Piše: Zlatko Martinko

Udaljeno neprestano šapuće.

Napredujem – prostranstva me prethode, nastavljaju odjek mojih koraka. Govorim naslijepo, govorim u prazno, eto, to valjda odjekuje. Skrenut ću s puta i prekinuti šušanj vjetra i pokrete oblaka. Hranit ću se raznolikim cvijećem. Možda ću pričekati zoru, možda ću preskočiti dan. Noć ostaje nasuprot. Zemljom su polegle ravne, crvene trake umirućeg sunca i kamenje gubi sjenu. Napredujem li na horizont, napredujem li kamo, u koje prostranstvo svijeta, kojim dijelom sumraka prije noći? Sitno lišće još uvijek svjetluca, ali nema staze kojom mu primaći… Sve vidim duplo; dobru i lošu stranu, dobru i lošu namjeru, dobru i lošu naviku, žito i korov. Ne smijem ostati zaboravljen prvom zvijezdom, posljednjim preletom ptice, zadnjim pjevom grmuše. Sve je tiše, dan nestaje – ništa u pozadini.