1.
I Trst i Rijeka, iako imaju rimske temelje, s Rikardovim lukom u Trstu, a Starim vratima u Rijeci, ipak su definirani u srednjem vijeku i to kroz svoj odnos prema Veneciji, kao gospodarici Jadrana. Novinar Angelo Vivante (Trst, 1869.-1914.), u poznatoj knjizi Jadranski iredentizam iz 1912. godine, sažima taj odnos: „Borba između Trsta i Venecije (treba to odmah naglasiti da bi se bolje mogla shvatiti tršćanska povijest) ima posebno značenje. Ta borba izlazi iz okvira italskih komunalnih razmirica, koje su se poticale malim ograničenim ljubomorama, mržnjama i osvetama zavađenih. Nije joj sličan niti veliki pomorski venetsko-genovski dvoboj. Genova dominira mediteranskom stranom, Venecija jadranskom. To je borba dvaju ekspanzionizama, koji se sukobljavaju izvan njihova internog mora i kolidiraju u utakmici za osvajanje širih sfera atrakcije, to je dvoboj koji dopušta i jednoj i drugoj strani, da ipak žive i cvatu jedna pored druge. Borba Trsta i Venecije ima više sličnosti s borbom Genove i Pise. U stvari smrt Pise (s pomorskim izlazom Melorijom) osigurava mediteransko prvenstvo Genove.“ (Vivante, A.: Irredentismo adriatico, Firenza, 1912., str. 4) Knjigu Angela Vivantea zatekao sam u knjižnici svog djeda Ive Žica Klačića (1903-1973.), književnika, arhivista i kratkotrajnog intendanta riječkog kazališta. U vrijeme dok je kao dijete živio u Puli, znao je upasti u političke razmirice: „Kako je moj otac bio veliki patriota, to sam ja radi njega više puta dobio batina od talijanske djece.”
2.
Habsburgovci su se relativno polako primicali moru. Nakon što su 1355. stekli Kranjsku, stali su postepeno prodirati prema Jadranu. Godine 1371. zauzeli su Postojnu, 1374. središnju Istru, te 1382. Trst, nakon što se iz njega morala povući Venecija. Godine 1466. Habsburzi su dobili Duino (Devin) nedaleko Trsta od Hugona, tada akvilejskog vazala, a s tim kaštelom dobili su i njegove posjede na Krasu: Senožeće, Prem, Gotnik, te na Kvarneru: Rijeku, Kastav, Veprinac i Mošćenice. Pod Habsburzima Rijeka i Trst postali su nekako bliži, nezavisno od loših cestovnih veza, te od Venecije koja je zauzela oba grada u kratkotrajnom, ali okrutnom naletu 1509. godine.
3.
Ako obratimo pažnju urbanstičkom razvoju Rijeke i Trsta, tih dviju sredina koje spaja, ali i razdvaja, Istarski poluotok, vidjet ćemo kaštele na brdu, jezgre okružene zidinama i potom podizanje novih dijelova grada uz obalu. Nad gradovima bdiju kašteli uz koje su važne crkve – u Rijeci je to Gospa Trsatska, a u Trstu San Giusto. Tršćanski kaštel kakav je danas, rezultat je pregradnje koju je 1630. poduzeo arhitekt i slikar Giovanni Telesphoro de Pomis, dvorski umjetnik Ferdinanda II., a isti graditelj obnovio je nekadašnji kaštel koji je dominirao riječkim Starim gradom 1626.-1628. godine (srušen 1904.). Za trsatsku crkvu naslikao je i oltarnu sliku Bogodorica s djetetom i Stefano della Rovere. Kaštel Trsat bio je u vlasništvu feldmaršala Lavala Nugenta i njegovih nasljednika od 1824. do 1941. godine.
4.
Uz riječki kaštel gradi se od 1638. godine nova crkva Svetog Vida i tu je moguće povući paralelu s tršćanskom crkvom Santa Maria Maggiore, jer je obje projektirao isusovac Giacomo Briano. Kako su doživjele velike promjene tijekom gradnje, danas se vidno razlikuju. Iako je fasadu tršćanske crkve projektirao isusovac Andrea Pozzo, vrlo ugledan arhitekt koji je ostavio neizbrisiv trag i u Dubrovniku i Ljubljani, ipak obje građevine ostavljaju bolji utisak iznutra no izvana.
5.
Odlukom carice Marije Terezije 1776. godine utemeljen je riječki gubernij s grofom Josipom Mailathom de Szekhely, po uzoru na već postojeći gubernij u Trstu. Time su oba grada bili zasebne upravne cjeline, što je bilo jedinstveno rješenje u državi. U oba grada gubernij se održao do 1918. godine i ostavio je za sobom monumentalne Guvernerove palače. Doduše, prva riječka palača, ona podignuta 1780. godine po projektu Tršćana Antona Gnamba, koji je živio u Rijeci i projektirao tu niz zgrada i ulicu Korzo, bila je skromna. No, krajem XIX. stoljeća Mađar Alajos Hauszmann projektirao je dojmljiv objekt u stilu talijanske renesanse. Izgradnja je bila dovršena već 1896. godine i Rijeka je dobila jednu od najljepših palača u Hrvatskoj. Tršćansku Guvernerovu palaču projektirao je Austrijanac Emil Artmann, a zgrada je bila podignuta između 1901. i 1905. godine. Tršćani smatraju da njihova, svojim koloritom odudara od duha grada, iako je dobro smještena na glavnom gradskom trgu – danas Piazza dell’Unita d’Italia (Trg ujedinjenja Italije).
6.
Feldmaršal Laval Nugent (1779.-1862.), Irac, veliki hrvatski domoljub i zaštitnik Ilirskog pokreta, bio je osloboditelj Rijeke i Trsta od Napoleona. Nugentova prethodnica već 10. rujna 1813. upala je u Trst i napala topništvo kod starog lazareta, no ubrzo se povukla. Njegov pobočnik Josip Lazarić (rođen u Trstu 1784.) je, poslije kraće opsade, oslobodio Kopar 11. rujna, a u operacijama je imao pomoć kontra-admirala Thomasa Fremantlea (1765.-1819.; bliski prijatelj admirala Nelsona) i njegovih brodova. Dana 13. listopada s brodova je iskrcano 450 vojnika koji su se priključili opsadi. Noću 13. na 14. listopada uslijedile su borbe u gradu, a najžešći sukob zbio se 18. listopada. Koliko god su se Francuzi uspješno branili, ipak su morali kapitulirati 30. listopada. Njihov zapovjednik Rabie pristao je izručiti neoštećen kaštel sa svim topovima, uz uvjet da ostane u njemu sve do 8. studenog. Izbjeglo pučanstvo vratilo se u grad 31. listopada i odmah se prihvatilo čišćenja crkve San Giusto, pokraj kaštela, u kojoj je nađeno 27 topovskih kugli teškog kalibra. Dana 8. studenog 1813. Francuzi su napustili kaštel s oružjem i opremom, a tamo su ušli hrvatski i engleski vojnici, koji su istakli austrijsku zastavu. U 10 sati bio je potpisan mir za područje Trsta, a potpisnici su bili general-bojnik Laval Nugent i kontra-admiral Fremantle s jedne, te Rabie s druge strane. Zapovjednik grada privremeno je postao Josip Lazarić. Svečana proslava uslijedila je 10. studenog s misom u crkvi San Giusto, uz prisustvo najviših austrijskih i engleskih časnika, te topničkom paljbom iz kaštela. S postrojavanjem 200 hrvatskih vojnika ispred crkve završeno je četverogodišnje razdoblje francuske Ilirije, koja je obuhvaćala Kranjsku, Hrvatsku južno od Save i Dalmaciju.
7.
Marie-Henry Beyle, poznatiji kao Stendhal, veliki francuski pisac, bio je razočaran Trstom početkom 19. stoljeća. U Trstu je boravio kao konzul od 25. studenog 1830. do 31. ožujka 1831. Tršćansko društvo trgovaca smatrao je dosadnim i lišenim intelektualne znatiželje, a Rijeku je smatrao krajnjom točkom europske civilizacije. Njegov boravak u Trstu obilježila je ploča na adresi Via Corso Italia 6, na raskrižju s Piazza Riborgo. Bila je postavljena na tlu i često je uzrokovala spoticanje nepažljivih prolaznika. No i on se spoticao u Trstu. Tako je zapisao: „Dva puta tjedno puše vjetar, a pet puta jak vjetar. Ja zovem vjetrom kada je čovjek stalno zauzet držeći šešir, a jakim vjetrom kada se boji da će slomiti ruku. Neki dan bio sam odnesen četiri koraka.“ Iste godine objavio je svoj važan roman Crveno i crno. Prije odlaska ostavio je odvjetniku Domenicu Rossettiju nešto novca za spomenik J. J. Winckelmannu. Njegov pseudonim Stendhal vezan je uz rodno mjesto J. J. Winckelmanna. U siječnju 1831. kada je došao u Rijeku, za jednog od lijepih sunčanih zimskih dana, tvrdio je, naivno, da u Rijeci ne trebaju niti peć niti ogrjev.
8.
Johann Joachim Winckelmann (Stendhal, 1717.- Trst, 1768.) smatra se ocem moderne povijesti umjetnosti i arheologije. U svom ključnom djelu, Geschichte der Kunst des Alterthums (Povijest antičke umjetnosti) iz 1764., razlikovao je grčke, grčko-rimske i rimske stilove, uspostavio kronološka razdoblja i zagovarao plemenitu jednostavnost i tihu veličinu grčke umjetnosti. Time je duboko utjecao na neoklasicizam i samu povijesti umjetnosti. Umro je u Trstu 8. lipnja 1768., u sobi hotela Osteria Grande, poslije višesatne agonije. Teško ga je ranio nožem Francesco Arcangeli, nakon žestoke homoseksualne prepirke. Arcangeli je ubrzo bio pogubljen. Kazna na koju je bio osuđen bila je zastrašujuća: ispred hotela razapet je na kotaču naopako, te rastrgan na komade, a kosti su mu polomljene! Winckelmann je sahranjen u vrtu tršćanske katedrale San Giusto. Ideja o stvaranju Muzeja u Trstu za zajedničko izlaganje starina pronađenih u gradu, te Istri i Akvileji, rođena je u 19. stoljeću. Nositelj ideje bio je lokali povjesničar Domenico Rossetti, koji se također zalagao za izgradnju spomenika J. J. Winckelmannu. Lapidarij je polako poprimao svoj oblik oko Winckelmannovog kenotafa iz 1833., a otvoren je za javnost 1843. godine. Danas se muzej prostire na tri etaže i dostojan je spomenik prvom suvremenom povjesničaru umjetnosti. Na drugom katu muzeja 15. prosinca 2023. bila je otvorena izložba Histri u Istri Arheološkog muzeja iz Pule, koja je prikazala narod po kojemu je dobio ime istarski poluotok. Izložba arheologinje Martine Blečić Kavur (Rijeka, 1974.) ostala je otvorena do 1. travnja 2024. godine.
9.
Caffè Tommaseo povijesno je mjesto susreta tršćanskih intelektualaca, od Itala Sveva do Jamesa Joycea. Antico Ristorante Tommaseo najstarija je kavana koja još uvijek radi u Trstu. Otvorena 1830. godine, kavana je bila jedno od središta tršćanskog iredentističkog pokreta. Kavana se nalazi na Piazza Niccolò Tommaseo, na samoj obali takozvanog novog grada – Borgo Teresiano. Zgrada u kojoj se nalazi izgrađena je 1824. godine na inicijativu dvojice mantovskih trgovaca. Braća Felice i Vitale Vivante angažirali su tršćanskog arhitekta Antonija Buttazzonija da projektira zgradu na Piazza dei Negozianti, danas poznatoj kao Piazza Niccolò Tommaseo. Felice Vivante oženio je Emiliju Levi i dobili su sina Angela, kasnijeg autora knjige Jadranski iredentizam. Godine 1830. Padovanac Tomaso Marcato otvorio je Caffè Tomaso u prizemlju zgrade. Marcato je ukrasio svoj kafić stolicama koje je izradio već slavni Michael Thonet i belgijskim zidnim ogledalima; također je angažirao furlanskog slikara Giuseppea Gatterija (1799. – 1878.) da ukrasi zidove. Kavana je ubrzo postala popularno okupljalište trgovaca, umjetnika i drugih intelektualaca. Marcato je također organizirao brojne koncerte (orkestar Teatro Comunale četvrtkom i glazbeni sastav subotom) i umjetničke izložbe poznatih slikara poput Giuseppea Bernardina Bisona. Također je bio prvi koji je u Trst ponudio sladoled. Plinska rasvjeta uvedena je 1844. godine, što se smatralo tada vrhunskom tehnologijom.
10.
Godine 1848. objekt je preimenovan u Caffè Tommaseo, u čast dalmatinskog pisca i talijanskog domoljuba Niccolòa Tommasea. Niccolò Tommaseo (Šibenik, 1802. – Firenca, 1874.) bio je talijanski književnik, jezikoslovac, novinar i esejist. Pisao je na francuskom, hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku. Najznamentija djela su mu dva rječnika talijanskog jezika: Nuovo dizionario dei sinonimi della lingua italiana, 1830. (Novi rječnik sinonima talijanskoga jezika) i Dizionario della lingua italiana (Rječnik talijanskoga jezika) objavljen u 4 dijela i 7 svezaka između 1865. i 1879. u suradnji s Bellinijem. Tijekom 1848., kavana Tommaseo postao je mjesto susreta talijanskog Risorgimenta u Trstu. Spomen-ploča, koju je postavio Nacionalni institut za povijest Preporoda, nosi tekst: „Iz ovog Caffè Tommaseo, središta nacionalnog pokreta 1848. godine, širio se plamen entuzijazma za talijansku slobodu.“ Nakon pogubljenja Guglielma Oberdana (Oberdanka – tršćanskog iredentiste kojem su majka i poočim bili Slovenci!), koji je planirao atentat na cara Franju Josipa 1882. godine, ime kavane promijenjeno je u Caffè Tomaso iz straha od reakcije austrougarskih vlasti. Tek kada su se prvi talijanski vojnici iskrcali na tršćansku obalu 3. studenog 1918., ujedinivši tako grad s Italijom, kavana je ponovno preimenovana u Caffè Tommaseo.
11.
Među najznačajnijim gostima Caffè Tommaseo bili su odvjetnik i domoljub Domenico Rossetti i njegov bliski suradnik Pietro Kandler (Trst, 1804.-1872.) povjesničar Istre, te pisci Stendhal, Giani Stuparich, Pier Antonio Quarantotti Gambini i Umberto Saba. Italo Svevo je ovdje napisao neka djela, dok je Claudio Magris ovdje napisao Dunav, svoje najpoznatije djelo. Magris je bio oženjen književnicom Marisom Madieri.
12.
Marisa Madieri rođena je u Rijeci 1938., a umrla je u Trstu 1996. Bila je podrijetlom iz hrvatske obitelji Mađarić. Izbjegla je u Trst, gdje je 1957. završila gimnaziju, te 1967. studij engleskoga jezika i književnosti. Radila je u tvrtki Assicurazioni Generali od 1960., te predavala u tršćanskim srednjim školama. U književnosti se javila kraćim romanom u obliku dnevnika Verde acqua (Vodno zeleno, 1987), kojim se, predočivši dramatično iskustvo egzila, profilirala kao začetnica hrvatsko-talijanske ženske iseljeničke književnosti. Promicatelj njezina stvaralaštva suprug Claudio Magris, u svojem djelu Dunav tematizira dio prostora i likova obrađenih u romanu Vodno zeleno. Claudio Magris, talijanski književnik i germanist posebice se bavio književnom ostavštinom Roberta Musila, Hermana Hessea, Itala Sveva i Jorgea Luisa Borgesa, te nizom njemačkih i austrijskih autora. No bavio se i ostavštinom Josipa Broza Tita, pa Goli otok spominje u svom romanu Naslijepo (Alla cieca). U romanu piše o ljudima koji su preživjeli nacističke i završili u zastrašujućem komunističkom logoru. Magris je prikazao Goli otok kao završno poglavlje priče o herezama i progonima.
13.
Na Piazza dell’Unita središnja zgrada je neorenesansna Vijećnica koju je 1873. godine projektirao Giuseppe Bruni, a koja je bila dovršena 1875. godine. Taj arhitekt je na istom trgu projektirao i palaču Modello. U Rijeci je Bruni projektirao 1874. godine palaču hotela Europa za Josipa Gorupa, najbogatijeg Slovenca svog doba. Palaču Modello u Rijeci projektirali su ipak Fellner i Helmer, a bila je podignuta 1885. godine. Na Trgu ujedinjenja Italije u Trstu još je i neoklasična palača Stratti, sjedište Osiguravajućeg društva (Asssicurazioni Generali) i povijesne Kavane ogledala (Caffe degli specchi). U Rijeci je pred prvi svjetski rat djelovala kavana istog imena. U zgradi Osiguravajućeg društva u Trstu alegorijska je skulptura koju je izradio Ivan Rendić, najveći hrvatski kipar XIX. stoljeća.
14.
Najvažnije radove Rendić je izradio u Trstu, gdje je imao atelje 40 godina. Tako je 1889. izveo veliki Spomenik Trstu nedaleko željezničke stanice, no taj njegov rad bio je uništen nakon propasti Austro-Ugarske. Od 14 metara visokog spomenika, ostala je velika metalna glava u Muzeju rata za mir Diego de Henriquez. Jedan od modela za taj spomenik je fasadna Alegorija Hrvatske u niši zgrade obitelji Ružić na riječkoj Piramidi. Od uništenog spomenika u Trstu sačuvani su kameni reljef plemićkih grbova, prebačen na bedem kaštela San Giusto, te kandelabri na Ponte Rossu. Rendić, vrlo prisutan u izradi grobnih spomenika, u Trstu je isklesao grobnice obitelji Pandos, Stavraka i Morpurgo (barun Elio de Morpurgo, bio je predsjednik Tršćanskog Lloyda, najvećeg brodara u državi, od 1845. do 1876. godine), a u Rijeci obitelji Gorup, Nicolaides, Ploech, Bakarčić, Kopajtić, Manasteriotti, Fumi, Smokvina, Kozulić, Haramija i Ružić. U tršćanskom parku nedaleko željezničke stanice, uz Rendićev spomenik Trstu, od 15. prosinca 1912. stajao je spomenik carice Elizabete Austrijske, žene Franje Josipa. Taj spomenik Franza Seiferta bio je uklonjen 1921. zbog fašističkih divljanja u gradu. Desetljećima je kip nesretne carice, ubijene u anarhističkom atentatu 1898., bio rastavljen i deponiran iza konjušnica dvorca Miramare. Napokon je spomenik vraćen na izvorno mjesto 5. listopada 1997. godine. U Rijeci je puno skromniji spomenik carici bio postavljen u donjem dijelu parka na Mlaci (Giardino publico). Uklonjen je nakon dolaska D’Annunzijevih ardita 1919, i od tada mu se gubi svaki trag.
15.
Na istočnoj strani Piazza dell’Unita je i palača Pitteri, koju je projektirao klasicistički arhitekt Matthäus Pertsch, Švicarac s Bodenskog jezera, koji je u Trstu podigao i Komunalno kazalište (1798.-1801.), palaču Carciotti (1805.) i Rotundu Panziera (1818.). Na najljepšem tršćanskom trgu – navodno najvećem u Italiji među onima koji se otvaraju prema moru! – s istočne strane su i secesijski hotel Duca d’Aosta, te neorenesansna palača Tršćanskog Lloyda, pomorskog društva koje je dominiralo u Trstu, kao što je mađarsko društvo Adria dominiralo u Rijeci. Oba društva povezuje Annie Frankfurter, žene generalnog direktora Adrie Emilija Kurande. Ta Židovka bila je sestra Alberta Frankfurtera, generalnog direktora Tršćanskog Lloyda, pa su je prozvali gospođom jadranskih flota. Rijetke ljepote i izvanredna duha očarala je i nadvojvodu Rudolfa, jedinog sina cara Franje Josipa, no na tu se vezu, zbog njenog porijekla, poprijeko gledalo u Beču. No, da se vratimo arhitekturi… U unutrašnjosti zgrade Tršćanskog Lloyda (danas sjedište Skupštine Regije Friuli Venezia-Giulia) Rendićeva je velika alegorijska skulptura žene s propelerom. Zgradu je potpisao ugledni bečki arhitekt Heinrich Ferstel, inače profesor Giacomu Zammattiju, tršćanskom arhitektu koji je velik dio svojeg opusa izveo u Rijeci između 1884. i 1903. godine.
16.
Zammattio je gradio novo kazalište Fellnera i Helmera (1884.-1885.), projektirao je palaču obitelji Ploech na Žabici (dovršena 1888.), ulicu Dolac, za zgradama za Roberta Whiteheada, vlasnika tvornice Torpedo, među kojima se ističe Venecijanska kuća. Krajeve ulice monumentalizirao je Osnovnom školom za dječake (Talijanska gimnazija, 1888.) i Osnovnom školom za djevojčice (Sveučilišna knjižnica, 1887.). Izgradio je i Filodrammaticu (1890.) riječki odgovor istoimenom tršćanskom društvu, paviljon tržnice i blok zgrada oko nje na Brajdi (1890.-1896.), a na tragu učitelja i izvedbeni projekt za palaču Adria, koju je i gradio sa svojim poduzećem od 1894. do 1897. godine. Što se tiče palače Adria ona izgleda kao bliski srodnik Pošte u Trstu. Za Roberta Whiteheada, izumitelja torpeda, koji je u Rijeku došao preko Tršćanskog tehničkog poduzeća, Zammattio je projektirao i grobnicu u obliku piramide na Kozali. Kako je torpedo najvažniji izum koji je vezan uz Rijeku, treba reći da su tu indirektno pripomogli Tršćani: Ressel izumom vijka, te Obry izumom žiroskopa 1895. godine. Zammattio se vratio u Trst u rujnu 1903. godine i podigao je 1905. svoju palaču (Via Ghega 4), u koju je smjestio i zbirku umjetnina. Ističe se nekoliko slika starih majstora iz zbirke Lavala Nugent sa Trsata, niz tršćanskih slikara, te djela tršćanskog kipara Giovannija Mayera.
17.
Temelj ubrzanog razvoja gradova u XIX. stoljeću u oba grada čvrsto je vezan uz nove luke. Obje je projektirao Francuz Hilarion Pascal (1815.-1896.), graditelj luke u Marseilleu, vodeći stručnjak za taj tip gradnji na Mediteranu. Pred prvi svjetski rat Trst je bio sedma, a Rijeka osma luka u Europi. Brži razvoj Trsta vezan je uz željeznicu i stratešku odluku donesenu u Beču da su sve pruge u Monarhiji tek pobočnice magistrale Beč-Trst iz 1857. godine.
18.
Ipak, najvećoj privatnoj kompaniji u Austro-Ugarskoj, Društvu južnih željeznica (koje je sabotiralo gradnju pruge Zagreb-Rijeka, pa su je izgradile Mađarske državne željeznice 1873. godine) Rijeka može zahvaliti podizanje Opatije kao svog turističkog predgrađa. Ugodna klima Kvarnera privukla je bečki dvor, pa se u Rijeci nastanjuje nadvojvoda Josip von Habsburg, nevoljeni bratić cara Franje Josipa. Trst je pak odabrao kao mjesto gdje će podići dvorac nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan, mlađi carev brat i nesretni meksički car. Dvorac Miramare, koji je u neogotičkom stilu projektirao Carl Junker (1856.-1860.), jedna je od posjećenijih muzejskih institucija u Italiji. U kulturnoj ponudi Trsta neizbježan je i muzej Revoltella, sa Muzejem suvremene umjetnosti.
19. Vladimir Nazor radio je 1907. kao učitelj u Kopru. Kako je Kopar bio svojevrsno predgrađe Trsta, tada četvrtog grada cijele Austro-Ugarske, Nazor je rado odlazio brodićem preko zaljeva i iz slovenske provincije ulazio u uskomešanu metropolu crno-žute monarhije. Privlačile su ga bogate knjižare i impresivna zgrada slovenskog Narodnog doma. U toj zgradi bila je redakcija lista Balkan, a Milutin Cihlar Nehajev bio je jedan od urednika. Dva ugledna hrvatska književnika sastajala su se u tada najvećem slovenskom gradu – u Trstu je bilo oko osamdeset tisuća Slovenaca, što je bilo znatno više no u Ljubljani! – svake subote od jedan do tri. U kavani Balkan pretresali bi najrazličitije teme, uz kavu i cigare. Nehajev je zapisao o tim susretima niz pronicljivih opaski i objavio ih još 1913.: “Dok ga čuješ tiho, bez volje da komu nametne svoje mišljenje, razgovarati u društvu (u kojem, uostalom, mnogo šuti), dok ga pratiš u monotonim njegovim opaskama o okolišu (nisam nikad vidio da je uzrujan), dok promatraš njegovu toaletu, skromnu do neukusnosti, njegov hod, spokojan do ostarjelosti, dok gledaš čitavu njegovu ličnost, u koje nema gotovo nikoje istaknutije crte, jedva ćeš moći u njemu otkriti pjesnika… Nema u tom životu bure, nema nikojeg vanjskog znaka onih kriza što ih u mlađim danima prepati i hladnija priroda. Život je to čovjeka koji nije nikad odviše zahtijevao, pa se zato razvijao u tim točnim rokovima. Ili pravije rečeno: nije dospio zahtijevati… Poziv pjesnika za Nazora je dužnost – i kolikogod je njegov vanjski život neznatan i bez ukrasa, toliko su bogati njegovi pjesnički snovi.” (Cihlar-Nehajev, M.: Bilješke o V. Nazoru, Jutarnji list, Zagreb, 18. i 20. 2. 1913.) Iste 1913., kad je objavljen ovaj članak, Vatroslav Cihlar, mlađi Milutinov brata, počeo je pisati Pisma iz Trsta za Supilov Riječki novi list.
20.
Zanimljivo je primjetiti da se u Rijeci u vrijeme sutona Monarhije nadmeću i surađuju zajednice Hrvata, Talijana i Mađara, dok su se u Trstu borili za prevlast Slovenci, Talijani i Austrijanci. U Trstu, četvrtom gradu po veličini cijele prostrane države, prema statističaru Adolfu Fickeru 1857. godine bilo je: 39.353 Slovenca, 27.949 Talijana, 6.000 Nijemaca i 3.300 Židova… Pred prvi svjetski rat bilo je oko 100.000 Talijana, 80.000 Slovenaca (znatno više nego u Ljubljani!), te 60.000 ostalih.
21.
Oba grada fascinirana su trgovinom i ne iznenađuje što je zapisao Scipio Slataper (Zlatoper), Hrvat porijeklom, utemeljitelj tršćanske suvremene književnosti knjigom Moj Kras: „Merkur je dominirao uvijek nad nama kao što je u osamanaestom stoljeću dominirao nad našim palačama i našim nišama. Važnost Trsta proizlazi iz njegovih trgovačkih pobjeda. On živi od propasti Akvileje; zapad Venecije je plamen zore za Trst. Trst je dobar branič svojih interesa, dostiže carinski imunitet, željeznice, bori se poneki put i hrabro, kada je ugrožen u svom bogatstvu… Ali Trst ima svoju narav, u mnogo čemu različitu od drugih talijanskih gradova… Imao je dušu previše nisku, opterećenu ekonomskim smislom, tako da nije mogla primjetiti više težnje… Zato je povijest Trsta ledena: bez idealističkog zanosa, bez potrebe umjetnosti, bez težnje prema duhu…“ (Slataper, S.: Scritti politici, Roma, 1925., str. 5-6)
22.
Mladi i častohlepni Hrvat Ivo Andrić živio je i radio u Trstu tijekom 1922.-1923. kao diplomat u konzulatu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, na adresi Piazza Venezia 1. Tu je napisao zbirku priča objavljenu posthumno pod naslovom La storia Maledetta, Racconti Triestini (Prokleta priča, Tršćanske priče, Mondadori, 2007.). Knjiga uključuje Uzvišenje i pad Tome Galusa, izvorno objavljenu 1931., te neobjavljene: Na strani sunca, Postružnikovo carstvo i Prokleta priča. Priče su bile objavljene u Srbiji 1994. kao dijelovi nedovršenog romana. Zgrada u kojoj je živio i radio poznata je kao Palazzo Scuglievich. Izgrađena je 1875. godine, a srpsko-pravoslavnoj zajednici Trsta darovao ju je bogati Risto Škuljević. Iako je Andrić ostao u Trstu tek nešto više od godinu dana, često je to razdoblje opisivao kao sumorno. Nije se mogao nositi s tršćanskom zimom i ledenom burom. Žalio se da mu je stan toliko hladan da se tinta kojom je pisao stalno smrzava. Jednom davno govorilo se da se bura rađa u Senju, ženi u Rijeci, a umire u Trstu. Konzulat Kraljevine SHS u Trstu zapaljen je tijekom tršćanske Kristalne noći 1920. godine, kad je bio zapaljen i hotel Balkan – sjedište slovenske manjine. Tih dana otučena su i lica kipova cara Lazara, carice Milice i Miloša Obilića na fasadi velike palače brodovlasnika Spiridona Gopčevića, nedaleko Ponte Rossa. Zgradu je 1998. kupio grad Trst, a danas se u njoj nalazi Muzej kazališta Carlo Schmidl.
23.
Oba grada dala su velik doprinos u ranim danima fašizma: u Trstu se nametnuo Francesco Giunta, kasnije tajnik stranke i guverner Dalmacije, a u Rijeci Kastavac Giovanni Host-Venturi (pravim imenom Ivan Host!) također u jednom razdoblju tajnik fašističke stranke, te ministar prometa. Ipak, tu je Rijeka odnijela prevagu: prva fašistička država u povijesti je Talijanska Regencija Kvarnera, koju je u Guvernerovoj palači, proglasio Gabriele D’Annunzio 8. rujna 1920. godine u 18 i 30 sati, dvije godine prije Mussolinijevog Marša na Rim, a trinaest godina prije Hitlerovog dolaska na vlast u Njemačkoj.
24.
Krajem drugog svjetskog rata oko oba grada vodile su se teške borbe, a jugoslavenski partizani oslobodili su Trst 1. svibnja 1945., dva dana prije Rijeke! Potom su uslijedile teške političke, a u jednom trenutku gotovo i prave borbe za oba grada. Ipak, Rijeka je od 1947. godine i službeno u Hrvatskoj, a Trst je morao pričekati priključenje Italiji sve do 1954. godine. Civico Museo d’arte orientale smješten je u Palazzetta Lea (Via San Sebastiano 1) iz osamnaestog stoljeća, koji je Općini Trst 1954. godine donirala grofica Margherita Nugent, arheologinja, koja je poklonila svoju vrlo ozbiljnu numizmatičku zbirku Arheološkom muzeju u Firenzi. Muzej se nalazi pokraj Piazza dell’Unita. Obitelj Nugent za Rijeku je važna jer je feldmaršal Laval Nugent utemeljio 1843. Museum Nugent u svom kaštelu Trsat, prvi muzej u tadašnjoj Hrvatskoj. Na vrhuncu svoje ekonomske uspješnosti obitelj je imala 14 dvoraca i velikih posjeda u Hrvatskoj.
25.
Rijeka je grad kojem su posvećena tri muzeja u Italiji: u Rimu je Arhiv i povijesni muzej Rijeke, u mjesto Gardone di Riviera, na Lago di Garda, D’Annunzijev muzej Vittoriale, a u Trstu Muzej dalmatinske, riječke i istarske kulture. Nasilni hod povijesti Rijeci se vratio 12. rujna 2019. na otvaranju izložbe posvećene Gabriele D’Annunziju u neorenesansnoj palači Pomorskog i povijesnog muzeju Hrvatskog primorja – nekadašnjem sjedištu D’Annunzija i njegove Talijanske uprave Kvarnera. Na žalost, riječka izložba, koja je započela 12. rujna 2019., na stogodišnjicu D’Annunzijevog ulaska u Rijeku 12. rujna 1919., samo je dodirnula svu proturječnost D’Annunzijevog art-fašizma. Ili drugim riječima, Rijeka je bila i ostala mjesto događanja, a eksponati i dokumenti su ostali na Lago di Garda. Istog dana u Trstu je službeno predstavljen spomenik D’Annunziju – povodom stogodišnjice njegovog ulaska u Rijeku?!
26.
Muzej Revoltella jedan je od zanimljivijih muzeja u Italiji, no Riječanima nekako uvijek izvan ruke. Utemeljio ga je barun Pasquale Revoltella (1795.-1869.), okretan trgovac s osjećajem za kulturu. U svoje vrijeme bio je imenovan i za potpredsjednika Kompanije za izgradnju Sueskog kanala, a kod njega su se, u veljači 1859., susreli i Ferdinand de Lessepse (projektant kanala) i nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan von Habsburg, obnovitelj austrijske ratne mornarice, graditelj dvorca Miramare u Trstu i kasniji nesretni meksički car. Navodno su barun Revoltella i Ferdinand Maksimilijan bili više od bliskih prijatelja. Poslije duge i temeljite obnove muzeja od 1968. do 1992. godine, on se danas sastoji od tri povezane palače: Revoltella, koja je sačuvana ambijentalno; Brunner, koja je kompletno nanovo sagrađena i ima funkciju muzeja talijanske umjetnosti 19. i 20. stoljeća; te Basevi u kojoj su kancelarije. U tom velikom kompleksu, koji zauzima cijeli blok, bila je postavljena od 23. lipnja 2005. do 10. veljače 2006., mala, ali vrlo zanimljiva izložba: Histria – opere d’arte restaurate: da Paolo Veneziano a Tiepolo (Istra – restaurirane umjetnine od Paola Veneziana do Tiepola). Izložbu je vidjelo više od 20.000 posjetitelja, što je za postav s 21 djelom vjerojatno i više nego dobro.
27.
Trst odaje počast svojim piscima brončanim kipovima Jamesa Joycea, Itala Sveva, Umberta Sabe i Gabrielea D’Annunzia, razasutim po cijelom gradu. James Joyce ide preko mosta na Ponte Rossu, s pogledom na Veliki kanal. Italo Svevo je na Piazza Attilio Hortis, a prikazan je na putu do Gradske knjižnice. Umberto Saba šeta ulicom Dante Alighieri, blizu svoje povijesne knjižare. Gabriele D’Annunzio sjedi na klupi na Piazza della Borsa, zadubljen u čitanje. Svi kipovi izrazito su neuvjerljivi i daleko su ispod razine pisaca koje predstavljaju. Trst je ostao tek mogućnost velegrada. Vremena Rendićeve Alegorije Trsta ili Seifertove Carice Elizabete ostala su daleko iza nas.