Zdenko Jelčić (Zagreb, Čapljina)

VLAKOVI I VAGONI

Nema nikakvog smisla baviti se umjetnošću ako ne shvataš što je to quazar, što sudar galaksija, što je to svjetlost i koncentracija svjetlosti koja se zove crna rupa, kao što nema smisla baviti se fizikom ili povješću, a ne znati dramaturgiju ljudskog mozga to jest ne znati što je to što je nama najbliže, a udaljeno je od nas trinaest i po milijardi svjetlosnih godina, naime, energija. Ovo govorim samo zato što mislim da je potpuno besmisleno raditi bilo kakav kreativan posao ako nije u sinergiji sa cijelim svemirom. Može tema umjetničkog pokušaja biti kakva hoće ali u pozadini mora stajati svijest o ukupnosti, o prebivanju svega u svemu, o prolaznosti i neprolaznosti vremena i o trenutku koji je sada i koji je vječnost kao i naše bivanje na zemlji. Svaka je umjetnost besmislena kao i svaki ljudski čin, ako ne crpi energiju iz istog izvora iz koje je crpi i svemir.

Naravno da sve baš i ne mora biti promišljeno. Ima umjetnika koji ne znaju ništa o svemiru, a osjećaju ga intuitivno i nisu ništa lošiji u svojoj umjetnosti od onih koji ga promišljeno razumijevaju i uvećavaju intuiciju znanjem. Međutim ovi drugi osvješčujući ono intuitivno u sebi uvećavaju sebi užitak i postajući ga svjesni uvećavaju i užitak publike. Zašto bi u umjetničkom činu uživala samo publika, zašto ne bi uživao i umjetnik. Ja možda postavljam prevelike zahtjeve pred umjetnost i umjetnike i nisam siguran da ih i ja mogu ispuniti, ali mislim da se svijet i svijest razvijaju u tom pravcu i da bi jednom mogli biti ispunjeni.

U vrijeme o kojem pišem to su bili vlakovi i vagoni JDŽ – Jugoslavenske državne željeznice. Vlak se sastoji od lokomotive koja vuče vlak, vagona, spojnica među vagonima, željezničara, konduktera, robe koju prevozi i putnika. Postoje teretni i putnički vlakovi. Teretni su duži i prevoze raznoraznu robu od boksita do brašna i stoke, a putnički su kraći i prevoze raznorazne putnike.

Prvo smo sjedili u prvom vagonu dečki i curice, potpuno isti, musavi i pospani. Zatim su curice počele nositi haljinice i pletene dokoljenke, čipkane i uštirkane kragne na haljinicama, a mi dečki smo i dalje bili musavi, ošišani, da nam se u kosi ne zakote stjenice, s velikim glavama i klempavim ušima. Svi isti.

U trećem vagonu su se i u dečkića počele naslućivati frizurice i početci individualnosti. Naše vršnjakinje su već gledale gimnazijalce, ali su nas već gledale mlađa pokoljenja.

Zatim su nas te iste lokomotive, u tim istim, uvijek pretrpanim vagonima, u kojima se uvijek po hodnicima preskakalo nekakve spavajuće, umorne ljude, odvlačile iz naših vukojebina u nekakve gradove koje ne poznajemo. Na stanicama nas dočekuju rođaci, stričevi ili tetke koje su ti isti vlakovi dovukli ranije u te iste gradove. Zatim se iskrcavamo i snalazimo, snalazimo, snalazimo. Gubimo se po nekakvim studentskim domovima, kod rodbine po nekakvim Kustošijama, Dubravama, Trnjima i Žitnjacima i tražimo ulice za koje ne znamo gdje su i za koje nikad nismo čuli… Glogovečka, Cerovečka, Ivanečka, Bulićeva, Bakačeva, Domjanićeva, Lastovska, Šloserove stube. Pratimo cure u nekakvu Granu III, na Dubravi da bi se u tri sata kroz pakleno hladnu zimsku noć vraćali u Dom na Savi udaljenom na dužinu Velikog kineskog marša.

Otkrivamo nove riječi, nove prijatelje, novi smisao života pa se snalazimo, snalazimo, snalazimo i kad se konačno snađemo… život je već prošao, pa nas naši vlakovi vraćaju u naše vukojebina na naša mala, skromna, prelijepa seoska groblja gdje ćemo snivati vječno misleći na gradove u kojima smo se snalazili i koji su nam pojeli dušu.

(Zbornik, 2014.)