U današnjem svijetu arivističkih poruka i zahtjeva, najteže je čovjeku priznati pravo na poraz. To je stanje kojim će se baviti psihijatri, ulica, uža i šira rodbina, pa i sam subjekt, beskonačno premečući pitanja (Zašto, zašto, zašto baš ja, zašto meni?), ne nalazeći odgovore i padajući sve niže na ljestvici samopouzdanja. Čuli smo već za one, koji su poslije poraza “ostarjeli preko noći”, “digli ruke od sebe”, “pokušali se uništiti”, i tako u cijeloj skali drastičnih akcija i poteza, promijenili svoj život post cladem. A naravno, ima i hipervitalnih, neuništivih, koji su iz poraza izvukli iskustvo, motivaciju, prkos, volju za novi početak, elemente budućeg juriša na veliki cilj i eventualne naknadne pobjede.

Ne pripadam ni jednima ni drugima. Uglavnom, krećem se po sredini, u prostoru rezignacije, tugujući, hvatajući se za spasonosno uže svojega posla, za “radnu terapiju”, pojačanu, kako bih osjetila gdje je moje najčvršće tlo i moja prava ljubav i predanost. Mnogo pišem, slušam glazbu, radim u dodiru sa zemljom, oprezno propitujem prijateljske relacije u kojima smo obostrano ustrajali, pokušavam učiniti kakvo dobro djelo i nikako ne dam da me preplavi mržnja, ogorčenje, odbojnost i osvetoljubivost. Klonim se takvih osjećaja i u zametku (odmah ih prepoznajem!) , čistim um i jezik, nastojim ostati neutralna spram subjekta (ako poraz ide od osobe) ili spram situacije (ako su u pitanju poslovi, društvo, napredak). Ne obraćam se Nebu (agnostik sam), ali neke svoje duhovne prakse dotičem, nastojeći sačuvati mir i ne rasuti se poput glinene posude. Uvijek znam da nosim vodu dragocijenu, koja bi se pri tom nepovratno prolijala.

Nešto se ipak mijenja, nad čim nemam nadzor ni moć. Poput svrdla, tuga izbuši auru, pa kroz nju ulaze gorke i nepotrebne stvari, čudni razgovori, natruhe prizemnosti, ljudske predrasude i glupost, kojoj se ne mogu oteti. Ljudi se opredjeljuju, daju savjete, smatraju potrebnim “sudjelovati” i kad nisu pitani, ili jednostavno znaju raniti rečenicom poput: “Izgledate loše”, “Oči su Vam se promijenile”, “Nešto se s Vama dogodilo” i slično. Ne moram ni reći koliko me to potkapa i uzrujava naknadno, poslije poraza. Premda i sama konstatiram pojavu nove bore, ugaslu iskru u oku, siv ten, kosu bez elektriciteta, snižen tonus, opuštena ramena, nadam se da je sve to neka privremena situacija i da ću jednom ustati, poput Zmaja u vlažnoj pećini gdje melankolija raste po mahovini i lišaju. Ne znam, u porazu je samo jedna stvar zaista tragična: oni, koji će nedužni stradati zbog loših iskustava, kojim a nećemo dati prići, bit ćemo hladni, zgađeni, suzdržani, držat ćemo ih na distanci i nećemo im vjerovati nikako. Ni njihovom divljenju, ni dobrim nakanama, ni boljem karakteru. U porazu, što je uskogrudno i ružno, ali neizbježno, privremeno djeluje paradigma: “Svi su ljudi isti, a ima i gorih!”

Dok se zaista ne nađe Netko, poseban, karizmatičan, totalno drugačiji, poslan samo za nas. Ili dok ne zaboravimo (spasonosno) kako te stvari idu, koliko je koraka do novoga gubitka, novoga poraza.