Koliko su mi samo glavobolje zadale te mjere! Stare gazdarice snalazile su se s njima kao ribe u vodi, ali mene bi probio hladan znoj svaki put kad sam iz Beča zvala mamu u Zagreb, da pitam koji su sastojci za one njene čuvene slane kiflice, a ona mi rekla „uzmeš dva jaja, germu, brašna onako od oka, i vode po prilici, pa to umijesiš tako da tijesto bude fino mekano, i pustiš da se na toplom diže.“

Kad bih protestirala da ništa ne razumijem, odgovor bi dao malo jasnije mjere „dvije tri šake brašna, za vodu ćeš vidjeti kad budeš mijesila, moraš osjetiti dlanovima.“

Meni to, naravno, nije ništa značilo, i kroz maglu bih se prisjećala kako je to bilo kad je mama mijesila pa me zvala da dođem vidjeti kako se radi tijesto za štrudlu, a kako za krafne, pa kad me ne bi uspjela dozvati, stavila bi tijesto u zdjelu, otišla za moj radni stol, i gurnula mi pod nos „ostavi sad kist, popipaj rukom, da znaš kako treba biti kad budeš radila sama“. Naravno da ništa nije pomoglo to što sam malo prstima nagnječila tijesto, osjet sam brzo zaboravila, jer se nisam ni trudila pamtiti ga, znala sam da je tu mama, koja će mi kad god poželim ispeći uštipke ili kiflice. Nekako sam mislila da će to trajati zauvijek, no nije, i ja sam se nakon nekoliko godina našla u baš gadnoj neprilici kad sam zaželjela krafne.

Svaka knjiga recepata davala je drugačije omjere, i ispalo je da za najjednostavnije stvari treba najveće umijeće.

Nekoliko sam puta sve bacala u smeće, jer jednom su mi krafne pregorjele, drugi put se nisu digle, onda su opet bile previše masne. Isto se ponavljalo i s drugim, jer jednostavno nije bilo to što treba biti. Dok odjednom, tvrdoglavom upornošću nisam shvatila da mjere jesu dobre odrednice, ali da je ipak, baš kako je mama govorila „sve u dlanovima“. Njima zaista treba osjetiti tijesto, jer u svakom receptu, koliko god ga se pridržavaš, naiđe trenutak kad zaplivaš u dubokoj vodi, i stvar treba privesti kraju prema čistom osjećaju.

Zapravo, nevjerojatno je koliko se životno važnih stvari može naučiti u kuhinji, samo treba vjerovati dlanovima.