Ja sam dobra osoba. Evo, recimo, sve te silne kukce koji mi nepozvani dolaze u stan dočekujem vrlo srdačno. Ostavim ih neko vrijeme da se podruže, malo razgledaju po sobama, zastanu i odmore se, a kad ogladne, mogu se slobodno poslužiti s onime što nađu. Neki ubiju oko, neki pak uporno nabijaju glavom u prozor, a neki uživaju u kupaonici. Bog zna što oni tamo rade dok mene nema, ali nije ni bitno. Uglavnom, svemu dođe kraj i vrijeme je da gosti odu. Obično nema većih problema. Otvorim prozore, mašem krpom par minuta i ovi bjesomučnici što su nabijali glavom napokon izlete van, paukove nježno skupim s papirom i čašom (to svi radite, zar ne?), a one spore, ali lagane kojima ni ime ne znam, samo otpuhnem i to bi bilo to. To me čini jako sretnom, jer takvo što može učiniti samo dobra osoba. Baš kao i kad razdvajam otpad, vratim knjige u knjižnicu na vrijeme i pokupim sve reklamne letke sa stubišta i odnesem ih u svoje smeće. I dok tako uživam u svojoj dobroti gledajući vijesti o propasti svijeta, dogodi se tu i tamo da moj mir naruši neki kuhinjski moljac. Samo jedan ne predstavlja neki problem. Međutim, gadovi se brzo razmnožavaju i jednostavno, negdje treba podvući crtu, pa kad mi neki priđe dovoljno blizu, ja pljesnem i kao svaka dobra osoba, samo ga lagano prignječim, tek toliko da ga onesvijestim. Ne procijenim uvijek baš najbolje, pa katkad nehotice prignječim previše. Nije uvijek lako kad su tako mali i krhki. Najčešće padnu na pod i trzaju jednim preostalim krilcem, drugo obično ostane na mom dlanu. Dok još dišu, nježno ih podignem plaćenim računom i iznesem na balkon, no katkad mi u toj strci skliznu s računa i onda ih, naravno nehotice, nagazim i neplanirano dokrajčim. To me sve prilično potrese, ali mi bude malo bolje kad očistim potplat šlape, jer ja sam ipak dobra osoba.