.U početku bijaše dan koji nitko nije zabilježio, nitko opisao, a radilo se o danu kada je okrunjeni virus stupio na svjetsku scenu. Kao i sa svim drugim velebnim povijesnim događajima, ostala nam je muka neobilježenog dana, onog jednog pra-počela, trenutak početka svjetskog teatra sa smrtnim posljedicama po neke sudionike. Kad je mogao biti taj dan? Kako će se historičari budućnosti, ako je bude, gnjaviti i prepirati oko toga – kada? To će biti zadatak jednako zeznut, ako ne i teži, kao i određivanje pada Rimskog carstva. Ruiniralo se i rušilo sto, dvjesto godina, ali onaj tren pada, dan i sat, ili barem godinu, to je trebalo odrediti, dogovoriti se, narediti, upisati u sve knjige i konačno riješiti stvar. Onda je tu još i pitanje odakle se taj svat virus pojavio? Jel’ to bilo kad je cura u slast smazala šišmiša?, ne, nije mogao biti tada, jer je virus, to jest, virusi su morali tada već biti itekako negdje prisutni. Ne samo u tom jednom šišmišu alla wild. Gdje se prije toga smucao, nepoznat i nepriznat, daleko od bilo kojeg medija, gdje se i kad se negdje ispilio, taj jedan, prvi, nevidljiv i opak, ta ništarija, ta bijedna puka nakupina bjelančevina. Kojeg se, dakle, dana promeškoljio i potražio svog prvog šišmiša lakokrilog? O tome će se raspravljati u povijesnim znanostima. Dalje od tog nepoznatog početka nam je lako, i što dalje, kako dani i mjeseci teku, sve nam je poznatiji, prisniji, već smo mu i oblik saznali, čitamo o njemu svakog dana, strahujemo da nam je blizu, da je možda već negdje u nama, nadamo se ipak da je daleko negdje, pa da će nas, ako samo peremo ruke, brišemo nos rukavom i maramicom, ali samo jednom upotrijebljenom, stoga zaobići. Ako se još k tome zatvorimo u vlastite stanove, postoje šanse da nas nevidljiva neman previdi. Samo, kako biti sam sa sobom, s virusom pred vratima, zalijepljenim na gelenderu, u tijelu susjeda? Ne otvarati vrata. Zatvarati vrata. Ako nabavimo brašno, ulje, kvasac, kupus, toaletni papir, tjesteninu, krumpir, voće, povrće, kekse, konzerve, trajno mlijeko… s tim se da nešto početi. Barem nećemo krepat gladni.

Dan drugi

Kao i svakog drugog dana, samo što su sad, nakon tog velebnog istupa krunskog virusa, dani specijalno obilježeni i nekako svečani, između karnevala i marche funebre. Sama u stanu, ali nema osjećaja samoće, mota se taj negdje, moguće je da je već tu, može biti na svakom predmetu, namirnici koju sam unijela u kuću, potpuno drugim očima gledam mlijeko upakirano u kutiju glatke površine, ha!, znam već da je to za njih idealno, vidiš desetke nečijih ruku koje su ga prevrtale, a te ruke… Perem sve, brojim dvadeset sekundi i količinu pjene. Ubijam aždaju.

Toga se dana na jednom od tv kanala pojavila glava. Kanalizirana je tako jedna glava, okrugla, čvrsto usađena direktno u ramena, bez vrata, a na toj je glavi, točnije, preko usta i nosa, bila razapeta maska. Ovih su dana na cijeni maske za usta i nos, virusu usprkos. Maska je bila crna, a posred nje, negdje točno nad ustima i niže nosa, bio je izvezen grb Republike Hrvatske. Maske, poučavaju nas i više puta dnevno, služe da oni koji su zaraženi ne šire viruse na okolinu, nego to trebaju zaustaviti maskom. Pa si nešto mislim, ako je tako kako kažu stručnjaci, ova glava, urasla u ramena, ispuhuje svoje viruse ravno na Hrvatski grb. Meni je samoj do toga kao do lanjskog snijega, no nije li malo nezgodno, na razini simbola, naravno, onima koji se kunu u svetinju Domovinu, u zastave i grbove, njima bi to značilo negdje, pa i gore, kao pljuvanje direktno na najsvetije od svetosti Domovine, pljuvanje smrtonosnih virusa na njezin grb. Bilo kako bilo, ova glava ponosno puše u grb; sad, ima li viruse ili nema, to je zapravo svejedno, jer prizor bi za svakog Domoljuba morao biti krajnje uvredljiv i potresan. Možda i razlog za hapšenje? Glava ima veoma nisko čelo, maska mu dopire gotovo do ruba kose.

Dan treći

…za njega nisam posve sigurna kakvo mu je bilo ime, mogla je biti srijeda, no to nikako ne znači da je prethodno opisani, Dan drugi, bio utorak. Dana, dakle, tog i tog u mojoj se, po svim granicama, državnim, gradskim, općinskim, zatvorenoj državi orila pjesma. Moja Domovina. U davna vremena, u vremenima suša, gladi i raznih pošasti, pjevalo se, izlazilo u procesije, odlazilo u polja, molilo boga, kišu, spas od glodavaca, kuge… danas se izlazi na balkone i također pjeva božanstvu, državi, domovini. S vječnim efektom svete vodice, kako tada tako i danas, škoditi neće a neće ni odmoći. Samo treba vjerovati i dobro se i iskreno derati.

Obavljajući neponovljive kućanske poslove mumljam, uvjerena da odlično pjevam Warrena Zevonovu “Splendid isolation”.

Četvrti dan

Ne može biti nego četvrtak. Osim toga, to što se tog dana događalo, dogodilo se jučer, a danas je bez ikakve sumnje petak jer će navečer na televiziji prikazivati seriju Vera. U to se mogu tri puta zakleti. Problem razgovijetnog tijeka zapisa, istina sićušni, može biti u tome što događaje jednog dana upisujem sutradan ujutro. Danas je dakle (jučerašnjeg četvrtka) bilo osobito uzbudljivo. Jedna je stvar s nestrpljenjem otvarati medije i pratiti prikazano uredno, tabelarno: novozaraženi, umrli, izliječeni, količina, razlika po danima, zbroj po rubrikama, ukupno. Pozivaju nas mediji da pratimo iz sata u sat, iz minute u minutu. Ne moraju niti pozivati, to je uzbudljivije od izlizanih, neuvjerljivih krimi serija, uz neke časne i divne iznimke (ne dirati Veru), koje vrte u večernjim programima, namijenjenih sedaciji građana. Po gradovima i županijama, slike maskiranih stručnjaka i političara. Dođu sporog koraka, kao srednjevjekovni medicusi, postroje se u sličnoj koreografiji, jedan po jedan istupaju, stanu pred mikrofone, neki pročitaju statistike, drugi nam daju korisne upute, kad nositi masku, kad ne nositi, prati ruke, čistiti kuću, vjetriti je, bježati od ljudi, ne kažu to baš tako, ali nismo ni mi glupi. Neki samo lagano priprijete. Dobro je, za sada nema prozivke imenom i prezimenom, samo brojevi, a ja sam još uvijek tu u svom stanu i te me liste očito zaobilaze. A rekoh da je dan bio uzbudljiv, ma točnije rečeno, bio je nekako svečan. Istina, trajalo je to već neko vrijeme, spremalo se to već, drago od ponosa uzdrhtalo iščekivanje, dalo se naslutiti iz nekih ne previše određenih izjava, nešto nas je, nas samo-zaključane u kuće, i same hvatalo neko herojsko ganuće, ako se to uopće može staviti jedno do drugoga. I tako, sutra se dogodilo što se trebalo dogoditi, maskirani stručnjaci i poneki maskirani političar promovirani su u visoke vojne činove.

Peti dan

Mediji su grunuli. Voditeljicu Epidemiološkog instituta – promovira se u maršalicu. Šefa policije – u čin general pukovnika. Ministra zdravstva – u generala. Voditelji televizijskih kanalizacija grcali su od ushita nad uspjesima vojske i policije. Vojska je pokupila šutu sa zagrebačkih ulica, policija je ulovila nekolicinu koji su šetali bez propusnice i dozvole za šetnju. Vojska je proslavila slavne dane rata s koronom i potresima podizanjem avio flote, oba su aviona nadlijetala ruševni Zagreb i probijala zvučne zidove te pomogla da se ono od potresa rasklimanih zidova i dimnjaka do kraja sruši. Zbijmo redove, ponovo smo jedinstveni, štabovi se razmilili po cijeloj domovini više od virusa, svako ga selo i grad ima, i to po nekoliko, oprašene stare ili nove uniforme ponovo su posvuda, načelnici, pročelnici, referenti, predsjednici, župani, iznova uparađeni, mrko određuju, naređuju. Virus je dostigao svoj vrhunac i svoj viši smisao. Smrt je samo broj na tv ekranu, a za Domovinu je mrijeti čast i lako. Samo ako to nisam ja.