Istina, vrućine posljednjih dana su nesnosne. Čini mi se da ovako visoke temperature još nisam doživjela, ujutro izađem da obavim što moram, pa teturam tražeći sjenu, jedva dolazeći do zraka.

Zatim se zavučem u stan, i do kasnog poslijepodneva slikam.

Vruće je čak i u polutami sobe, usprkos klima uređaju, hladnoj mineralnoj, kriškama limuna, kockama leda, kratkim hlačicama, rashlađenoj lubenici.

Ipak, ne žalim se glasno jer, baš kad pomislim kako ovo teško podnosim, i kako ne mogu normalno disati, dođe mi pred oči slika onih kojima je u ovom trenu zaista teško. Koji leže u bolnicama, u sobama bez klima uređaja, i uz vrućinu, trpe još i bolove.

Na seoskim imanjima ljudi posvuda rade zahtjevne i teške poslove koji se moraju obaviti, jer i jadnim životinjama je vruće, moraju piti, a biljke se moraju zaliti.

I kao kruna svega… u našem gradu ljeto je glavno doba kad se obavljaju radovi na cestama, i trenutno je sigurno dvadesetak velikih radilišta na kojima ljudi popravljaju tramvajske pruge, krpaju asfalt, na žarkom suncu cijeloga dana rade težak i naporan fizički posao, za nisku plaću.

Čujem na radiju da temperature na poslijepodnevnom asfaltu dosežu i do sedamdeset stupnjeva. Sedamdeset!

I kako da onda glasno kažem da mi je vruće, da se požalim na toplinu svoje klimatizirane prostorije, uz lupanje po tastaturi, iz čiste dokolice zapravo.

Bolje je riječ progutati, popiti čašu hladne vode i po stoti put potvrditi da je toplina, kao i toliko toga drugog, ipak stvar usporedbe.