Pisati poeziju danas, kada su zli dusi uspeli da iz modernog čoveka isteraju svaku natruhu romantizma, emocionalnosti, empatije, lirskog zanosa i ostavili ga u stanju tupe konzumacije najbesmislenijih komercijalnih sadržaja, bez nade u otrežnjenje i povratak humanim vrednostima, predstavlja napor dostojan poštovanja. I pored toga što je naše doba zasigurno „nepesničko razdoblje“, istinski umetnici, ipak, ne gube potrebu za stvaranjem, pevanjem, nutrenjem i ispitivanjem Istine. Taj dubinski talog i potreba za metafizikom jeste ljudska konstanta, otporna na sve spoljašnje uticaje.
Poezija Enesa Halilovića ostavlja dubok utisak na čitaoca. Izbegavši zamku hermetičnosti, zbog koje dobar deo potencijalne publike okreće glavu od lirike, pesnik svedenim, ali dobro promišljenim i proživljenim stihovima vrši opservaciju svakodnevnog života. Podrobno savladavši pesničku tradiciju, Halilović s lakoćom stupa u dijalog sa prethodnicima, bez ostatka uplićući sopstveno pevanje u razgranato drvo svetske poetske baštine. Halilovićeva pesnička zbirka bi se mogla podeliti na tri celine. Prvo nahodi sazrevanje, potom period bolesti i na kraju dolazi duhovna prečišćenost. Kao da lirski subjekt, nošen helenskom magijom i filozofijom, plovi nemirnim morem poput usamljenog argonauta, nailazi na strašne prepreke, savladava ih i rasterećen pripoveda o životnoj epopeji, ali iz pozicije osvedočenog mudraca. To je ono što nas najviše privlači kada čitamo ove stihove, ta potreba da se i sami zapitamo o suštinskim pitanjima postojanja, jer nas na to navodi neko nenadano blizak, sugestivan i ubedljiv.
Halilovićeva iskrena poetska ispovest nosi sve odlike dobre poezije. Kompleksnost i rafiniranost iskazane emocije, pesnička erudicija koja imponuje i nije nimalo nametljiva, jasna misao koja uznosi i navodi na promišljanje, angažovanost bez dogmatske zaslepljenosti, poenta koja pruža utehu. Međutim, ono što je najvažnije: ova knjiga nam potvrđuje činjenicu da doba lirike još uvek nije prohujalo u nepovrat.
(„Pesme iz bolesti i zdravlja“, Enes Halilović, „Konras“, Beograd, 2011)