Kao što sam i predmijevala, na malo je mjesta zabilježen odlazak američke autorice ANNIE DILLARD, koja je svojom aktivnošću, vitalnošću i utjecajem tijekom 81 godinu života zaslužila pozornost i spominjanje. No, budući da svijet uglavnom bilježi ono što vrišti i bliješti, svako profinjeno i diskretno svjetlucanje ostaje negdje u sjeni. Dillard je bila po mnogočemu značajna: provela je dinamičan, aktivan, prenapunjen život, boreći se za literarni izraz, ženska prava, pravo na izbor, religijsku slobodu, osviještenost o okolišu, jasno mišljenje i produhovljenu svakidašnjicu. Nije se opijala uspjehom, a stotine sati uložene u edukaciju literarnih kandidata, provela je u duhu vlastite filozofije: “Učila je potencijalne pisce da se oslobode nastojanja oko uspjeha i opet, nije vidjela pisanje kao bijednu praksu već kao prigodu da se misli i osjeća raskošno”.
Iza nje ostaje poezija, proza, eseji i književna kritika, dva romana i memoari, te gomila publicistike, što upućuje na svakodnevni, iscrpljujući spisateljski i pedagoški rad slijedom kojega će u posljednjim godinama u starosti “posvetiti samo slikanju i čitanju” i pri tom obustaviti pisanje. To je posve u skladu s iskustvom da ” Sve ono što ne daješ slobodno i raskošno predstavlja gubitak za tebe samu”. U vlastitom životu to je praktično iskušala. Rođena u konzervativnoj sredini, solidno educirana i posvećena intelektualnom životu, pomicala je granice, mijenjajući i nadograđujući religijska uvjerenja, okrećući se jednostavnom životu u skladu s prirodom ( po uzoru na Thoreaua i Whitmana) te birajući po srcu, tamo gdje je nalazila ljubav, odobravanje i sklad. Nagrađivana je i slavljena, imala je tri braka, tri počasna doktorata , kćer Cody Rose i veliko životno iskustvo, koje je vrijedilo kao njen kapital nezavisnosti od bilo čega “izvana”, izvan njene duhovne sfere, a što joj je priskrbilo pridjevak “vrhunske stilistkinje i briljantne intelektualke”.
Književni uspjeh postigla je rano, danas nezaobilaznom knjigom za ekologiste, naturaliste i prirodoznance te literarne sladokusce. Ta knjiga, naslovljena “HODOČASNICA NA TINKEROVU POTOKU ” /Pilgrim at a Tinker Creek) objavljena 1975, donijela joj je PULITZERA, kao najmlađoj dobitnici u povijesti te nagrade. Kasnije će uslijediti i druge, od kojih valja spomenuti National Humanity Medal 2014., najviše američko priznanje u sferi umjetničke izvrsnosti. Knjiga “Hodočasnica…” nastala je po modelu Thoreaua: na licu mjesta, dok je autorica boravila u usamljenoj kolibi s minimumom komfora, na lokaciji Blue Ridge Mountains (Virginija) pomno bilježeći sve promjene u prirodi, u ciklusu godišnjih doba, te ih upličući u spoznajne i religijske izvode, do kojih je došla, tragajući za vlastitim identitetom i formatom. Sjedinjenje čovjeka s prirodom, čudesni unus mundus, otvara se u svakom poglavlju, na svakoj stranici knjige.
Na engleskom jeziku, riječ “tinker” znači kotlokrpa, što je jedan zaboravljeni zanat. Kotlove ne krpa nitko, a upotrebljava ih samo industrija i sitan ruralni puk. No, prevodeći obiman dio njene knjige,* posebice stranice o sikamorama i platanama, koje obožavamo zajedno, palo mi je na pamet kako bi jedno slovo eleviralo značenja: zašto ne THINKER CREEK, Misliteljičin potok? Tada bi ovakve rečenice dobile pravu poantu: ” Sjedim ispod sikamore: ja sam mekušac, izložena dokraja najmanjem dašku vjetra i škripanju pijeska. Sadašnjost naših života čini se drugačijom ispod drveća, drveće ima svoj posjed .Nikada nisam ubila tu sikamoru u stražnjem dvorištu. Čak i najfrafigilniji sloj unutarnje kore predstavlja štit. Drveće ne akumulira život,već stvara šiblje i granje poput pletenog oklopa. Njegove se osebujnosti povećavaju s godinama”.
Nadam se da ćemo se sresti pod platanama, draga Anne, da zajedno odgonetamo šapat u kome vječnost šumori.
___
*Taj fragmentarni prijevod objavljen je u časopisu RIJEČI, MH Sisak (op. a.), Flora GreenFotografije: Internet /Ken Thoma