U vrijeme kad sam išla u osnovnu školu, u Dubravi mog djetinjstva bilo je puno više slastičarnica nego što ih ima danas. Kvart se doduše proširio i prelio preko svih rubova, ali mnogi mali lokali iz centra su nestali, kao da ih je netko gumicom izbrisao. Znale smo napamet gdje se što nalazi, jer jednom tjedno, petkom, išle smo u knjižnicu i na sladoled, i to je svaki put bio praznik. Nadina kombinacija bila je vanilija čokolada, a moja jagoda vanilija, i mogao se srušiti svijet, ali godinama smo naručivale uvijek taj isti kornet u slastičarnici u kojoj su kugle bile najveće, pa ga polako lizale, i nogu pred nogu išle kući pomno zagledajući u svaki izlog.

Manje zbog dućana, a više zbog provjere vlastitog odraza u staklu.

Bilo je to neko posebno vrijeme, bile smo još premlade da nas zbog ljubavi zaboli glava, a dovoljno odrasle da sanjarimo o dečkima, pa šmugnemo kad nam se oni približe.

K tome još ljeto, dani topline i bezbrižnosti, a naše glave u oblacima pune očekivanja „pravog života“ kad za godinu dana krenemo u srednju školu, pa na fakultet, pa dalje, i dalje, i još dalje…u osvajanje svijeta.

Nevjerojatno je kako neki svečani i važni trenuci vremenom izblijede, a oni obični i svakodnevni ostanu živi u svakom detalju, mirisu i boji.

Kad zatvorim oči mogu osjetiti vrelinu onog sunca, na golim bedrima crvenu suknju koja je samo dan ranije izašla iz mamine Bagatice, nokte lakirane u istom tonu, čuti Nadicu kako se tuži da je Barica (njena mama) sinoć opet dokasna gnjavila, ovaj put zbog ehotona mahagoni boje, i na kraju joj ga bacila u smeće! A sladoled u ruci se topi, i treba brže lizati, a manje se smijati i pričati.

Bilo je poslije u mom životu sladoleda svih mogućih vrsta i okusa, u finim slastičarnicama, ili iz dućana, u kombinacijama s voćem, kavom ili kolačem, ali ni u jednom nikada poslije nije bilo toliko radosnog očekivanja, prazničke svečanosti i uzbuđenja istovremeno.

Onog ludog osjećaja da će nas život zagrliti, a u tom zagrljaju biti ću vječna ljubav, svjetska slava, luda putovanja, više novaca nego što ikada možemo potrošiti, prekrasne kuće, doktorske diplome… gomila snova po našoj mjeri, jedan ljepši i šareniji od drugog.

Puno toga je već za godinu dvije postalo nevažno, a ostatak smo prekrojile prilagođavajući stvarnosti. Život je i jednu i drugu zaista poveo u svijet, daleko od Dubrave, pun obrata i iznenađenja, čas divan i sladak, a onda opet gorak kao razočaranje kad vidiš da je kornet pun samo do polovice, i da više nema, a san još nije dovršen, na nepcu okus prevare.
Ne razumijem kako je sve tako brzo proletjelo? Kamo su nestale sve te godine? Zašto više nema onakvih slastičarnica kakve su bile u vrijeme moje osnovne škole?

I ima li na onom oblaku na kom je sad moja Nadica sladoleda od vanilije i čokolade? Jer bez nje, ni moja omiljena jagoda vanilija više nikada neće imati isti okus.