Ova se priča zove: Priča. Samo tako!
Zato što, vjerujte, ona i ne postoji. Barem ne još. Nekako
se nadam da će tako i ostati. Ona je samo slutnja i njeni obrisi
jedva da se i naziru.
O priči znamo samo to da ima dva lika. Prvi se jednostavno
zove Lik. Zato što i on u mnogočemu ne postoji. Naročito ne
u slici u kojoj vidi sebe.
Muškarac je, koji na vlastito čuđenje više nije mlad, a okolina ga neprestano na to podsjeća. Ne samo ljudi. Puno je
vremena prošlo od kad je s terase gledao kako sade drveće
ispred njegove zgrade. Sada već visoko drveće.
U međuvremenu su otišli mnogi prijatelji, a djeca su odjednom odrasla. On želi dovršiti knjigu koju je počeo pisati i
polako shvaća da nema više baš beskonačno puno vremena.
Svakoga puta kad piše na terasi, drveće mu se učini još višim.
Ali pustimo Lika. On je ipak ovdje sporedan.
Glavni je lik, naravno, ona: Priča.
Došla je niotkuda i kao da se došuljala u samu sebe.
Najprije je diskretno pokucala na prozorska stakla, u kuhinji, dok je on pokušavao pisati.
– Ptice – pomislio je prvo – ali ptice noću ne lupkaju po
prozoru.
Sljedeće noći ništa, pa opet ništa, ili je još jednom pokucala, ne sjeća se.
A onda je jedne noći pozvonila na vrata. Vrlo plaho i stidljivo. Četiri kratka zvona s kratkim razmacima. Tako nježno!
Ali nestala je, kao netko tko se predomislio.
Ono što je on u zadnje vrijeme pisao potpuno je izgubilo
britkost i temama odlazilo u banalnosti.

Shvatio je (više osjetio) da je ona ta koja ga guši i dok se
s njom ne obračuna ništa mu se dobrog ne može dogoditi na
papiru.
Ali nije ju htio napisati. Naprotiv, čvrsto je sebi obećao
da to neće učiniti. Nije mu se sviđala i bila je bolna. Tako je
barem on sebe obmanjivao, dok je ustvari posrijedi bio samo
strah. Strah da će u njoj negdje nabasati na sebe, a to mu se
nije činilo lijepim prizorom. Ideja ga je strašno odbijala i on
je još čvršće odlučio ostati dosljedan.
Neće je napisati!
Za to vrijeme mu se na papiru gomilalo sve više smeća.
I onda mu je odjednom banula na vrata. Ne više nježnim
zvonjenjem, nego lupanjem toliko silnim da je pomislio kako
bi mogli izletjeti štokovi.
Gotovo da mu je laknulo!
Ustao je i otvorio vrata, a silina udara ga je bacila natrag
na kauč.
I onda je ušla ona, začudo klizeći potpuno nečujno. Lebdeći. Za sobom je nježno zatvorila vrata i okrenula ključ u
bravi.
Ostala je stajati. Nije sjela na stolicu koja je tu usred sobe
možda baš nju čekala. Očito ga je htjela gledati svisoka.
– Što hoćeš? – preskočio je Lik svaku kurtoaziju.
– Hoću da me napišeš! – bila je izravna i ona.
– Zašto?
– Zato što sve na svijetu želi biti živo.
– Ne sviđaš mi se i neću te napisati! Neka te napiše netko
drugi, zašto baš ja?
– Zato što sam se tebi dogodila.
– Meni se ništa takvog nije dogodilo. Dogodilo se samo u
mojoj glavi.
– Pogledaj kakav si formalist i malograđanin! Misliš da
ono što se dogodi samo u nečijoj glavi nije stvarno i da ne
postoji?
– Tako je, ne postoji, kao što ni ovaj naš razgovor ne postoji.
– Zašto se onda preznojavaš?
– Ponavljam: bila bi banalna da postojiš, a ja bih te trebao
napisati. Vidiš li da odmah na samom početku želiš biti Faust
i da sve vodi tom ugovoru. Zašto si zapela baš za mene kad si
loša priča koja nikad neće moći biti bolja?
– Zato što me ti najbolje razumiješ. I ti si loš pisac koji
nikad neće moći biti bolji.
– Pritisnula si me jer dobro znaš da moram pristati. U redu,
napisat ću te, ali te neću objaviti.
– To si i njoj tada rekao.
– Kojoj to sad njoj? Nikakve tako loše priče nije bilo ranije
u mom životu.
– Ne govorim ti o priči, govorim o osobi. Rekao si joj:
– Da, želim te, ali te nikada neću objaviti. Zauvijek te želim skrivati i stidjeti te se.
– Dok si joj to govorio nisi bio sposoban u njoj vidjeti osobu, bio si previše opčinjen pričom, ovom istom koja ti se sad
više ne sviđa.
– Objavit ćeš me! Zašto nečemu dati život, ako ne daš da
se taj život sam afirmira? I zašto bi ga netko takvog i prihvatio?
– To je moja zadnja riječ, objavit ćeš me!
– Odvratna si! Na kraju, ipak sve vodi tom ugovoru. Ali
nakon što te objavim nikad te više neću pročitati.
– To mi potpuno odgovara. Ni ja ne bih da me netko takav
čita.
– Pretpostavljam da sad moram potpisati ugovor.
– Nije potrebno. Dovoljan mi je tvoj stisak ruke. Zašto bih
više vjerovala tvom potpisu kad jedva vjerujem i tvom stisku
ruke?
– Pa kako ćeš onda biti sigurna da ću te napisati?
– Bit ću cijelo vrijeme tu s tobom. Čitat ću ti preko ramena.
Tada su se prvi puta te večeri pogledali u oči. On je ustao
i mlako su ispružili ruke. Uz poglede uzajamnog prezira isto
su se tako mlako i rukovali.
U tom trenutku pada zastor.

(iz knjige ”Jato i druge pripovjetke)