IŽULA – JADRANSKA IKARIJA? Tajna dugovječnosti stanovništva jednoga pučinskog otoka… tema novopg romana Stjepa Martinovića GOSPINA TRAVA, iz koga donosimo karakterističan odlomak (a koji se, dakako, još ispisuje, dograđuje, redigira, prolazi dstručne recenzije…

Piše: Stjepo Martinović

Marin Grgurov barem je dva puta tjedno unosio bilješke u malen rokovnik crnih korica, nalik molitveniku s police motela u američkoj provinciji, ispisujući natuknice o promišljanjima sve zamjetnije obojenima zebnjom i gubitkom povjerenja u moć zadržavanja nadzora nad jednom objelodanjenim Projektom kantarion, kako su Ines i on u šali nazvali istraživanje možebitne sprege ujuška spojeva u gospinoj travi na Ižuli i uspavanosti kancerogenih oboljenja u ranijih stanovnika otoka. Naime, u novoj radnoj i životnoj sredini – laboratoriju farmaceutskog koncerna NicaPharm, smještenom u zastrašujuće dehumaniziranom ambijentu znanstveno-istraživačkoga grada, namjenski sagrađenog u nikaragvanskoj „oblačnoj prašumi“ na obroncima vulkana Concepción – ni puni tjedan intuitivnog pretraživanja ambijenta nije mu trebalo da shvati u što se pretvorio njegov odgovor prilici za kakvom je čeznuo kao postdiplomant, mladi neurolog i perspektivni doktor biokemijskih znanosti, vježbenik u tvornici proslavljenoj stvaranjem jednog od najkorisnijih ljekova današnjice: postao je zatočenik žudnje za karijerom, humani resurs zatvoren u sterilnu klimatiziranu kapsulu iz koje sve rjeđe izlazi i u večernje šetnje otocima džungle pretvorenim u parkove među futuristički oblikovanim aluminijsko-staklenim zgradama.

A onih dana, kad je skupljao papire i polagao testove, pristupao intervjuima i svladavao kandidacijske stepenice, nošen jednako svojim oduševljenjem i ohrabrivanjima mentora – prof. dr Radovan Staroselić nije propustio da ga brutalno upozori što mu se može dogoditi ostane li u Zagrebu, čekajući gašenje laboratorija kuće koja se, nakon prodaje strancima, danomice urušava prema štanceraju generičkih lijekova – vjerovao je da kroči stazama sna: polazi onamo gdje će se, u savršenim materijalnim uvjetima i suradnjom s vrhunskim stručnjacima, oplemeniti njegova urođena sinteza intelektualne znatiželje, bezgranične predanosti radu i posvećenosti misiji (djed po ocu, još u osnovnoškolskim danima, usadio ju mu je kao izraz zahvalnosti Svevišnjemu, koji ga je obdario izvanrednim talentima). Utjecanje dnevničkim zapisima (p)ostalo mu je stoga jedina terapija sagledavanjem u zrcalu míslī, kako je spontano nazvao bjegove u dijalog s potisnutim sobom.

Ines Kardoulis, s kojom je povremeno razmjenjivao bezlične poruke elektroničkom poštom – cenzurirane obostranom sviješću da je sva komunikacija talaca NicaPharma pod studenim okom kompanijinih kerbera – kao da nije više bila dio njegova emocionalnog mikrokozmosa, dok je o zbližavanju s bilo kim u laboratoriju, na predavanjima, seminarima… jedva moglo biti riječi. Naime, skrama kolegijalne srdačnosti među osobljem u obezličujućoj radnoj odjeći bila je posuta šiljcima nesmiljena suparništva, nalik svilenu plaštu koji skriva grotesknu skulpturu, toliko nakaznu da je se nitko ne usuđuje otkriti… a having fun u rasponu od drmusanja u noćnim klubovima, bungee jumpinga, artificial cliff climbinga i inih adrenalinskih idiotarija, alkoholiziranja, drogiranja i promiskuitetnog „relaksiranja“, privlačilo ga je manje i od poniranja u scijentološki misticizam, koji je harao među prozelitski nabrijanim starijim kadrom. Jedina osoba koja se donekle otimala mediokritetskom prosjeku bila je Lucille Pinchot, premda se od ostalih djevojaka više razlikovala pomalo „napornim“ držanjem, preglasnim smijehom i rječnikom zasićenim beach slangom, nego šarmom… ponajmanje ženstvenošću, prigušenom grubošću na rubu neotesanosti.

Potkraj ljeta, dok je u nesnosno vrelo predvečerje iščekivao tropski pljusak da se preda potpunoj nirvani i stopi s prirodnim elementom, sustigla ga je svijest da mu samo Projekt kantarion može pružiti ljestve Jakovljeve: izbaviti ga iz frustracija nabujalih na tragu osjećaja da se troši na nečemu posve besmislenom – da bjesomučno trči u rotirajućem kavezu jalovosti zadane notornom promašenošću potrage za sintetskim lijekom od raka, zarad koje je NicaPharm i nastao… upravo takav, u rigidnoj fizičkoj izolaciji, kao simbolu i odrazu komunikacijske autističnosti. Shvatio je, čim je pročitao oglas koncerna na internetu, da je suzbijanje mogućnosti industrijske špijunaže samo banalan izgovor za smještaj istraživačkoga centra u žicom ograđene hektare prašume otoka Ometepe, usred jezera Nicaragua; bio je to prokleto promišljen čin – s jasnom porukom: jesu vas kandidirali vaša znanja i darovitost, ali zaboravite na slavu i karijeru, jer ste ustinu odabrani da se u hermetičkoj izolaciji nesmiljeno iscrpi sve što nosite u sebi! A iz monodimenzionalnih idiota – bez obitelji, prijatelja, stvaralačke razbibrige – muze se do posljednje kapi.

Nije smetnuo s uma ni riječi koje mu je otac uputio za ispraćaja na zagrebačkom aerodromu; nakon godinā ogluhe – Vid Grgurov bio je iščezao iz sinovljeva života u vrijeme rastave od njegove majke, jer se nije umio ni mogao nositi s njenom agresivnom posesivnošću spram jedinoga djeteta – vrlo su teško i sporo obnavljali nekoć izvanredno prisan odnos… da bi, ne uspjevši u njegovoj rekonstrukciji, stvorili krhku bliskost novoga kova tek pošto mu se Marin otvorio, spoznavši koruptivno-manipulacijsku prirodu silne materine ljubavi… a toga srpanjskog jutra, uz kavu pod padobrancem iz mašte Fausta Vrančića, među ulomke rečenica zdrobljenih težinom emocija i rasjelina šutnje utisnuo je jednu jedinu cjelovitu poruku:

„Samo ne nasjedni obmani da farmaceutski divovi zaista traže djelotvorne lijekove… njima je isključivo do profita, a zarad njega nikada neće udariti na uzroke bolesti, nego jedino suzbijati posljedice – i to mahom medikamentima placebo razine.“

„Hoćeš reći, u najboljem ću slučaju sudjelovati u stvaranju novog apaurina?“ upitao ga je, uz trpak osmijeh.

„Otprilike… a više od svega pazi da te ne uvuku u uzgoj letalnih virusa i izazivanje epidemija, kako bi prodali milijune doza nikomu zaista potrebnih cjepiva. Svakako pročitaj, ako već nisi, Medicinsku Nemezis patera Illicha Ramireza.“

Nakon nekoliko mjeseci, Marin Grgurov uvjerio se da mu otac nije bio usplahireni katastrofičar: diljem svijeta zaredale su ptičje, svinjske, majmunske, mačje… zoonoze „nejasna uzroka“ – koje su milijarde dolara iz državnih proračuna zemalja sa suradnim ministrima zdravlja pretočile na račune farmaceutskih giganata. Dakako, ministri koji su „zaštitili stanovništvo“ ubrzo su stali kupovati jahte i zidati raskošne kućerine – dok u Poljskoj, čija ministrica jedina nije popustila pritiscima, niti se pojagmila za mitom, nije zabilježen baš nijedan slučaj životinjske „kuge“ niti „gripe“! Ali jest maltene cijeli državni, politički i vojni vrh eksterminiran ni najmanje uvjerljivo objašnjenim udesom vladinog zrakoplova kod Smolenska… za odlaska na komemoraciju časnicima pobijenim u Katynskoj šumi.

Da mi je barem iznaći zaštićen komunikacijski kanal s njom… ili s ocem! A možda samo mistificiram – nije li vjerojatnije da bossovi neće uopće zagristi na gospinu travu? Ne reče li Vid da nije njima do stvarnoga lijeka, što znači da mi sanjane ljestve Jakovljeve ne bi vodile u nebo, nego u nove krugove pakla! U što li sam se ja upustio!?… I mogu li ikada više biti slobodan čovjek – ako me kompanija, nakon isteka ugovora, bude smatrala kovčegom informacija koga ne smije pustiti iz svojih šaka? Gospina trava… moj va banque?! Whatever!

 

Sve do Božića, Marin je Grgurov premetao iz šake u šaku užaren ključ ižulanskog kantariona, nemajući snage prosuditi hoće li njime otvoriti vrata slobode ili potonuti u još dublje sužanjstvo; nije se mogao oteti osjećaju da je, u staklenoj krletci NicaPharma, zamisao o potrazi za agensom prevencije zloćudnih oboljenja – iskonski subverzivna. Prebacivao ga je tako s dlana na dlan… i molio Boga da ispadne i razbije se, te mu time dokrajči dvojbu što ga je žderala kao nametnik nezasitan vrele krvi. Njegove dvojbe krajnje je zamrsila ne baš očekivana činjenica: već tijekom prve jeseni u campusu usred džungle, natapane bujicama s vulkanskih strmina, zbilo mu se ono čime bi se nekoć bio neizmjerno ponosio – a pošto je osvijestio stvarne okolnosti boravka u eksteritorijalnomu „znanstvenom Guantanamu“, zgrozio se osjetivši što znači njegov ni najmanje željen proboj među najuspješnije prinove. Je li, dograđujući rutinu marom dupina, koji se bacaka u bazenu svjestan da je nagradna skuša krajnja potvrda njegove kreativnosti, nesvjesno zagrizao opojni mamac dobačen „odlikašima“ – ili su ostali iz njegove generacije prije shvatili da iz zatočeništva mogu samo kao odbačena jalovina?

Bezbroj je puta, nijemo zagledan u mlazove vode, kojima su učestale provale oblaka oblijevale staklena pročelja laboratorijskih kubusa, pozivao Vida da mu se javi… u snu, telepatski, bilo kako – da mu sugerira hoće li se lakše izvući probojem među elitu, koja je putovala svijetom s logotipom NicaPharma na reveru, pa tako stjecala i prigode za potajne kontakte, ili samovoljnim debiliranjem, zazivanjem nečasnog otpusta. Ali, niti su njegove vibracije dopirale do oca na dalekoj Korčuli, a ni Vidove njemu. Osuđen na samoga sebe, neke od tih sve nemirnijih noći odlučio je upustiti se u hazard, premda ni najmanje predvidljiva ishoda: upoznat će direktorij sa svojim pretpostavkama, rezultatima početnih pretraga tkiva Jozefine Mardešić i onim što je ustvrdio analizirajući tragove oboljenja na kostima pokojnika iz triju ižulanskih grobnica. Pred zoru, koja mu nije donijela nikakva olakšanja, u dnevnik je zapisao:

Strengths: Zahvaljujući intrigantnosti teze, čak i uz klimave hipotetske „dokaze“, nemam što izgubiti; bacajući bossovima na stol u najmanju ruku bizaran izazov, kupujem vrijeme i prostor za osvajanje šanse… koju inače, kao disciplinirana radilica u sustavu, nikada neću steći; u najmanju ruku, uzdrmat ću ih alternativom izvan njihovih strateških zasada.

Weaknesses: Izlažem se! Odbacujem ruho istaknutog poslušnika i postajem (u)nositelj nemira. Je li uopće moguće predvidjeti posljedice takvog iskoraka – tako radikalnog otklona od religije obmane zarad profita?

Opportunities: Svakako redefiniram poziciju u „posadi“, ali u kojem smjeru? Hoću li umjeti kormilariti vodama uzburkanim pretpostavkom da su na jednomu pučinskom otočiću stoljećima djelovali faktori prevencije raka – koji su nastanak bolesti presijecali suzbijanjem kancerogenih biokemijskih procesa utjecajem na stanje svijesti?

Threats: Je li uopće moguća eksperimentalna potvrda efekta gospine trave – može li se ižulanski slučaj ponoviti simulacijom u kontroliranim uvjetima? Je li tajna u sastavu tvari, njihovu međuodnosu… ili u „tehnologiji obrade“ u kozjem organizmu? Ili je kantarion bio samo jedan od faktora uspavljivanja raka u Ižulana – u suradnji s drugima: mediteranskom dijetom, dinamikom unosa i potrošnje kalorija, vitamina, bunarske vode s visokim sadržajem fosfora iz galebljeg izmeta, biljnih vlakana…?

Odgovor voditelja grupe, koga je zamolio da Znanstvenom vijeću prenese njegovu inicijativu za izlaganje Projekta kantarion, bio je ledeniji od poslovična tuša: Alfred Schäeuble otpovrnuo mu je da se NicaPharm ne zamlaćuje kvazi-teorijama iz fantazije plemenskih vračeva i da bi najbolje bilo kad bi poštedio samoga sebe blamaže pred kolegijem voditeljā istraživačkih projekata. Ali, osjetivši da je Bavarčevu aroganciju više potpalila ljubomora, nego nevjerica u vrijednost indicija ižulanskoga slučaja, Marin ga je – nimalo okolišno – podsjetio da je povijest potrage za ljekovitim supstancama itekako obilježena „šamanizmom“, od alkemije do izučavanja farmakopeje i prakse suvremenih vidara u zabačenim zajednicama… našto je ovaj zašutio kao okamenjen. Na njegova vrata više nije vrijedilo kucati – ali, kako ga zaobići?… Čime opravdati narušavanje nedodirljive hijerarhije, personalne i funkcionalne, u instituciji ustrojenoj rigidnije od jezuitskog samostana?

Srljanje navrat-nanos ne pomaže ni kad se muhe love!… iz dalekih sjećanja doprle su mu riječi nezaboravnoga djeda Grgurova; u istom času, pred očima mu je bljesnula slika pastrve kako – nakon duga čekanja u riječnoj struji – naglim izvijanjem tijelom iskače iz vode i grabi mušicu nad ljeskavim zrcalom. Čekati, dočekati presudan trenutak… koji će svakako doći, a ne istrčavati se, trošeći snagu na prigode koje to nikako nisu! – ponovio je nekoliko puta u mislima, kao da samoga sebe uvjerava u nepobitnost vjerske dogme… što je njegov racionalan um odbacuje kao vulgarno nasilje nad logičkim instrumentarijem. Čekati, dočekati…

Prilika se ukazala u ni najmanje slućenu času, na još neočekivanijemu mjestu: drugoga od slobodnih dana između blagdana Svete Lucije i Božića unajmio je trošan Landrover, kako bi obišao jug otoka oko vulkana Maderas – htio je razgledati zapravo jedinu arheološku atrakciju na Ometepeu: petroglife i kamene idole plemena Niquirano, starije od 2.000 godina – te doživjeti bučnu i slikovitu ivanjsku svetkovinu u gradiću Altagracia, po originalnoj sintezi animističkih i kršćanskih rituala, poznatu i izvan granica Nikaragve. Tako je zašao i u mjesnu crkvu Svetoga Diega od Alcale… da bi u njoj – praznoj između dviju misa – zatekao prof. dr Ignacija Álvareza, trećerangiranoga od petorice vodećih moderatora projekatā NicaPharma. Prepoznavši ga odmah po sijedomu einsteinovskom busenu, zastao je na vratima hrama u čiju unutrašnjost nije dopiralo ništa od ulične vreve… u prvi mah pomislio da se povuče – ali se sedamdesetogodišnjak fizionomije azteškog poglavice okrenuo, prepoznao ga i nijemim pokretom ljevice pozvao da mu se pridruži u meditaciji.

„Ne ometam Vas?“ šapnuo je Marin umjesto pozdrava, spuštajući se na klecalo – mimo volje i nakane, mnogo godina nakon posljednjeg pribivanja euharistiji… u splitskoj katedrali Svetoga Duje.

„Ako ima u Boga milosti za one koji se petljaju u njegove naume, ima je za obojicu… a nema li u Njega blagoslova za ono čime se bavimo, uzalud molim sâm, kao i s Vama,“ odgovorio mu je, opet dodirujući sklopljenim rukama svoje markantno čelo. „Iskreno… ne vjerujem ja odavno u Svevišnjega, kršćanskoga ni u filozofskom smislu… a ni u bilo što – blagoslov ili prokletstvo – nad našim radom. Recimo da sam ušao ovamo iz sentimentalnih pobuda… slijedom instinkta dječaka iz sansalvadorske katoličke obitelji, koji u meni neće umrijeti ni kad mi duša napusti ostarjelo tijelo.“

„ Vi barem imate razumljiva… emocionalnoga, memorijskog motiva. Moj je posve turistički, folklorni. Žeđ za upoznavanjem drugih kultura neće mi splasnuti ni kad me noge više ne budu mogle nikamo ponijeti.“

„Dolazite iz vrlo zanimljive zemlje. Davnih godina bio sam dva puta na znanstvenim skupovima u… bivšoj Jugoslaviji, kako se to danas kaže: na Bledu i u Dubrovniku. Nije baš bilo vremena za uvid u vaše tradicije… mlad sam bio, ambiciozan, previše da bih traćio dane na postkongresne ture. Šteta. Tko zna što sam sve time sebi uskratio. Nedosežno sada, baš kao i valjan uvid u stoljeća španjolske kolonizacije Srednje Amerike: vidimo samo posljedice pokrštavanja – a uzroke mijena, koji se ne mogu svesti na razbojništva, pljačku, okupaciju… rastočili su okrutni crvi vremena.“

„Pa… jednom ćete u mirovinu, zar ne?“ Marin se oslobodio bojazni da će Álvareza omesti u molitvi. „Država i sistem jesu se raspali, ali su ljudi, gradovi, spomenici… zauvijek ondje.“

„Možda se jednom i bih penzionirao – svakako ću prestarjeti za ozbiljan rad, i to uskoro – ali više ne žudim ni za čim. Udovac sam, sinove ne viđam već godinama… ako i imam unuke, djed im nesumnjivo ne bih umio biti – pa što bih sa slobodnim vremenom? I kad si priuštim tjedan-dva pučinskog ribolova, već trećega dana postajem alkoholizirani voajer: napijam se promatrajući druge kako love. Nego… sve i da ima Boga, u bilo kojoj pojavnosti, dovoljno smo mu minuta žrtvovali – zar nije vrijeme za dobar objed?“

„Kako Vi kažete!“

„Vozite za mnom, nema na cijelom otoku bolje kuhinje nego kod Mendesa, u hotelu Castillo,“ Ignacio Álvarez dobacio mu je polazeći prema Toyotinom terencu s oznakama NicaPharma. „Usput, više ne unajmljujte vozilo – potpisat ću Vam dopuštenje za korištenje službenih. Ionako ih vlaga glođe brže nego što ih trošimo vožnjom… po uvijek istih dvjestotinjak kilometara Ometepe-Ringa!“

„Hvala.“

„Ne zahvaljujte, niste mi ništa dužni! Što god dobili od NicaPharma, uvijek će biti manje od zasluženoga.“

Hotel Castillo, skromna katnica među raskošnom vegetacijom, možda bi se u Europi jedva uspeo do druge zvjezdice, ali bi svakako uživao status kultnoga gastronomskog hrama. Jela iz mašte Jorgea Mendesa bila su redom slasna, žestoko začinjena, ali prožeta aromama kakve umije složiti samo vrhunski chef – a vina, čileanska, paragvajska, argentinska…

„Znajte… nemojte me krivo shvatiti, ali Vi ste već naš uzoran igrač. Nesvjesno, ma sjajan,“ profesor Álvarez neočekivano je prekočio nekoliko stepenica u komunikacijskoj koreografiji. „ Uvijek smo sretni kad se u novoj generaciji istraživača nađe netko izuzetan, onaj koji podiže letvicu… pa, bilo kao primjer ostalima, ili kao čovjek na koga će se sručiti lavina netrpeljivosti, jâla. Mogu Vam to slobodno reći, ionako ćete sami spoznati: što Vas više zamrze, tim ste uspješniji – i korisniji kući, jer služite kao deponij negativnih energija. A Vi ćete umjeti s njima, žestoko ste krenuli… svaka čast!“

„Pa… ne bih baš rado bio omražen,“ Marin se i nije osobito iznenadio Álvarezovim procjenama.

„Čuj… mislim da to više ne možeš izbjeći, a ono što je neizbježno uvijek je korisnije u ekstremnoj kvaliteti. Čak i omiljenost!“ Álvarez je izgovorio na španjolskom; Marin je razumio: da bi premostio englesko you, koje mu onemogućuje prijelaz na ti srdačno-kolegijalne razine.

„Hm… točno. Nisam o tom razmišljao,“ prihvatio je switch na jezik koga je, zahvaljujući znanju talijanskoga, usvajao neočekivanom lakoćom.

„Ali hoćeš. Duge su noći na Ometepeu… a put u depresiju kratak poput dogorijevajućega fitilja. U tjeskobu, najgore od svih stanja: preispitivanje samoga sebe… koračanje, na koljenima, stazom od skršena stakla iznevjerenih očekivanja, iluzija razdrobljenih cinizmom života… te odvratne pojave koja vodi ravno u smrt. Jesi li se počeo dosađivati? Mislim, ostavlja li ti opsjednutost poslom imao prostora za igru čežnjama? Onim bjegovima koji ruše granice vremena, ali koji nikad ne nude odgovora nastalim prazninama…“ prof. dr Ignacio Álvarez pogledao ga je pritom kao da se čudi otkuda taj visoki mladić sportske građe za njegovim stolom; je li stvaran – sa svojim maslinastozelenim očima punim mediteranske životne radosti, gestama primirenim s poprilično akulturacijskog napora… gramatički, leksički i stilski izvrsnim engleskim i neobično tečnim kolokvijalnim španjolskim, ma zamjetno obojenima naglascima nekoga posve drugačijeg jezika.

„Daleko od toga! Štoviše, redovito mi nedostaje noći za raščijavanje prethodnih dana, tumaranje oceanima misaonih avantura koji mi se otvaraju baš kao da, čim usnem, prođem nekakvu Scilu i Haribdu, pa se preda mnom otvore beskrajne širine… možda obeshrabrujuće u svojoj nesagledivosti, ali ne i prijeteće. Ne, nisam ni blizu potištenosti… bilo koje vrste, čak ni legendarne dalmatinske nostalgije. Ubi bene, ibi patria,“ Marin Grgurov kazao je polako i oprezno, kao na ispovijedi – djelićem uma svjestan da Álvarezovo pitanje nije bilo stvar kurtoazne provjere njegova duševnog stanja.

„Vrlo dobro! Inače… inače pridošlice labilne psihe, oni koji se prokrijumčare kroz trijažno sito, prolupaju već u prvih mjesec dana, čim shvate da su u kavezu. Unutar žice… više psihološke nego materijalne, logorske, kao što su i slatkovodni morski psi u jezeru Nicaragua samo simbol nemogućnosti otplivavanja na kopno… nemjerljivo udaljenije, nego mjereno miljama.“

„Morski psi, pa slatkovodni?!“ iskreno se iznenadio Marin.

„Da, zatočeni tektonskim pomacima, vulkanskom aktivnošću, u dalekoj prošlosti… u milijunima godina evolucije svikli na slatku vodu. Dobri za plašenje, loši za jelo!“ Ignacio Álvarez nasmijao se poput dripca koji straši djevojčice bezazlenom gatalinkom. „Uostalom, od povratka Danijela Ortege na vlast, nered je u zemlji takav da Zapadnjak koji se svojevoljno udalji nema šanse doživjeti sljedeće jutro. Campus NicaPharma najsigurnije je mjesto u državi! Zatvor s odlikama ekskluzivnog resorta. All inclusive – but liberty… sorry, not served!“

„Vrlo ste slikovito potvrdili moje dojmove, profesore… ali, ja bih – ako mi dopustite – o nečemu drugom.“

„Naravno, samo izvoli – stvarnost je rijetko zabavnija od predodžbe o njoj!“

„Bavimo se kancerogenim oboljenjima… znajući gotovo sve o njima – osim postoje li mogućnosti da se onemoguće. Upravo tako: da se, umjesto da se nosimo s njima razvijenima, suzbiju izgledi za njihovo buđenje… razvoj iz usnula stanja. Što biste rekli na hipotezu da postoje prirodni faktori potpune hibernacije potencijalnih pokretača raka? Oni koji mu ne daju da se aktivira do kraja života nositelja… recimo, sve do smrti od najobičnije biološke prestarjelosti. Disfunkcije srca, pluća, mozga… zbog banalne istrošenosti,“ Marin je nastojao baciti provokaciju na stol hladnokrvnošću kartaša-blefera, svjestan da je prof. dr Ignacio Álvarez morao čuti o svim aspektima karcinoma više nego što on može i zamisliti.

„Da, poznato mi je. Ima toga diljem svijeta, od samotnih otočja do visokih gorja. Tuarezi ne poznaju rak, nitko ne zna zašto… kao ni Tibetanci do kineske okupacije, Inke oko jezera Titicaca, Inuiti, neka sibirska plemena, australski urođenici koji se nisu odali porocima civilizacije… što niti je istraženo, niti statistički relevantno. Očito se radi o kombinaciji genetskih i ambijentalnih faktora, u nepoznatom odnosu… suviše zamršenom da bi tu nešto vrijedilo u smislu utvrđivanja agenasa prirodne terapije, odnosno prevencije. Zašto pitaš?“ Ignacio Álvarez nastojao je pokazati što manje znatiželje – neuspješno.

„U mojoj zemlji, na Jadranskomu moru, postoji otočić… Ižula… napušten nakon smrti posljednje stanovnice, na kojem nikada nitko nije umro od raka. Ta žena, Jozefina Mardešić se zvala, ugasila se u 102. godini od najobičnije staračke smrti… bez ijednoga traga karcinoma u organizmu, kao što ga nisam našao ni na kostima u trima grobnicama… odnosno, njegove znakove na posmrtnim ostacima ljudi pomrlih od početka 19. do sredine 20. stoljeća, uglavnom u dobi od 95 do 105 godina. A mislim da sam barem naslutio što je priječilo razvoj raka u njihovim organizmima: alkaloidi iz endemičnog varijeteta gospine trave, kantariona. Hypericus perforatum… prerađenog metabolizmom otočkih kózā.“

„Kózā?!“ prof. dr Ignacio Álvarez zagledao se u Marina, oslonivši ruke s priborom za jelo na stol kao da se noža i viljuške, pobodenih drškama u masivan mahagonij, primio da ne padne sa stolca.

„Da, kózā,“ Marin je potvrdio, trseći se da ne otkrije koliko ga se dojmilo Álvarezovo iznenađenje njegovim riječima. „Doduše, Ižulani su blagovali klasičnu mediteransku dijetu, od plave ribe i maslinova ulja do crnoga vina i samonikla bilja… ali im je, posebice u zimskim mjesecima, sušeno kozje meso bilo glavni izvor proteina.“

„Pa… je li to itko istražio? Bavi li se netko tim fenomenom?“

„Zapravo… ne. Ustvrđeno jest da ima tu nečega, leš Jozefine Mardešić nije pokopan, rodbina ga je prepustila istraživačima Zavoda za anatomiju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu… Ali, osim mojih početnih potraga za tajnom dugovječnosti Ižulana – kojom se ne odlikuju iseljenici s otoka, rasijani po cijelom svijetu – pravih znanstvenih analiza nije bilo. Znate već, novac… ustanove, kadrovi. Sada, zbog sveopće krize, mogućnosti da se nešto pokrene tamo, kod kuće… manje su nego ikada.“

„Hypericus perforatum?“ Ignacio Álvarez konačno je iščupao viljušku i nož iz ploče stola i vratio se jelu.

„Da, gospina trava. Endemični varijetet tako gorka okusa da je neće ni magarci, ovce, mazge… samo koze.“

„Ali…“

„Nisam dovršio! Znam da Vam to može zvučati nategnuto, kao ishitren amaterski zaključak… ali bih rekao da ta osebujna kombinacija tvari, koje kantarion inače sadrži gdje god po svijetu raste, ali u drugačijim omjerima, ne djeluje biokemijski, posredstvom metabolizma, nego kao psihotropna supstanca.“

„Ništa neočekivano. Farmakodinamičko djelovanje pravilo je u biljaka bogatih raznim tvarima… a kantarion je od davnine poznat kao lijek za suzbijanje depresije, anksioznosti, posebice u žena, u vezi s menstruacijom i tegobama izazvanim manjkom sunca. Pričaj dalje.“

„Pa, rekao sam gotovo sve,“ Marin će ohrabren Álvarezovim razumijevanjem njegova izlaganja. „Osim moga zaključka… zapravo, formulirali smo ga zajedno jedna kolegica sa studija i ja: da je ižulanska gospina trava trajno uspavljivala otponce kancerogenih oboljenja – eliminiranjem turobnosti u nekadašnjih stanovnika otoka. U nas se, naime, kaže da svaka bolest počinje u glavi… da je u mentalnom odnosu prema njoj zapisana i otpornost, i poraz u bitci s njenim uzročnicima.“

„Tako je, nema nikakve sumnje. Lijepo rečeno,“ Álvarez će tiho, mrveći krušnu koricu među palcem i kažiprstom desne ruke. „Sve je u glavi… i pobjeda i pokleknuće. Jesi li već razgovarao o tomu s nekim u Institutu?“

„Nisam, premda…“

„I nemoj naprečac. Ta scijentološka gamad nema sluha ni za što izvan svojih eksperimentalno dokazivih istina – samo bi te ismijali. Osim toga,“ Ignacio Álvarez će zapadajući u zamjetnu rezigniranost, „alternativa se u NicaPharmu ne nosi od samog nastanka: nije koncern osnovan da proizvodi lijekove za poznate bolesti, nego da izmišlja bolesti za ranije nepoznate, novostvorene lijekove. Što, naravno, od mene nikada nisi čuo, niti ćeš! Dakle, predstavljanje te tvoje intrigantne sage treba valjano pripremiti.“

Kad su se rastajali – Marin Grgurov odlučio je ostati do večeri, da ipak vidi nešto od domorodačke svetkovine – prof. dr Ignacio Álvarez nije mu pružio ruku, a niti išta rekao… samo ga je promotrio s neobičnom nevjericom u očima, kao nekoga tko mu je kazao priču s onu stranu vjerojatnog, a ipak oslonjenu i na njegovo duhovno iskustvo. Gledajući za bijelom Toyotom, koja se sporo probijala kroz uzbuđeno mnoštvo na ulici, Marin se najednom kiselo nasmiješio; sinulo mu je da nedvojbeno jest stavio bubu u uho visokopozicioniranomu članu Znanstvenoga vijeća – koji je, međutim, reagirao znakovito licemjerno: naoko se složio s njegovom tezom o kantarionom poduprtom otporu pojavi raka u nekadašnjih Ižulana – i obeshrabrio ga ciničnom definicijom karaktera NicaPharma, podvučenom neuvjerljivo izraženim otporom misiji kuće.

„San Diego de Alcalá, što ti kažeš na ovo?“ šapnuo je sebi u bradu, kad su se oglasila večernja zvona sa skromne altagracijske crkve, te se otisnuo u nevjerojatno šaroliku bujicu, divlje rasplesanu i kanda-hipnotiziranu monotonim ritmom domorodačkih napjeva; žestoka karipska glazba razlijevala se pravilnim rasterom ulica gradića, a četiri pol tisuće njegovih žitelja kao da su bauljale rešetom, dnom koga neki gorostas kotrlja kristale drečavih boja, naginjući ga čas na jednu, čas na drugu stranu. (Radna verzija)