Piše: Božica Jelušić
Premda ne vjerujem u vrijednost i djelotvornost “poticanja na raspravu” o društvenim stvarima i pojavama, osjećam potrebu izreći svoje mišljenje. Nije nužno da se to odmah pretvori u rasprave i suprotstavljanja, bitno je da stav ostane zabilježen i izrečen.
Najprije, kako nedavno rekoh, postoji problem što se politička nomenklatura kvači za izraz NAROD i eksploatira ga do nepodnošljivih razmjera, govoreći i djelujujući “u ime naroda” umjesto ga jednostavno to bude “u interesu građana”. Kad se dekorativni i prenapuhani “narodnosni kod” smanji na realnu građansku mjeru, njihov “heroizam” i “žrtvovanje” postaju znatno manji. To je, dakako, veoma teško podnijeti i ručna kočnica ostaje stalno podignuta. Nikako da nas prevedu u građanski status, s pripadajućim pravima i bez neprestane upiljenosti u prošlost s nerješenim podjelama i “ugrozama”, prenosivim na tek rođene generacije. “Hrvatski narod” kao subjekt tih napuhanih tirada , vjerojatno zvuči bombastičnije od “građani Hrvatske”, pa ga naši vrli retoričari vrte poput kuglice u fliperu, dok ne pogode cilj!
Paralelno s tim ide i pojam “vlasti”, nerazlučen od JAVNE SLUŽBE. Biti na vlasti, imati vlast, ponašati se vlastodržački, jedan je prevladani, rojalistički koncept, neprimjeren vremenu. Predstavnici stranaka, parlamentarci, ljudi koji sjede u državnom vrhu, nisu drugo doli javni službenici. Nisu nedodirljivi, ni nepodložni kritici, ni izuzeti od zakona, ni moralno amnestirani od opačina. Uopće mi nije jasno, zbog čega bi upravitelj neke zadruge ili voditelj pisarnice bio manje važan od novopečenog ministra, i zbog čega se njihov rad ne mjeri istim aršinom? Što je to tako UVREDLJIVO , osobno i dvosobno, ako se javno i argumentirano prokaže nečija nesposobnost za dužnost koju obnaša?
Sva ta groteskna uvrijeđenost, spušteni nosevi i prikrivene prijetnje, od ministarstva do biskupskih kancelarija i ordinarijata. ciljaju na davno prošlo vrijeme i običan “zort” prema vlastima, o kome je, primjerice, Krleža napisao desetine stranica. Držati nekoga u kmetsko-feudalnoj poziciji , poput Crkve, ili partijsko-represivnoj poput naših vrlih “svehrvatskih” političkih perjanica, deplasirano je, suvišno, bijedno i nepotrebno. Probudite se, počnite shvaćati svoju trealnu mjeru i zaslužite privilegije, kojima su vas građani obasuli bez temelja, nadajući se promjeni. Jer građani imaju samo to: NADU, dok vi “na vlasti” ne možete govoriti kako se “naaaadate” nekoj pojavi i promjeni.
Vi je morate iznjedriti i donijeti, što prije.