Piše: Edit Glavurtić

Stvarno sam imala peh jer nisam imala stariju sestru, a mama je upotrebljavala samo jedan neupadljivi, mutno ružičasti ruž koja se na usnama jedva primjećivao, a i njega je koristila samo ponekad. Ja sam naravno za njim čeznula, ali mi je bilo zabranjeno, a i boja nije bila po mom ukusu, jer bih sve dala za neku ciklamu ili karmin crvenu, pa kad ona ode na posao da lijepo stanem pred ogledalo, namažem usne i cijelo se popodne osmjehujem sama sebi.

Prve svoje džeparaca štedjela sam i potrošila na ruž i lak za nokte, ali boje su morale biti neupadljive i nježne, i smjelo se koristiti samo na školskim praznicima jer dogovor je bio: il ćeš tako, il nikako. Kasnije, kad sam već krenula u treći i četvrti srednje napokon sam se dočepala jakih boja, ali u to vrijeme nisu bile u modi crvene usne, i mlade se cure nisu šminkale kao danas pa sam i ja to svoje crveno koristila tek tu i tamo: izašla bih, usne namazala na ulici i uredno obrisala ruž kad sam se vraćala tako da doma ništa ne moram objašnjavati. Kojekako sam se domišljala ali odustajala nisam, jer sam sama sebi s tim crvenim usnama bila neodoljiva i jako odrasla.

Onda dođoše godine kad ništa više nije trebalo skrivati, pa i ja i moj ruž uđosmo u javnu i trajnu ljubav, i zapravo se ne sjećam da sam ga ikada iznevjerila. Naprotiv, kupovala sam razne nijanse jer nisam mogla odoljeti, a zapravo se stalno ponavljalo isto: od desetak ruževa dva sam upotrebljavala stalno, dva povremeno, a ostale nikad. Birala sam ih u skladu s garderobom, godišnjim dobom i raspoloženjem. Uzrujavala se zbog ružnih otisaka na čašama ili opušcima, i uredno „potpisivala“ pisma crvenim poljupcima. Stvarno su to bile šašave godine, u nekoliko sam navrata čak ružem po ogledalima šarala srca i poruke, što sam valjda vidjela u nekom filmu. Ljeti sam ih stavljala u hladnjak, divan je bio osjećaj namazati usne hladnim ružem. Gubila sam ih po torbama, i nalazila sljedeće sezone. I kad god mi je bilo teško ili sam bila deprimirana i loše volje, crveni ruž je znatno popravljao stvari. Ljubav traje još uvijek, i sad svako jutro namažem usne, svejedno izlazim li ili ostajem kod kuće. I dalje kao i nekad govorim „ma, nemoj me sad ljubit, vidiš da sam se baš našminkala“. Trebam li reći da nakon cijelog spektra danas koristim uglavnom jednu smeđu nijansu koja se na usnama jedva vidi?

Skoro svaka žena ima neku svoju priču ili uspomenu, kao što ima baš svoju, omiljenu nijansu od koje ne odustaje, ali sigurno je da je upravo ruž osnova svih osnova i kamen temeljac ženske šminke, jedina stvar koju po potrebi i za nuždu možeš upotrijebiti i u hodu, bez gledanja u ogledalo. Spomenula bih još onaj trenutak kad je žena bolesna ili u bolnici, tog trena kad zatraži ruž i ogledalo znak je da joj je bolje. Kupiti novi ruž djelotvorno je kao i otići frizeru. Od početka do kraja, on je ženska priča, žarko crvene usne manje su erotika a više zastava, malen ali jasan znak neodustajanja, samosvijesti. Kakvi god naši životi bili i što god na kraju s nama ispalo uvijek se možemo našminkati, a sigurno je da bi se pojedini, vjerojatno najintersantniji dijelovi ženskih biografija najljepše i najprikladnije mogli ispisati baš ružem za usne.