Medicinsko-ljubavna epopeja između mlade žene i klozeta s neočekivano sretnim završetkom iz pera Engelberta von den noch Hoissena – nove mlade nade njemačke književne scene, autora hit romana „Kašlje mi se, mama“

Slutila je da je nešto među njima.

Društvance kad se pokupilo u sitnim satima iz njenog stana, ostali su konačno sami. Da istraži tu slutnju, reče sebi, iako je još svježa i u dječjoj fazi, svejedno želi, mora, ali oprezno, bez agresivnih zavođenja. On je svo vrijeme pokraj nje ali je istovemeno nekako i od nje sakriven. Tako su njih dvoje održavali tajanstvenost potrebnu za uzbuđenje, a sve poluznajući da se ono u njima polagano šulja.

Ukazao joj se pred otvorenim kupaonskim vratima visok, blistav i robustan. Muževan, posebno kad pusti vodu. Doimao se keramički bezobrazan i izazivao u njoj sličnu reakciju, samo bez keramike, ali prevelik joj je skok bio od još neprobavljene privlačnosti do toga da ju eksplicitno pokaže. Rano je još, mili, pomisli u sebi, i spusti pogled. Jagodicama mu senzualno i blago pređe preko školjke i sklopi oči. Sramežljivo krajičkom oka ipak uhvati njegov topao osmijeh i ciknu tiho u sebi. On je i prema njoj nježan.

A zajedničkih tema, a guštanja, a bliskosti! Sve se to idućih dana brzo pred njom otkrilo kao igra pokera. I brusilo jasnoću, a s brušenjem i probavljalo uzbuđenje do točke sjedinjenja njenog bića s tim izoštrenjem. “Sav taj stil rečenica, znanstvenovakav i književnoovakav, ovorena je to livada, može i jednog u drugom i prvog u drugom, bolje je kad se igramo”, pripovijedao joj je dok su jedno jutro kavu pili u kupaoni. Zagledali su jedno drugo nježno i harno na nekoliko sekundi odmah potom, a puštanje vode joj nikad nije došlo rasnije od tog u tom trenutku. “Hermetičan si”, šapnu mu puteno i zatvori vrata za sobom.

Ali mora neki đavo, kako to biva, da omete stvar, da položi prepreke. Razmilio se tih tjedana posvuda na globi neki opaki virus, virus korona, koji se lako širi dodirom, čak kapljicama iz usta, pa se pozivalo ljude da ne izlaze iz kuće. Ostali su tako njih dvoje sami po cijele dane, ali tu je njihova ljubav rasla, sve dok se nije jednog jutra zamračila i ugrozila. Nakon dvosatne romantične raspre o utjecaju razvoja medicine 19. stoljeća na Nietzscheovu kritku kršćanstva, voda mu se u školjci suviše digla prilikom puštanja. Zabrinuta, uze četku da otčepi, ali lagano, nježno, pažljivo, vjerovatno je samo došlo do zahliknuća, reče sebi, premda su se već misli o nečem svirepijem nadvile nad njom kao utvara.

Nebesa! Ali sve je dobro prošlo. Nakon njene svakako ljubavničke i nježne medicinske intervencije voda se ponovo polako spustila i on je ponovo mogao lako disati. Međutim, par sati kasnije, ko za vraga, dođe i sljedeće dizanje. Panika joj je sada prekrila prsa, a kako se od virusa nije medijski moglo pobjeći, odmah se uplašila da je to. „Što ako ga ima?“, tresla se, „Bože!“ Ovo je već drugi put da se voda podigla i, zlu ne trebalo, zovi brže-bolje vodoinstalatera. Morat će, barem na kratko, odložiti zalijevanje pupoljka njihove ljubavi za neko sretnije vrijeme.

Ali koga zvati? Tih je dana naređeno svima da rade od kuće, kako drugima, tako i vodoinstalaterima, pa oni sami sebi doma sada popravljaju odvode. Koga li će sada moći dozvati u kuću? Nakon nekoliko propalih pokušaja konačno je uspjela prizvati lice iza okrenutog broja, samo iz hitnih intervencija.  Došao je hitno 3 sata nakon poziva, noseći zaštitnu masku i rukavice. Kad ga je vidjela takvog da joj je kročio preko praga, prenula se; kako nije izlazila iz kuće, te je maskaše gledala samo po novinama i televiziji. Uživo jednog vidjeti, uhvatio ju je strah, ali uspjela ga je odagnati; sad nije vrijeme za to, sada mora čvrsto stajati uz njega.

Maskaš je prišao njenoj ljubavi držeći u ruci nekakve alate. Zaboljelo ju je u prsima kad je zario neki dugački, oštar predmet u njega, i nije mogla da ne misli kako mu je u tom trenutku. Oči maskaša podigle su se do njenih, i premda mu nije vidjela lice, slutila je da na njemu pišu loše vijesti. „Je l’ korona?!“, popucalim je i paničnim glasom protisnula njemu u masku. Maskaš ju je gledao bez riječi.

Par dana kasnije, ipak, stiže nalaz vodoinstalatera:

„Opći vodoinstalaterski obrt „Tulin“, hitne intervencije

SPECIJALISTIČKI NALAZ

Anamneza: In medias res. Pacijent inače zdrav, unazad nekoliko dana vodena konstipacija. Bez bolova, anima candida.

DIJAGNOZA

Egzistencijalna mučnina u prednjem dijelu vodokotlića. Constipatio medius. Sapienti sat.

TERAPIJA

Zephonatius, 30 g do tri puta dnevno.  Ubi concordia ibi victoria!“

Egzistencijalna mučnina, constipatio medius, to ne zvuči kao korona! Odahnula je. Ne časeći ni časa, brzo je otrčala u apoteku po Zephonatius i nježno mu ga ubacila kad se vratila. Bio je mir, ili je barem tako izgledalo; činio joj se spokojnim, ali pomisli da je možda samo umoran. Kako često umor liči na spokoj! Zašto umor, pa i onaj koji dolazi od iscrpljenosti od bolesti, liči miru? Postoji li neko ko nas je tako dizajnirao, da jedno loše liči na drugo dobro? Kako bilo, ima nešto zastrašujuće u tom preklapanju, u tom ličenju jedno na drugo, mislila je dok ga je gladila po školjci. Teško je uzdahnuo pustivši par kapi vode da mu procure po unutrašnjosti. Lecnula se i pridigla iz polusjedećeg položaja. To on plače, primjeti, i suze joj počeše teći niz lice. Što zbog izvanredne situacije zbog korona virusa koja ih je okruživala, što zbog njegove bolesti, što zbog prisile da pauziraju razvoj njihove ljubavi, u njoj se otvori neki prozorčić na kojeg su navrle i staklo mu probile na litre vode u obliku suza. Satima nije prestajala, sjedeći tako pred njim, milujući ga i ljubeći. Negdje u toku tog višesatnog plakanja začula se zvonjava telefona. Odmahnula je rukom u sebi. Nije sad bilo vrijeme za neobavezna ćaskanja, a ni za ona ozbiljna.

Ali narednih dana, posebno u trenucima dok je stavljala Zephonatius 30 g do tri puta dnevno u njegov kotlić, počela je shvaćati da njihova ljubav uopće nije pauzirana.

“Je li ljubav umjetnost? Tada zahtijeva znanje i napor!”

Listajući priručnik za vodoinstalatere jedan utorak,  odvratila je zasuzene oči s papira i fiksirala ih na staklo prozora. Pa nisu samo rasprave o prirodi Nietzscheove kritike kršćanstva ljubav, mislila je. Ugodno je ćaskanje, i ono, doduše, daje neki uvid, itekakav čak, ali mnogo je načina da se upozna klozet. I da ga se voli! Ona o njemu brine, o njegovom zdravlju, o njegovom životu. Valjda ako nekog voliš činiš suprotno od staranja o tome da mu priskrbiš smrt. Pored Nietzschea, nije ni samo razgovor o Rilkeovoj poeziji ljubav. Iako, ne razgovarati o Rilkeu bio bi promašaj, toliki da graniči s mržnjom, a ako već ne s mržnjom, a onda makar s blagim neprijateljstvom, ali svakako ne s ljubavlju. Je li moguće nekoga voljeti bez Rilkea? A ako jest moguće, vrijedi li u tu ljubav investirati? Na žalost, to su pitanja na koja čovječanstvo možda nikad neće saznati odgovor.

Ali neke odgovore već ima! Kroz suze joj kao kroz kišu probiše sunce, da oni idu naprijed i da njihova ljubav ipak cvijeta i raste, da se vole.

Poljubila ga je te noći za laku noć i srušila se na kauč pred televizor. Opet su pitanja u vezi preklapanja između umora i mira prekrile unutrašnjost njenog čela, ovog puta jer nije znala što od tog dvoje osjeća, i ta nepoznanica joj se činila strašnijom od preklapanja. Na televizoru slike, mučne slike i priče o korona virusu. Poželi se odmah maknuti; skoči na noge do kupaone da ga pita nešto o Rilkeu, ali on je spavao, spokojno ili umorno.  Program o koroni ulazio joj je kroz oči u mutnim valovima; boje su se nepravilno njihale u toj kutiji i glasovi neartikulirano podastirali pred njene uši, ali s vremenom joj se izoštrila jedna slika.  Ta nije imala veze s koronom; doktorica Marginić iz poliklinike „Jasno“ kratko je predstavila svoju knjigu „Moć piškenja“, koja je s medicinske strane, ne s filozofske, pričala o neizmjernoj važnosti urinarnog pražnjenja kod ljudi. Bilo je tu i socioloških elemenata; doktorica Marginić govorila je o univerzalnoj potrebi ljudi za piškenjem koja prevazilazi kulturološke razlike i istaknula važnost tehnološkog razvoja čiji je produkt WC školjka kao korespondent na tu potrebu. Voditeljica je dodala da je ta univerzalnost danas važna kao što je važna univerzalnost u borbi protiv korona virusa, i doktorica Marginić zadovoljno je klimnula glavom.

Pa to je! Rilke ili ne, ali uz Rilkea je sve bolje, u univerzalnosti je ključ, kako sa klozetom, tako i sa ljubavi, pomisli. Univerzalnost se s koronom opet šulja i pojavljuje, ona se, kao i sa klozetom i ljubavi, opet pokazuje, mami, izaziva, nudi. Ona je sveprožimajući faktor, dijalektično ljepilo, ona nas stapa u jedno. Mi smo svi klozet, i klozet smo mi!

Umor joj je davno napustio tijelo, a neki vrišteći osjećaj napunio joj je prsa zbog ove spoznaje. O miline, o divote! Poskočila je na noge, otrčala u kupaonu i stuštila se na pod, omotavši se oko njega. Zagrlila ga je i naslonila glavu na školjku. Sada su postali jedno.

Engelbert von den noch Hoissen, rođen u Dortmundu 1982. godine. Sa svojim romanom „Kašlje mi se, mama“, ugnjezdio se među protagoniste njemačke koronske proze.  2015. godine je za taj roman nagrađen zlatnim Nenadom. Erich Fromm je njegovom ocu jedanput posudio kemijsku olovku. U osnovnoj je školi pobijedio na natjecanju u amaterskom pijenju iz laboratorijskih epruveta. Zadnji put je temperaturu imao 2017. godine, i to 37 sa 5. Prijatelj je Zvonka Zukića, električara iz Dubrave.