone lirike”. Ocjenjuje da Ujevićeva misaona lirika ima tendenciju “da izborom, distribucijom i povezivanjem svojih motiva sugerira sliku svijeta u kojoj ulogu kategorija imaju subjekt i objekt, unutrašnji život i njegovi predmetni horizonti” (Kravar, 180 – 1981: 160). Kravar zaključuje da “Kategorijalni sistem Ujevićeve misaone lirike bio bi, dakle, binaran, koncentriran oko opozicije subjekt — objekt, koju očito nadređuje razlikama u sferi objektivnoga” (Kravar, 1980 – 1981: 162). “Za misaone pjesme sklone razumijevati svijet u duhu opozicije subjekt — objekt posve je logično pretpostaviti da će sadržavati mnogo iskaza u prvom licu… I doista, u Ujevićevim se duljim, misaonim pjesmama prvo lice pojavljuje gotovo u pravilu… ” (Kravar, 180 – 181: 167).

“…subjekt Ujevićeve misaone lirike zna se, međutim, prenijeti i u duh ljudskih kolektiva. Taj prijelaz iz solipsistički individualnoga u kolektivno tema je Ujevićevih pjesama koje su od tridesetih godina do danas i u publike, i u kritike nailazile na vrlo dobar prijema (Pobratimstvo lica u svemiru, Zadržane sile bića, Majdani u biču na dvije noge, Pogledi u praskozorju)… Razdijeljen među ‘hrpe’, ‘žrtvovan u masi’ (Pobratimstvo lica u svemiru), subjekt više nije pasivno sabiralište dojmova, nego djelatna snaga koja sama proizvodi svoju stvarnost” (Kravar, 1980 – 1981: 168).

Upravo iz perspektive opozicije subjekt – objekt, prijelaza iz solipsistički individualnoga u kolektivno te subjekta kao djelatne snaga koja sama proizvodi svoju stvarnost, najbolje je krenuti u analizu same pjesme Pobratimstvo lica u svemiru. Prvo je navodimo u cjelini kako bi analiza bila preglednija.

Pobratimstvo lica u svemiru

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti

koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.

I ono sve što ti bje, ću i što sni

gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.

Mi smo svi prešli iste putove u mraku,

mi smo svi jednako lutali u znaku

traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.

I pamti da je tako od prastarih vremena.

I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,

kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,

i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.

I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,

i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju

da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,

a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,

opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,

no vrlo srećno za očajničku sreću,

da svi smo isti u zloći i radosti,

i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi

dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,

u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,

pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,

ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;

o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;

ja bezimeno ustrajem u braći.

Pjesma počinje imperativom koji izriče iskazivački subjekt (instanca koja iskazuje tekst, a u tekstu nije izrečena) i koji je snažnom apelativnošću usmjeren prema objektu (“Ne boj se!”). Još nam nije jasno koji to glas govori i kome to govori, ali se odmah uspostavlja jasan odnos i razlikovanje između subjekta i objekta. Taj je odnos imperativan. Time se stvara i nadmoć subjekta nad objektom, apodiktičnost koja pretpostavlja onoga koji nešto zna i onoga od kojeg se traži da to znanje, odnosno zahtjev prihvati. Također, uskličnikom se ističe i ekspresivna funkcija jezika, što znači i povišenu afektivnost subjekta. Dakle, naglašenom i istodobnom apelativnošću i ekspresivnošću već se na početku uspostavlja visok intonativni registar pjesme koji stvara i intenzivnu značenjsku tenzičnost. Pjesma se nastavlja odrješitom konstatacijom (“nisi sam!”) kojom se naglašava komunitarnost, zajedništvo, mnoštvenost. Sebstvo kojem se subjekt obraća tako se nastoji konstruirati kao osobni, ali i društveni entitet. Potom se nastavlja subjektov podučavateljski diskurs koji, nešto smirenije, elaborira prethodnu konstataciju (“ima i drugih nego ti/ koji nepoznati od tebe žive tvojim životom”). Ovdje treba obratiti pozornost na već davno uočen neobičan Ujevićev sintaktički postav (“ima i drugih nego ti”). On je – licentia poetica! – dubinski motiviran time da se zamjenica u funkciji objekta navede baš u nominativu te se time naglasi generičnost jastva kojeg subjekt tek treba pedagogizirati da bi svoj integritet moglo podijeliti s drugim jastvima (“ima i drugih”). Dapače, subjekt nastoji poistovjetiti objektov “ti” s drugim jastvima. To čini tako da objekt pasivnom konstrukcijom (“koji nepoznati od tebe”) podređuje tim drugim objektima da bi potom figurom identifikacije (“žive tvojim životom”) njihov odnos dehijerarhizirao i međusobno ih poistovjetio do mjere nerazdruživosti pa čak i nerazlikovnosti. Time Ujević već na početku postulira ne samo povezanost i sklad subjekta i objekta, već i njihovo posvemašnje združivanje. A to poistovjećivanje, kako subjekt nastavlja konstatirati te prenositi objektu, ne odnosi se samo na sadašnje stanje, nego na sve vrijeme od početka postojanja objekta (“I ono sve što ti bje, ću i što sni/ gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom”). Pri tome gomilajuća upotreba imperfekta i aorista te sastavnog veznika “i”, kao anticipacija polisendetona u idućim strofama, arhaiziraju i ritmiziraju poetski iskaz. Jedinstvu subjekta i objekta to daje ne samo sinkronijsku dimenziju, već i onu dijakronijsku, starodrevnu. Time spomenuto jedinstvo, poistovjećivanje, dostiže razinu univerzalnog načela koje vrijedi za sva vremena i za sva jastva, odnosno osobe.

Druga strofa naglašava strukturalni kompozicijski paralelizam ponovnom upotrebom imperativa (“Ne gordi se!”), dapače podučavateljskom gradacijom u kojoj se od potpore i ohrabrivanja (“Ne boj se!”) prelazi na upozorenje. Moralno se osuđuje oholost koja izolira, a poziva se na prihvaćanje međusobne korelacije, čak sveopćeg “bratstva lica u svemiru”, kako se apostrofira već u naslovu. Gotovo tautološki paralelizam s konstatacijama prvoga stiha prve strofe pojavljuje se u prvome stihu druge strofe (“Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive”), i to tako da se čak ponavlja uskličnik na kraju prve konstatacije, a druga se daje nešto smirenije, ali jednako apodiktički. Zanimljivo je da se dekartovski, kao sinegdoha jastva/ osobnosti, ističe mišljenje, mogli bismo reći spoznajni i samospoznajni proces. Od početne imperativne apelacije i ekspresivnosi strofa se nastavlja konstativnim, izjavnim stilom. Novost je da se odjednom pojavljuje množinski subjekt u iskazu (“mi” izrečeno u tekstu), koji zapravo objedinjuje dosadašnji iskazivački subjekt s objektom. No, i množinski subjekt u iskazu preuzima apodiktičan ton iskazivačkog subjekta. Tako je jasno da se se počinju eksplicitnije sljubljivati dosadašnji iskazni subjekt (kao instanca koja se nalazi između autora i unutartekstovnog subjekta) i subjekt unutar samog iskaza. Tu već uvelike uspijeva pedagogizacijsko “pripitomljavanje” objekta pa ga se gotovo posve apsorbira u množinski subjekt. Spomenuto sljubljivanje, odnosno uvezivanje pojedinačnog u kolektivno, dodatno se naglašava anaforičkim naglašavanjem osobne zamjenice “mi” i opće zamjenice “svi” na početku drugog i trećeg stiha, poistovjećujućim prilogom “jednako” u trećem i četvrtom stihu te, na zvukovno-značenjskoj razini, pravom i čistom rimom (“mraku – znaku”). Značenjski paralelizam pojavljuje se i u spoznajno-egzistencijalnim formulacijama: “prijeći putove u mraku”, “lutati u znaku traženja”, a značenjski naglasak posebno se stavlja na riječ “traženje”. Ona se nakon prvog opkoračenja, preciznije prebacivanja u pjesmi nalazi na logički posebno akcentuiranom mjestu prve riječi u idućem, četvrtom stihu. Još uvijek ostaje upitan impersonalni i kolektivni objekt “se dive”. Naime, ako su svi prošli “jednake putove” te su se takvim uvezivanjem pojedinačnog i kolektivnog posve sljubili, ostaje nejasno tko onda može ostati izvan toga totalitarizirajućeg “svi” te kao impersonalni i kolektivni objekt biti u toj mjeri izdvojen da promatra, dapače ekspresivno se “divi” kolektivnom subjektu u iskazu. Tu je, dakle, ipak implicirana svojevrsna odvojenost u odnosu na kolektivni subjekt. Time se pak naznačuju i određeni drugi individualiteti. Oni, međutim, još uvijek ne znače znatnije dovođenje u pitanje kolektivnog subjekta, već se više naglašava da sljubljivanje s kolektivnim istodobno ne poništava ono individualno. To je, zasad implicitno, već i neko afirmiranje osobnosti koje se udružuje u kolektivno, u njemu ostaje očuvano, odnosno u njemu se ne utapa i poništava. Time Ujević ipak naglašava i personalističku, a ne samo kolektivističku, a još manje impersonalističku perspektivu.

U trećoj strofi u prvome stihu najprije dolazi do povratka dvojstvu iskazivačkog subjekta i objekta, odnosno na izjavni i podučavateljski stil koji pretendira na spoznajnu suverenost i superiornost nad objektom. Pri tome se nastavlja s neprestanim povezivanjem pa i isprepletanjem pojedinačnog i zajedničkog („Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti”), čime se maksimalno afirmira i personalistička i komunitarna dimenzija, individualizam I univerzalizam. Drugi stih počinje snažnom persuazivnom gestom, dodatno naglašenom početkom trostišnog polisindetonskog niza (“I pamti”), čime iskazivački subjekt zadobiva maksimalni spoznajni i pedagogizacijski autoritet. Spoznajni autoritet dodatno se univerzalizira time da se zaključak iskazivačkog subjekta vremenski poopćava, odnosno da se njegova istinitost proteže na sva vremena (“da je tako od prastarih vremena”). U trećem stihu Ujević se ponovno vraća kolektivnom subjektu u iskazu. Time osnažuje komunitarnu dimenziju subjekta, kao i vremensku univerzalnost (“ponavljamo”), ne niječući, međutim, onu personalističku (“I svi se ponavljamo, i veliki i čisti”). Ponavljanje, reiteracija, značenjski i izrazno naglašava se leksički (“ponavljamo”) te stilskim paralelizmima – polisindetonom (vanjskim u odnosu na druge stihove, i nutarnjim unutar samoga stiha) i ponavljanjem gramatički podudarnih konstrukcija (“i veliki, i čisti”). Zanimljivo je da je spomenuti stih bio tumačen i u hinduističkom reinkarnacijskom smislu (I. Orinčić), a moglo bi ga se, barem u deklarativnoj dimenziji, dovesti u vezu i s Nietzcheovim “vječnim vraćanjem istoga”. Dakako da bi se, u Ujevićevoj religijskoj i filozofijskoj nefiksiranosti, odnosno neprijanjanju bez ostatka uz bilo koji definirani religijski ili filozofijsku sustav, takva značenja mogla i potvrditi (kao aluzije i podudarnosti) i opovrgnuti (upravo zbog pjesnikova izbjegavanja eksplicitnog i isključivog vezanja uz bilo koju religiju ili filozofiju). Zbog toga je, radi rekonstruiranja Ujevićeve polisemične, eminentno poetske vizije, možda uputnije da se spomenutim jednoznačnim tumačenjima nadredi višeznačnost, pluralnost, a osobito pjesnička autentičnost pjesnikove težnje prema unanimizmu i transcendenciji. U četvrtom stihu treće strofe množinski subjekt daje paradoksalnu usporedbu kojom se svi “veliki” ponavljaju kao (mala) “djeca” te usporedbu koja djeluje logičnije da se svi “čisti” ponavljaju “kao djeca što ne znaju još ni svojih imena”. U tome “ponavljaju” množinski subjekt izrazito naglašava budućnosnu perspektivu, dakle djecu koja će se u budućnosti još intenzivno razvijati u odnosu na sadašnje stanje svih koji se ponavljaju “veliki i čisti”. Ovakvo “pomlađivanje” odraslih, neko novo rođenje i preobraženje pojedinaca, ali i cijelog čovječanstva u prvome je redu interpretirano u kontekstu duhovnih i filozofskih struja vitalizma, unanimizma, bergsonizma u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Stamać tu duhovnu klimu u kontekstu Ujevićeve poezije, osobito zbirke Ojađeno zvono, tumači ovako: “S druge je to strane bila novoprobuđena nada i vjera: svijet je izišao iz rata, i iz ruševina, ‘na pustinjama duha’, niknut će ‘nove flore’; uzrast će novo čovječanstvo, ovaj put ‘okomito’. Iznići će mnogoljudna masa, koja će sagraditi ‘gradove budućnosti’ (eto futurističke naive!); koja će oplemeniti društvenost, upravo ‘sve nas’ (eto unanimističkog optimizma, eto ‘ljudi dobre volje’), sve nas ‘velike i čiste’, pa će to ‘svi mi’ biti ‘kao djeca što ne znaju još ni svojih imena’; koja će pobijediti, upravo ‘pregaziti’ Povijest, uz međusobne pozive: ‘Gazi sa mnom na svjetlonosne budućnosne staze…’”. Možemo zaključiti da Ujević, oslonjen na množinski subjekt, afirmira vitalističku neprekidnost života “od najstarijih vremena” sve do djece koja će tek, jedanput u neodređenom budućem vremenu, saznati svoja imena, kao i unanimistički univerzalizam u kojem se apsolutizirano vrijeme odnosi na sve ljude i svakog čovjeka te njihovo međusobno zajedništvo, projicirano u budućnost.

U četvrtoj strofi osobito je naglašen kolektivizam, dapače i socijalna dimenzija, a sve se to ponovno izražava množinskim subjektom i osobito naglašenim stilom obilježenim polisindetonima, kako onima u susljednim stihovima tako i onima unutar stihova. Socijalna dimenzija ističe se metaforom temeljne zajedničke egzistencije, a to je hrana i njezino zajedničko blagovanje (“iz naše opće zdjele”). Ta je metafora s jedne strane aluzija na sve intenzivniju socijalnu osvještenost društvene solidarnosti i borbe za radnička prava između dvaju svjetskih ratova, a s druge strane na kršćansku ljubav koja se iskazuje zajedničkim blagovanjem (grč. ἀγάπη, agape, ljubav). Uglavnom, riječ je o hrani kao osnovnom i općem resursu ljudskog postojanja, kao izvoru biološkog i društvenog života. Također, uvodi se snažna metonimijska opreka koja generički ocrtava dobre i loše strane čovjeka kao takvog (“I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele”), i to iznova u poistovjećivanju množinskoga subjekta s objektom (“drugi”). Time se samo naglašava univerzalnost subjektovih apodiktičkih tvrdnji. Zanimljiva je i gradacija u kojoj se prvo govori o čovjekovim generičkim oprekama (snaga i grijeh), zatim o njegovoj duševno-duhovnoj dimenziji (“i sni su naši sami iz zajedničkog vrela”), u kojoj je “vrelo” starodrevni simbol duhovnosti, te – napokon – o biološkoj, društvenoj i solidarnoj dimenziji (“opća zdjela”). Ujevićevo pjesničko majstorstvo, koje izrazitim kontrastom izražava jednu od fundamentalnih tema njegove poezije (vlastiti “mrski ja” koji se, međutim, ne može ukinuti utapanjem u neko neosobno niti osobno zajedništvo), iskazuje se u četvrtom stihu strofe. Nakon emfaze zajedništva i socijalnosti u prethodnim trima stihovima, slijedi intenzivni kontrast, antiteza sebičnosti, izražene sugestivnom metaforičkom sintagmom “pečat nasred čela”. Sve to preplitanje zajedničkog i individualnog, općeg i pojedinačnog naglašeno se očituje i katrenskom značenjsko-izraznom zaokruženošću strofe te unakrsnim, dvosložnim i čistim rimama (dijele, vrela, zdjele, čela). Uglavnom, nakon što je u cijelom dosadašnjem tijeku pjesme bilo naglašavano svakovrsno zajedništvo sve do poistovjećivanja subjekta i objekta, sada se snažnim kontrapunktom uvodi sebičnost kao načelo izdvajanja, odvajanja subjekta. Ono je, doduše, izraženo inkluzivnim polisindetskim stilom (“I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,/ i sebični je pečat jedan nasred čela”). To anticipira i temeljni kontrast pa i poantu cijele pjesme – s jedne strane afirmaciju, a s druge strane nastojanje prema samoponištenju osobnosti, i to u odnosu na univerzalno zajedništvu svih “lica u svemiru”, kontrast izrazito paradigmatski za cijelu Ujevićevu poetiku.

U petoj strofi (nakon snažne afirmacije sebičnosti na kraju četvrte strofe, odnosno subjekta u jednini koji se postavlja nasuprot objektu) zbiva se nasuprotan proces u odnosu na prethodno posvemašnje poistovjećivanje subjekta i objekta unutar množinskoga subjekta. U tom se subjektu, usuprot dotadašnjem skladu, izričito ističe unutarnji rascjep između pojedinačnih subjekata koji čine onaj množinski. Taj se rascjep dovodi do razine metatekstualne osvještenosti (“u znanju/ da smo svi…) kojom se iskazni subjekt, poput sveznajućeg pripovjedača, spoznajno nadređuje subjektu u iskazu. Pjesnička tenzija intenzivira se istodobnim nastavkom izražavanja u formi množinskoga subjekta, što podrazumijeva općenitost, i inzistiranjem na sukobu individualnih subjekata, što naglašava pojedinačnost. Ta se opreka, između ostalog, izražava, glagolom u množini (“Stojimo”), koji implicira opće stanje ljudske egzistencije, te imenica u jednini (“čovjek protiv čovjeka”). One unose rascjep i konflikt u generički pojam “čovjeka”, koji se raspada na niz međusobno suprotstavljenih partikulariteta. Ta antitetičnost između općenitosti i pojedinačnosti, koja stvara poetsku napetost, u strofi se sve više intenzivira. To se zbiva značenjskom gradacijom u kojoj se upotrebljavaju sve drastičniji motivi (“tmuša”, “krv”, “klanje”) da bi se taj do krajnjih posljedica doveden sukob (“klanje”) poantirao kao opće načelo svakog čovjeka pojedinačno (“poraz svih nas”), kao i ljudske povijesti općenito (“opet je samo jedna historija duša”). Ta poanta pete strofe uvod je u konačni značenjski razvoj pjesme u gotovo oksimoronski zaoštrenom pa razriješenom odnosu između subjekta i objekta, pojedinačnog subjekta koji je istodobno i sebičan i stopljen s kolektivnim, i kolektivnog subjekta koji izražava općeljudsko stanje istodobne međusobne sukobljenosti i solidarnoosti. Spomenute poetske tenzije u istodobnom međusobnom sukobu pojedinaca i jednake zajedničke sudbine naglašavaju se značenjski kontrastnim rimama (znanje-klanje, tmuša-duša) i pojmovima koji označavaju općenitost (svi) i pojedinačnost (jedna), sugestivnim metaforama (tmuša) i metonimijama (krv), opkoračenjem (“u znanju/ da smo svi bolji…”), maštovitim neologizmom kojim je od priloga (međusobno) napravljen pridjev (međusobni).

U šestoj strofi, za razliku od zadnjih dviju, tekst još uvijek iskazuje množinski subjekt. Tu se do krajnosti razvija antitetički pa i oksimoronski stil, čime se naglašava dvostruki karakter ljudske psihologije i morala. Strofa počinje kombinacijom ekspresivnog i konstativnog izraza (“Strašno je ovo reći”). Time se dramatizira loša strana ljudskog karaktera, osobito u kombinaciji sa sugestivnoću, aliterativnošću i asonantnošću metafore “uho oholosti”. U drugom stihu množinski subjekt vraća se, u prvome redu, konstativnom stilu, ali ga cijelog konstruira kao opreku prethodnome (“no vrlo srećno”) i poantira ga efektnim oksimoronom (“za očajničku sreću”). U tom su stihu također naglašene alietracija i asonanca koje svojom zvučnošću dodatno povisuju intonaciju. U trećemu stihu ponavlja se posvemašnje poistovjećivanje pojedinih čimbenika množinskoga subjekta (“da smo svi isti”) koji, svaki unutar sebe i svi zajedno, ipak čuvaju izrazitu antitetičnost (“u zloći i radosti”). U četvrtome stihu kao da se načelo poistovjećivanja i načelo antitetičnosti (“u zloći i radosti”) unutar množinskoga subjekta (“svi smo isti”) objedinjuju u kategoriju “breme kobi”. Ona se se može shvatiti na dva donekle različita načina – kob, s jedne strane, može biti sudbina kao voluntaristička slijepa i bezumna volja. S druge strane, može biti ljudsko egzistencijalno stanje, odnosno uvjetovanost koja obuhvaća cjelokupno iskustvo života, uključujući sve njegove karakteristike, od rođenja i učenja do emocija i smrti. Uglavnom, i tu se događa svojevrstan zaokret od ljudske moralne aktivnosti koja se zbiva “u zloći i radosti” prema neizbježnom, unekoliko i pasivnom, “trpljenju” subine ili ljudskoga stanja kakvo već jest. Zanimljivo je da tu univerzalno “breme kobi” počiva na samom jednom “pleću”, dakle, zbirna imenica “pleća” upotrijebljena je u obliku i značenju jednine. Time se “breme kobi” konkretizira, izražava se egzistencijalno “breme” svakog pojedinca. Dapače, priprema se promjena perspektive s množinskoga na individualni subjekt u zadnjim dvjema strofama, odnosno tematiziranje Ujevićevog “mrskog ja” i nastojanje da se “breme” vlastitog jastva olakša njegovim sudjelovanjem u općoj “kobi” i solidarnom “pobratimstvu lica u svemiru”.

U sedmoj strofi počinje dramaturški rasplet pjesme. Postavlja se presudni problem – ontološki i egzistencijalni status osobnosti, jastva, kako unutar sebe tako i u odnosu na sve drugo ili druge izvan sebe. To je, dakle, jedno od temeljnih pitanja Ujevićevog opusa – jastvo izdvojeno iz kozmičke cjeline, trpljenje zbog te izdvojenosti i nesnosno ljudsko egzistencijalno stanje te pokušaj njegova prevladavanja vlastitim poništavanjem, samoumnažanjem (pluralno jastvo) ili poistovjećivanjem s kozmičkim i društvenim kolektivitetom u svojevrsnoj emfazi sveopće solidarnosti i gotovo mističnog sljubljivanja. No, ta emfaza sljubljivanja itekako ostaje svjesna njegove nemogućnosti, odnosno postojanja vlastite, egocentrične, osobnosti koja nikako ne može biti ukinuta, uronjena u neko neosobno postojanje ili posve sljubljena s drugima. To je zapravo jedno od čvorišnih mjesta Ujevićeva pjesništva u kojoj se spomenuti paradoks izražava izrazitom antitetičnošću zaoštrenom do oksimorona, što posljeduje intenzivnom poetskom tenzičnoću i snažnom sugestivnošću najboljih Tinovih pjesama. A da bi što jače izrazio taj paradoks, pjesnik u zadnjim dvjema strofama mijenja instancu iskazivanja. Naime, u prvim trima strofama iskazivački subjekt obraća se objektu, u četvrtoj i petoj strofi pjesmu iskazuje množinski subjekt u iskazu, a zadnje dvije strofe iskazuje također subjekt u iskazu, ali je on sad u jednini (“Ja”). Time od iskazivačkog subjekta koji pedagogizira objekt, što se može tumačiti i kao obraćanje iskazivačkog subjekta samome sebi pod krinkom objekta u drugom licu jednine (“ti”), pjesma završava izranjanjem samoga subjekta u iskazu, i to u jednini. Tek sada čujemo glas potpuno ekspliciranog jastva koje ponavlja opsesivne teme cijele pjesme (odnos jastva s društvenim i kozmičkim kolektivitetima), a s druge strane posve se usredotočuje na samoanalizu, na introspekciju vlastitog “ja”, što je tako tipično za Ujevića. Takvo otvoreno iskazivanje iz prvoga lica još dodatno naglašava paradoks da “breme” vlastitog jastva i egocentrizma nije moguće skinuti niti u pokušajima samoponištenja, nutarnjeg umnažanja pa čak niti najambicioznijim pokušajima njegova uklapanja u nadosobno zajedništvo. Prelaskom na završno iskazivanje iz prvog lica Ujević pokazuje kako nema iluzije da će razriješiti spomenuti paradoks, kao i to da se na sudbini pojedinačne osobnosti zapravo rješava sudbina cijelog čovječanstva. Njegov “ja” mjesto je, dakle, gdje se odlučuje o odnosu svih njegovih proturječnosti te njihovih mogućih ublažavanja pa se upravo na to mjesto na kraju i dovodi cijela pjesma. I taj je “ja”, dosljedno, izrazito antitetički okarakteriziran, bolje rečeno on samoga sebe tako karakterizira, i to prvo konstativnim izrazima, a na kraju sedme strofe i pitanjem. Subjekt u iskazu tako se samokarakterizira kao istodobno jedinstven (“ovdje u jednoj niti”) i mnoštven, odnosno decentraliziran (“razbit u svijetu što jezdi”), sljubljen u društveno ili kozmičko zajedništvo (“Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi”) i odvojen od samoga sebe, u potrazi za svojom biti (“pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?”). Zanimljivo je da kad su antiteze izrazito naglašene, pojavljuju se i opkoračenja koja Ujević u ovoj pjesmi, obilježenoj sintaktički logično prelomljenim katrenima, rijetko koristi, a koja izraznim preplitanjem pojačavaju ono značenjsko (“…i na zvijezdi/ dalekoj…”).Zadnjim pak stihom sedme strofe (“pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?”), dakle, ontološkim pitanjem o vlastitoj biti, zapravo se pripremaju odrješiti zaključci o samome sebi koje subjekt u iskazu iznosi u zadnjoj strofi.

U osmoj, zadnjoj, strofi sumiraju se sve antiteze i oksimoroni cijele pjesme. No, u njoj se sada (za razliku od početka kada iskazivački subjekt uvjerava objekt da “nije sam” i kad se izrazito naglašava jedinstvo subjekta i objekta) potvrđuje neopoziva subjektnost subjekta tautološkom ontološkom definicijom (Ja sam ipak ja”). Dakle, određena solidarnost pa i društveno i kozmičko sljubljivanje može se doživjeti tek zajedništvom zasebnih subjekata, a ne njihovom depersonalizacijom u nekoj višoj neosobnoj svijesti. To pak Ujevićevu pjesmu udaljuje od nekih impersonalističkih dalekoistočnih religijskih koncepcija, ali je ostavlja otvorenom za one personalističke, i to, rekao bih, toliko otvorenom da se pjesmu može, u sličnoj mjeri, dovesti u vezu i s istočnim i sa zapadnim religijskim i filozofskim sustavima. Dapače, da je njezina otvorenost i nedeterminiranost intencionalna, odnosno da je cijeli svijet pjesme postavljen tako da ga se ne može posve poistovjetiti s bilo kojom religijskom ili filozofskom koncepcijom. Vidljivo je to i u ontološki valjda najvećoj mogućoj antitezi između postojanja i nepostojanja (“Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema”). Dakle, tek potvrđena subjektnost subjekta, dapače i njegova egocentričnost (“svojeglav”), odmah se niječe, gotovo u stilu pjesničkog kršenja svake filozofske logike (“i onda kad me nema”). U drugome, figurativnijem, stihu uvodi se motiv nasuprotnosti iznimnog pojedinca, metaforičkog “šiljka” (koji bi se mogao dovoditi u vezu s romantičarskim “genijem” ili Nietzcheovim nadčovjekom) i inferiorne “mase”, kojoj je spomenuti pojedinac “žrtvovan” pa mu je sudbina zapravo tragična. Zanimljivo je da je pjesma Pobratimstvo lica u svemiru, već i zbog svojeg naslova, tretirana kao jedna od pjesama u kojoj Ujević naglašenije tematizira svemir. Stoga je i to jedna od pjesama u kojima on nastavlja tradiciju hrvatske poezije nadahnute svemirskim, odnosno kozmičkim motivima (Preradović, Kranjčević, Šimić, a kasnije nadasve Šop). No u tekstu same pjesme samo su dvije imenice koje se izravno odnose na svemirske motive, a to su “zvijezde” i “vasiona”. Uz naslov, jedino ti motivi “pobratimstvo lica” eksplicitno lociraju i u svemirsku scenografiju. A svojevrsna mistika sveopćeg jedinstva zapravo se postiže kombinacijom spomenute scenografije i vizije u kojoj se naglašava korespondencija “svih lica” u njihovoj kozmičkoj, ali prvenstveno društvenoj dimenziji. Kako Ujević u poeziji, ali i u drugim žanrovima često daje proturječne iskaze, tako i njegova apostrofa upućena „vasioni”, kao personificiranoj, ali ipak neosobnoj dimenziji, ponovno upućuje na posvemašnju antitezu između naglašene osobnosti subjekta u iskazu („Ja sam ipak ja, svojeglav”) i kozmosa doživljenog u smislu fizičke i transcendentne dimenzije u kojoj preteže impersonalno nad personalnim. Ipak, u zadnje dvije konstatacije u pjesmi Ujević ponovno potvrđuje zaključke s početka pjesme, dapače iz samoga naslova Pobratimstva lica u svemiru, a to je poistovjećivanje pa čak i sljubljivanje vlastita jastva sa svim ljudima, vlastite sudbine s onom općeljudskom („Ja živim i umirem u svjema;/ ja bezimeno ustrajem u braći”). To se sada, međutim, događa iz naglašene iskazivačke pozicije prvoga lica, potvrđene s čak pet puta ponovljenom i anaforički istaknutom osobnom zamjenicom „ja” u nominativu i jednom („me”) u genitivu. Zapravo, zadnja strofa iskazana je u manifestnom, deklarativnom stilu, kao eksplicitna legitimacija pa i poetska definicija Ujevićeva subjekta i njegova karaktera. To je zadnja, možda i najsnažnija potvrda svih spomenutih suprotnosti. Pjesma se, dakle, kreće od naizgled razdijeljenih subjekta i objekta kojima se afirmira i individualnost i kolektivnost. Zatim se množinskim subjektom ojačava udjel kolektiviteta. A prema kraju subjekt u iskazu usredotočuje se na samog sebe, svoju nedvojbenu individualnost, ali i – kao sinteza cijele pjesme – na svoje istodobno sljubljivanje s kolektivitetom sastavljenim od pojedinačnih subjekata kao što je on sam. U isto vrijeme kad se zbiva najjača afirmacija subjektnosti, događa se i kategorička potvrda univerzalnosti. Riječ je o emfatički doživljenom jedinstvu svih ljudi, čak do razine kao što je to neki, religijski i filozofski nefiksiran, unio mystica.

Pjesma Pobratimstvo lica u svemiru svakako pripada u red Ujevićevih najprodubljenijih i na svakoj razini poetskog teksta najdorađenijih pjesama. Ujedno, ona je izrazito paradigmatska za sva proturječja, slojevitosti, pluralnosti i trpnosti njegova pjesničkog subjekta, i to ne samo za onu vrstu Ujevićevih pjesama obilježenih unanimizmom i slobodnije strukturiranim katrenima, već i za velik dio njegova pjesničkog opusa. U unanimističkim pjesmama Ujevićev subjekt, ponovimo sa Zoranom Kravarom, “više nije pasivno sabiralište dojmova, nego djelatna snaga koja sama proizvodi svoju stvarnost”. Dakle, vizijom toga subjekta, njegovim gotovo apsolutnim subjektivizmom, izvanknjiževna zbilja, odnosno stvarne reference, posve se preobražavaju u vrlo složen, istodobno kontradiktoran i dosljedan, a spoznajno izrazito bogat Ujevićev pjesnički svijet. Jedan od, bez ikakve dvojbe, najbogatijih i najrazvedenijih u cjelokupnoj povijesti hrvatske poezije.