Početak kolovoza svake smo godine dočekivali na moru i to je vrijeme predstavljalo vrhunac svake moje godine. U te se dane skupilo sve ono najbolje što se moglo doživjeti i što se ostatak godine čekalo. Živjela sam za mediteransko ljeto, njegove boje, toplinu, svjetlost i okuse. Nikad slađih bresaka i grožđa od onih koje smo kupovale na splitskom pazaru i nosile u Maslinicu. Nikad više smokava kao onih koje smo u predvečerje, nekoliko dana prije završetka ljetovanja, brale s našeg drveta, u polju iznad Maslinice, baba Vitorija, mama i ja, i jele u tišini, gotovo pobožno. Pa odlasci na more, kupanje, babine šalše, gradele i brujeti, večernje šetnje, priče na skalama pred kućom, i dani koji su, kao i uvijek, prolazili prebrzo.

Kako se bližio blagdan Vele Gospe, dolazilo je vrijeme za povratak kući. I nije da se tome nisam radovala. Zaželjela sam se svoje Nadice, koja je ljetne praznike s tatom i mamom provodila u Gredeljevom radničkom odmaralištu, mislim, negdje blizu Šibenika. Zaželjela sam se naših priča, igara i odlazaka na sladoled, zaželjela sam se naše Dubrave. Premda mi je rastanak s otokom i babom Vitorijom teško padao, sjetu je brzo izbrisalo uzbuđenje zbog cjelodnevnog putovanja vlakom, stripova i sendviča od bijelog kruha kupljenih u Preradinoj pekarnici u Splitu.

Već dan ili dva nakon što smo se vratile kući sve se slilo u uobičajenu kolotečinu i činilo se kao da nigdje nismo ni bile. Mama se vratila na posao u Teslu, a na more i praznike podsjećala me samo koža potamnjela od sunca. Poslije Velike Gospe baba Milka odlazila je s hodočasnicima iz naše crkve u Mariju Bistricu i nije je bilo cijeli dan. Ja sam navečer trčala na kapiju, nagledavala se niz ulicu čekajući da se pojavi i nestrpljivo pokušavala pogoditi kakvu mi je drvenu igračku te godine donijela s proštenja.

U međuvremenu, dok smo bile na moru, na placu u Dubravi dogodile su se neke značajne promjene. Na štandovima se pojavio mladi grah, kukuruz i šljive bistrice, čime je započela sezona knedli. Mama je subotom, koja je bila njezin neradni dan, po mojoj želji kuhala čušpajz od graha, a za desert knedle uvaljane u prezle i kristal-šećer, što mi je bila omiljena kombinacija. Kukuruze smo ponekad kuhale u velikom loncu, ali češće smo ih pekle na plotni šporeta, što je divno mirisalo. Poslije bih, s toplim kukuruzom u ruci, sjela na kućni prag, i zadovoljno grickala slatka zrna oblizujući prste.

Krajem kolovoza odlazile smo maminoj prijateljici Mariji K. u Čučerje, pa smo kod nje nabrale šljiva koliko smo mogle nositi. Cijeli sljedeći dan sve smo tri bile zaposlene kuhanjem pekmeza – iako je mama uvijek govorila da se pekmez peče. Nije to bio lak posao jer je trebalo neprestano miješati, a bilo je vruće jer se posao obavljao uz šporet u kojem je gorjela vatra. I premda pekmez od šljiva nisam naročito voljela, voljela sam njegov miris, a bile smo jako ponosne kad su napunjene teglice umotane u deku i spremljene na hlađenje. U istom cugu, nekoliko dana kasnije, kiselile su se i paprike i krastavci, ali taj je posao bio lakši i brže je bio gotov.

Dugi tjedni ljetnih praznika topili su se jedan za drugim, i do početka škole brojili smo dane. Došlo je vrijeme za kupovinu školskih knjiga i bilježnica, što je za naš skromni kućni proračun predstavljalo ozbiljan izdatak. Ispred knjižare u Dubravi, koja se nalazila odmah blizu NAME, tih je dana bila velika gužva i dugo smo čekale da dođemo na red. Iz zagušljive prodavaonice uzašle smo s velikim paketom školskih knjiga umotanih u pak-papir i povezanima špagom. Kod kuće sam ih s velikim veseljem prelistavala i umotavala u zaštitni papir, ali s puno manje entuzijazma otvarala nakon što je škola zaista započela. No to je već rujanski događaj i ne spada u ovu priču.

Još uvijek jako volim kuhani kukuruz i čušpajz od mladog graha, tu se nije ništa promijenilo. Što se tiče knedli, draže su mi one od marelica. Uvaljane u mak, a ne u prezlu. Pekmeze već dugo ne pečem, niti kiselim povrće. Blagdan Vele Gospe i dalje mi je jedan od najdržih blagdana, ali u Mariju Bistricu odlazim u proljeće i ranu jesen, i to u obične dane, kad nema hodočasnika i kad mogu uživati u miru svetišta i ljepoti zagorskih bregova.

Ali, kad zatvorim oči, onaj nekadašnji kolovoz, kao da još uvijek traje. Zaglavljen negdje između Maslinice, Dubrave i svega što se događalo kasnije. Između mora i povratka, između smokava i knedli, između bezbrižnih dana i prvih školskih knjiga. Možda su upravo to najljepši prizori djetinjstva i života uopće: nikakvi veliki događaji, nego obični dani koji se, dok ih živimo, na trenutak čine beskrajni. Mirisi pečenog kukuruza, vrela kuhinja i teglice pekmeza na hlađenju, vlak koji se vraća iz Splita, sladoled s Nadicom, boje i okusi kasnog ljeta i priče koje nemaju kraj.