Jutro je ljeta 1985. Novinar Vjesnika sjedi na kavi u Rio baru u Rovinju Polako lista glas Istre, čeka ekipu za Škarabu.
Grad bruji. Na rivi se miješaju jezici iz cijele Bivše, Austrije, Njemačke i Italije, Francuske, Norveške. Terase su pune, hoteli također, kampovi prepuni šatora i prikolica. Miris mora, borova i obećanje još jednog dugog, bezbrižnog ljeta.
Te godine Rovinj je prvi put proglašen šampionom turizma omražene zemlje.
I nije to bila samo nagrada jednom gradu.. Bio je to simbol jednog vremena. Vrijeme kada se činilo da se cijeli Zagreb, cijela Slavonija, Bosna, Srbija, Slovenija i Makedonija tijekom ljeta sele u Istru. Kao da se cijela zemlja preselila na obalu. Ljudi nisu dolazili samo trošiti.. Dolazili su živjeti ljeto.
More nije bilo luksuz nego dio normalnog života.
Četrdeset godina poslije stari namćor na istom mjestu bez novina iz mobitela saznaje da je Hrvatska konačno ostvarila svoj san.
Postala je razglednica.
Ne država. Ne društvo. Ne zajednica ljudi sa svojim potrebama, dostojanstvom i pravom na normalan život. Nego razglednica. Sunce, more, kamen, osmijeh konobara i račun od 28 eura za lignje koje su još jučer bile hrana sirotinje.
Europa plješće. Statistike divljaju od sreće. Rekordi padaju kao pijani Britanci s električnih romobila po Splitu. Milijarde noćenja, milijuni dolazaka, procvat turizma, ‘fantastični pokazatelji’. Hrvatska je među deset najposjećenijih zemalja Europe. Još malo pa će se u školama geografija učiti ovako: Hrvatska je prirodno lijepa površina za sezonsku monetizaciju.
I vlast je ponosna.
Naravno da jest. Jer turizam je idealna industrija za političku klasu bez ideje, znanja i odgovornosti.
Ne moraš graditi tvornice, razvijati znanost, ulagati u proizvodnju ni stvarati dugoročnu ekonomiju.
Dovoljno je iznajmiti more. Sunce ionako dolazi besplatno.
To je genijalnost hrvatske politike: pretvoriti prirodnu ljepotu u ekonomsku strategiju i onda se godinama ponašati kao da su osobno izmislili Jadran.
I dok ministri govore o ‘rekordnoj sezoni’, pola države gleda može li si priuštiti tri dana Crikvenice bez prodaje bubrega na Njuškalu.
Tu počinje pravo naličje.
Jer ista zemlja koja se hvali desecima milijuna turista ima vlastite građane koji od mora odustaju kao od luksuza..
Više od polovice ljudi neće na ljetovanje.
Ne zato što ne žele.
Ne zato što vole ostati doma uz ventilator i akciju deterdženta u Lidlu.
Nego zato što nemaju novca.
To se da zaključiti iz drugog dijela mjesečnog istraživanja Crobarometra, u kojem su građani odgovarali na pitanja planiraju li ove godine na ljetovanje.
To je taj hrvatski turistički uspjeh: Nijemac može doći na Jadran, ali Hrvat mora dignuti kredit za parking i dvije ležaljke.
Domaći čovjek danas na obali izgleda kao rođak kojeg se obitelj srami pokazati gostima. Smije biti tu, ali neka ne smeta ozbiljnom prometu novca. Neka ne pita za cijene. Neka ne sjedi predugo na kavi. I neka, zaboga, ne pokušava iznajmiti apartman u srpnju ako nema plaću njemačkog vodoinstalatera.
Jer hrvatski turizam više nije industrija gostoprimstva.
To je organizirani oblik ekonomskog istjerivanja vlastitog stanovništva iz vlastite zemlje.
Stanovi nisu za život nego za Booking. Gradovi nisu za građane nego za potrošnju. Centri obalnih mjesta pretvoreni su u sterilne kulise gdje više nema života osim fiskaliziranog života..
Sve je podređeno turistu: pekare, cijene, promet, sadržaji, radno vrijeme, mentalitet, pa na kraju i ljudi.
Lokalno stanovništvo služi kao folklorni dekor između dvije ture Aperol Spritza.
A politika istodobno govori ljudima da nikada nisu živjeli bolje.
Crni humor hrvatske tranzicije: čovjek radi više nego ikad, zarađuje nominalno više nego ikad, a može si priuštiti manje nego dok je bio ‘siromašniji’.
Prije dvadeset godina, a bogami i prije pedeset, prosječna obitelj mogla je otići na more skromno, bez luksuza, ali dostojanstveno.
Danas s nadvožnjaka pozdravlja kolone luksuznih vozila prema svome moru.
Danas mora kalkulirati hoće li djeci kupiti sladoled ili platiti autocestu.
Napredak po hrvatski znači da ti statistički raste standard dok praktično jedeš salatu, špagete na balkonu i na Facebooku gledaš Norvežane kako uživaju na tvojoj obali.
A političari?
Oni govore o održivom turizmu dok se betonira zadnji komad obale koji još nije pretvoren u apartmansku nekrozu.
Govore o ekologiji dok otoci pucaju po šavovima od smeća, kruzera i kanalizacije.
Govore o demografiji dok mladi odlaze jer ne mogu živjeti u mjestu gdje je kvadrat stana skuplji od njihove budućnosti.
I nitko ne postavlja ono najvažnije pitanje: za koga ova država zapravo postoji?
Za ljude očito sve manje.
Hrvatska danas izgleda kao hotel kojim upravlja loša uprava.
Gosti su prioritet, osoblje je iscrpljeno, kuhinja se raspada, instalacije cure, ali recepcija i dalje ponavlja da nikada nije bilo bolje poslovanje.
Ipak, ostala je još jedna stvar koju istraživanja pokazuju – ljudi se osjećaju sigurno…
Da, sigurni smo.
Sigurni smo da će cijene opet rasti. Sigurni smo da će apartmani pojesti još jednu ulicu. Sigurni smo da će nam djeca more gledati na TikToku. Sigurni smo da će političari opet govoriti o rekordima dok narod broji cente pred pekarom. Sigurni smo da država više voli turista koji ostavlja 300 eura dnevno nego građanina koji ovdje ostavlja cijeli život.
I možda je upravo to najveće naličje svega: Hrvatska nikada nije bila punija turista, a praznija svojih ljudi.
Na kraju će ostati savršena razglednica: čisto more, luksuzni apartmani, skupi kokteli i tišina.
Jer narod koji si više ne može priuštiti vlastitu zemlju polako nestaje iz kadra.