Ministar školstva Radovan Fuchs nije stao pred kamere, svakako u ozbiljnom odijelu, a ne u havajskoj košulji s palmama, da bi najavio ozbiljno redigiranje svih udžbenika u koje će se u najkraćem roku dodati slikovita građa o sramotnom razdoblju fašizma u NDH-ovskoj Hrvatskoj, o deportacijama Židova, Srba, Roma i Hrvata antifašista u logore smrti, o klanjima civila i o tome tko je tko u pjesmi “Jure zove, Boban viče, evo mene, Poglavniče”.

Nije se zabrinuto oglasila uvažena Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Nisu hrvatski biskupi. Nije mladež HDZ-a i SDP-a. Nisu organizacije hrvatskih branitelja Domovinskog rata. Nisu dovoljno snažno svi mediji.” (…) Čovjek koji zna išta i o čemu zine u mrklom čudu kad vidi kako se tisuće lijepih i veselih uglavnom mladih ljudi iz Hrvatske i Hercegovine inspiriraju ustaškim koljačima Jurom i Bobanom, ali evo kako je postalo moguće nešto tako strašno i tako porazno. Šutnjom. Ova omladina koja se sjatila na koncerte u Imotskom nema pojma tko su bili Jure i Boban i od kakvih je užasa bila sazdana Pavelićeva NDH. Kladila bih se da 99 posto njih u životu ne bi ni mrava zgazilo, a kamoli čovjeka, koji jest da jest. A to što danas pjevaju i kliču ustaštvu dar nam je našeg školstva, dar bijednog kalkulantstva većine naših političara i stranaka i dar naših gluhonijemih nacionalnih institucija i njihovih nedoraslih prvaka, koji se uglavnom osjete pozvanima nešto javno prozboriti samo kad su u pitanju njihove plaće.

To što pojedinci, poput predsjednika države sada, kritički popuju o ovakvim stvarima na svojim internetskim profilima, mogu si slobodno zataknuti za šešir. To je skoro pa ništa i jedva mrvu bolje nego da su to zapisali u svoj dnevnik koji drže pod pernatim jastukom. A od Plenkovića se nije dobilo čak ni toliko. Kao ni od tolikih drugih stupova poretka koji su trebali i morali reagirati…