U grčkoj mitologiji Deimos, sin boga rata Aresa i Afrodite, božice ljubavi i ljepote, označava stravu i užas. Naslijedio je jarosnu narav svojega oca i kao utjelovljenje užasa sudjelovao sa svojim bratom Fobom, utjelovljenjem straha, u svim bitkama i ratovima (zajedno s ocem Aresom). Uvijek je bio vjeran očev pratilac. Astronomi su po njemu nazvali jedan od dvaju malenih satelita planeta Marsa. Deimos i Fob su sinovi terora. Naravno, ovo valja razumjeti u simboličkome smislu.

Teror se pojavljuje u Euripidovoj drami-tragediji Medeja zbog toga što žena prevarena i ostavljena od Jazona, vođe Argonauta u potrazi za zlatnim runom, koristi vlastitu djecu kao sredstvo čudovišne osvete. Teror se tako događa u trojstvu rata, ljubavi i ljubomore kao osveta, kao instrument ressentimenta. Od tri velika grčka tragičara, Eshila, Sofokla i Euripida, koji znamenuju arché, zlatno doba i dekadenciju grkstva kao duha slobode, istine, pravednosti  i ljepote još u jednom gimnazijskome eseju iz književnosti pokazao sam začudnu sklonost pjesniku i kazivatelju kraja i propasti grkstva kao takvoga.

Euripid je, dakle, bio moj izabrani autor kojemu sam poklonio svu pozornost. Ponajprije,u njegovim tragedijama gotovo da više mitski svijet nije odlučujući i gotovo da se suočavamo s krajem božanske vladavine. Čovjek je tjeskobno slobodan i otvoren za mnoštvo mogućnosti od kojih uvijek izabire onu najtežu i najopasniju za njegovu budućnost. Bogovi i sami postaju nedjelotvorni ili se, pak, zbog gubitka moći utjecaja na ljude povlače u samotnost Olimpa ili Hada. Mjere na zemlji više nema, kako je to pjevao i Hölderlin u jednoj svojoj elegiji. Ravnoteža je narušena. Ostaju samo veliki planovi osvajanja još-ne-osvojenih prostora na Zemlji i stalna hrana za taštinu neizmjernu vladara i podanika.

Zato Euripid odabire za radnju Medeje svojevrsnu anti-Odiseju, putovanje Argonauta za Kolhidu koja se nalazi na Crnome moru. Mit o zlatnome runu početak je svih mitova o utemeljenju svijeta potragom za onim neiskazivo uzvišenim. Kad ga se napokon dosegne, sve je u znaku užasnoga terora i strave, sve je u znaku ratova i cnoga mora krvi, sve je u znaku osvajačkoga sebeljublja vladara bez iluzije višega cilja. Uistinu, umjesto da postojanost teofanije svjedoči o redu u kozmosu po kojem je kaos samo nužno odstupanje od  taxisa, poretka u državi, društvu i obitelji, Euripid nas suočava s praznim mjestom božanskoga-u-svijetu. No, najopasnije je doba upravo ‘ovo’ i ‘sada’ kad se umnažaju okrutnost i dosada u postupcima bogova koji vladaju u ime kontingencije i metastabilnoga kaosa.

Suvremena je umjetnost upravo taj strašni jaz između svjetova, onog Olimpskoga i onog Hadskoga, a njezin je najveći i najčudovišniji pisac onaj koji je bio učenik sofista, atenski tragički pjesnik Euripid, rođen 480. godine na Salamini. Sjetimo se da filozofijske ideje prenosi u svoje tragedije i tako umjetnost produhovljuje, čineći je refleksivnom i ‘novom’, s otporom spram zatvorenosti mitskoga svijeta koji se institucionalizirao i postao sredstvom svakog budućeg strahovlašća u ime bogova slobode i vječne ljepote. Savjet budućim kazališnim redateljima.

Prije no što postavite na scenu Euripidovu Alkestidu,  Elektru, Hekubu, Ifigeniju u Aulidi, Medeju, Oresta, Trojanke, Mahnitoga Herakla pročitajte najznačajniju raspravu iz estetike 20. stoljećakoja govori o kraju tragedije i početku doba kaosa, onu Waltera Benjamina, Trauerspiel. Iako njegov paradigmatski lik nije Medeja, već Hamlet, ništa ne mijenja na stvari. Teror i ludilo božanskoga nasilja samo su dva lica iste nelagode koja nas posvuda sustiže. A to je da mi više nemamo svoj zavičaj i arché, da smo izbačeni u ništavilo praznoga svijeta i da u potrazi za zlatnim runom tonemo u vlastito crno more.

Ako nasjednete na šuplju priču o tome da Euripid žene prikazuje kao žrtve mahnitoga poretka terora vječnog patrijarhalizma kao totalitarizma, okanite se ćorava posla i režirajte reklamne TV-spotove za pivo i higijenske uloške. Euripidove su žene strašne nevjeste terora, a njihovo je carstvo kraja povijesti totalni ressentiment. Zato njegove tragedije nisu etički partikularizam žrtve, nego politički univerzalizam osvete za svo počinjeno poniženje i zlo nad Drugim. I još nešto.

Prazno nebo i uzvišeno podzemlje bez tajne, to je prostor u kojem se zbiva čitav taj teror suvremene umjetnosti od Euripida do Stelarca. Ono što ga još jedino spašava od banalnosti života jest bit terora, kojeg utjelovljuju  Deimos i Fob, sinovi boga rata Aresa i Afrodite, božice ljubavi i ljepote,  a to je apsolutni horor jednog doba koje je ostalo bez svoje vlastite tragedije. I zato je sve tako nepodnošljivo dosadno, pa čak i svako novo uprizorenje Euripidovih drama.

Iznimku čini još samo Mahniti Heraklo.