Piše: Mihael Pinter

No krenimo redom. Čvrsto vjerujem kako se častan čovjek ne boji istine, a kako veliki broj sudionika DR-a držim za časne ljude koji su bili prinuđeni uzeti pušku u ruke, tako i mislim da se nemaju razloga osjećati na bilo koji način ugroženima kada pojedini krkani iz njihovih redova pokušavaju svoj krkanluk smjestiti pod zajedničku kapu čitavog braniteljskog korpusa. Jednostavno takva retorika neće proći, a i samim braniteljima bi se bilo dobro distancirati od takvog ološa. A ološa ima, nažalost.

Logika ološa funkcionira na poprilično jednostavan i ujednačen način kada je u pitanju odnos njih i države za “koju su se borili“. Dakle, jedna od pretpostavki koja je u svojoj srži paradoksalna, premda ološ ne vidi tu neki problem, jest ta da bi zakoni države za koju su se oni borili trebali “manje” vrijediti spram njih samih. Jer najmanje što jedna država može učiniti za svoje “tvorce” jest to da im dopusti kršenje vlastitih zakona. Živjeli!

Pa će se tako određeni lopovski soj, konkretno N.N moj dugogodišnji susjed uslijed policijske reakcije na očito kršenje prava i zakona, uhvatiti za svoj status Prvog hrvatskog redarstvenika koji ga po njegovoj logici stavlja iznad organa reda i mira, te što je najbolje uistinu izvući određene povlastice koje bi u slučaju bilo kojeg drugog građanina ove zemlje bile konzekvence u obliku porcije primjene sile i privođenje u stanicu. Kako ne bi mislili da pričam o godini 1994-oj recimo, riječ je o prošloj 2013. godini. Što ne čini bitnu razliku ali ukazuje na dubinu rasjeda.

Zašto ovo sve pišem?

Iz jednostavnog razloga što soj dotičnog ološa na bilo koji oblik kritike reagira kao da je riječ o napadu na branitelje, njihove zasluge, prava pa i na same temelje države Hrvatske. Kužiš ti tu grčku tragediju, taj incestuozni odnos “stvoritelja” i “stvorenog“. Međutim, da ne bi ispalo kako su sudionici DR-a endemska pojava po tom pitanju, ja sam još uvijek relativno mlad a opet dovoljno star da se sjećam izvjesnog Božidara, borca NOB-a koji je živio u mojoj ulici dok sam bio dijete u Vojvodini. Isti obrazac “ja sam te stvorio ja ću te…” je bio dijelom njegovog habitusa. Primjer, Božidar raširi tepih nasred uličnog asfalta i tu nitko ne može proći dok on taj tepih ne opere, jer šta je tih par sati našeg neprolaženja spram mjeseci njegovog boravka na srijemskom frontu?

Častan čovjek se istine ne boji. A istina jest da je puno nečasnih, pokvarenih, pohlepnih pasjih skotova iskoristilo ludilo ratnog vihora kako bi zadovoljilo svoje nezajažljive apetite. Istina jest da je nekolicina dovlačila bijelu tehniku, televizore i još štošta kao dio “ratnog plijena” i uz sav svoj “predoltarski crkveni staž” spoznaja da sjediš na tuđem kauču im se niti u jednom trenutku nije učinila pogrešnom. To su teško bolesni ljudi, nakaradni nakot bez morala, etike, skrupula.

Istina jest da su mnogi iskoristili isto tako nakaradni sistem predvođen lopovskom nomenklaturom, kako bi nezasluženo postali dio vojske umirovljenika u najboljim godinama, te tako stvorili parazitski soj koji je kamen oko noge ovom narodu. Ako je DR bio nametnut i braniteljski, onda je dužnost obrane kućnog praga ono što te vodi, nažalost mnogi se nisu ponijeli ništa bolje od običnih plaćenika uzimajući sebi za pravo da budu doživotni teret društvu na osnovu čega ono?

Dužnosti!?

Istina jest da je branitelj N.N devedeset i neke gurao pištolj u usta N.N-u, zbog uživanja lakih droga (službeno) a zapravo zbog toga što je Srbin (neslužbeno), ma koliko jedan i drugi razlog zvučali poremećeno. Čini li to sve branitelje kriminalcima, nasilnicima, ološem? Naravno da ne. Iako će se N.N (ne)vješto pokušati sakriti iza svog statusa sudionika DR-a. Iz mog kuta gledanja, sami branitelji kroz svoje udruge, HVIDR-u i slično, ne pridonose pretjerano distanciranju od ološa u svojim redovima, čak štoviše i ta priča sa udrugama a ponajprije HVIDR-om se pretvorila u jagmu i javašluk krkana, dugoselski primjer to zorno pokazuje i dokazuje. Mišji bojevi upitnih bojovnika, koji su vrlo vjerojatno puno borbeniji oko borbe za besplatna ljetovanja i slične pogodnosti nego što su to bili u ratu, pokazuju samo da praksa “ko je jamio jamio” nije zaobišla taj dio populusa. Onaj većinski, časni dio se drži podalje od tog groblja ljudskog dostojanstva.

I mogao bi ja nastaviti tu priču u nedogled, sastavljenu od gomilu paradoksa, kontradiktornosti, bezumlja, ludosti, ali jednostavno nema potrebe. Barem ne sa moje strane, postoje oni kojima bi puno više značilo da razdvoje žito od kukolja i potvrde moje mišljenje da je puno časnih sudionika DR-a kojima je rat bio posljednja crta obrane od jednog ludila i prva crta dostojanstva kojeg nisu izgubili kako za vrijeme tako i nakon rata. A sav ološ i krkanluk koji u istini vidi neprijatelja, ne zaslužuje ništa više od prijezira i gađenja jer ako vrijedi ona “navik on živi ki zgine pošteno“, isto vrijedi i za sramotu koju će pojedinci nositi dok su živi jer malo toga je nečasnije od strvinarenja i pljačke zemlje na kojoj se krv osušila još nije.

(Tekst je nastao kao odgovor i reakcija izazvana objedama, konstrukcijama i etiketiranjima. U protivnom, teško da bi se ikada bavio ovom temom. Izvor: buntovnikbezakorda.com)