S djelom i ličnošću Ivana Meštrovića bavio sam se profesionalno mnogo. Predavao sam o njemu, bio mentor diplomskih radnji, magisterija i doktorata, pisao o njemu, pa tako i jednu monografiju posvećenu njegovoj velikoj umjetnosti. Početkom 1990-ih i uspostavavom nove vlasti, novog političkog i društvenog sistema, te osnivanjem nove države mnogo se toga dramatičnog ovdje događalo, pa i ličnost i djelo Ivana Meštrovića, jednog od najznačanijih naših umjetnika nisu ostali pošteđeni. U to sam vrijeme kontinuirano pisao kolumne u kojima sam komentirao aktualna stanja u kulturi, politici, društvu. Kada sam otkrio što se događa s ličnošću i djelom Ivana Meštrovića, građom koju sam godinama izučavao, napisao sam seriju tekstova u tjedniku „Feral Tribune“ u kojima sam na temelju arhivskih dokumenata potkrijepio svoje komentare. Komentirao sam tu i poslove koje je s ostavštinom najvećeg hrvatskog umjetnika, pa i njegovom Darovnicom, kontinuirano činila njegova kći Marica Meštrović uz svesrdnu pomoć moćnika. Dotična se gospođa time smatrala povrijeđenom, štoviše i oklevetanom. Podigla je nekoliko tužbi protiv mene i tjednika koji se usudio objavljivati komentare potkrijepljene dokazima i te su parnice trajale dugo. Godinama. Bile su mučne i ružne, pitanja i komentari sutkinja koje su vodile ove slučajeve podsjećale su me neodoljivo na teatar apsurda, a na vrlo su uvjerljiv način razotkrivali tada postojeći pravni sustav. Sve je završilo progašenjem presude u mojoj odsustnosti, pa i odsutnosti odvjetnika koji me je branio i osuđen sam početkom listopada 1999. na četiri mjeseca zatvora, dvije godine uvjetno. Iako se nepravomoćna presuda ne smije komentirati, sazvao sam konferenciju za tisak i podijelio fotokopije presude, svojih tekstova, tužbi i zapisnika s rasprava. Svjesno sam, dakle, učinio prekršaj. O tome se mnogo govorilo i pisalo, davao sam brojne intervjue, ne samo za domaće medije, nego i za ugledne strane agencije i čekao da se nešto dogodi. A onda je u prosincu umro aktualni predsjednik, izabran je ubrzo novi Stjepan Mesić i početkom siječnja 2000. održani su parlamentarni izbori na kojima je uvjerljivo pobijedila koalicija bivših oporbenjaka, a forsirani HDZ je neslavno izgubio. Osjećale su se u svim segmenetima radikalne promjene na bolje i već mi je u veljači stigla pravomoćna presuda u kojoj se ona prethodna od listopada ukida. Po toj presudi nisam svojim tekstovima niti vrijeđao privatnu tužiteljicu, niti je klevetao. Ni nju, ni djelo njezina oca.

Prošlo je mnogo vremena otada, s Meštrovićem sam se nastavio baviti i dalje visoko mu valorizirajući djelo. A onda me je iznenada zatekla vijest popraćena brojnim fotografijama o najnovijem „eventu“ ili „hepeningu“ vezanom za ovoga kipara, njegovo djelo, njegovu galeriju u Splitu i, konačno, njegov status. Taj bizarni događaj, hajde da ga nazovemo nekim eufemizmom, organizirao je lanac trgovina Metro Hrvatska u povodu otvaranja turističke sezone i na njemu se okupilo više od dvije tisuće gostiju i poslovnih partnera. „Hepening je bio zanimljiva kombinacija sajma, druženja i koncerta. Naime, veliki broj poslovnih partnera je imao svoje štandove s hranom, pićem, delicijama, cigarama….“, kako piše u pratećem komentaru s jednog portala. U tom se komentaru iskazuju i pohvale ambijentu te ističe: „Galerija Meštrović sama po sebi je impresivna građevina. Metro je u velikom dvorišnom prostoru osvjetljenjem dodatno digao atmosferu i stvarno je bilo impresivno. Na kraju se čovjek mora zapitati zašto se fenomenalan prostor na splitskim Mejama češće ne koristi za ovakve stvari, jer je ugođaj stvarno nenadmašan. Poslovno minglanje je, uz nastup Jelene Rozge, glavna stvar za posjetitelje, samo oko nas smo zamijetili da su se dva-tri posla dogovorila. A zanimljivo je kako su tonovi bili zapravo prilično optimistični, unatoč nekim najavama s početka godine da sezona neće biti vrhunska“. Itd, itd, itd….

I dalje mi je kao povjesničaru umjetnosti, sveučilišnom profesoru, visoko kvalificiranom stručnjaku, pa i aktivnom kulturnom djelatniku važan Ivan Meštrović i nacionalna kulturna baština kudikamo više nego koncerti što se održavaju po hipodromima i stadionima, pa sve do jedne od najvažnijih nacionalnih institucija, Galerije Meštrović. Nimalo ne vjerujem u polupismeno izrečene sudove o hepeningu Jelene Rozge potkrijepljenim hranom, pićem, cigarama, kojekakvim delicijama i dernjavom iz koje zaudara tek rasni primitivizam, a najmanje strategije visokog turizma kome se, navodno teži. Dernek, a ne event i hepening, to je ono što se nekidan odvijalo na Mejama, tom elitnom dijelu Splita. Međutim, u Galeriju Meštrović nije se uselio trgovački lanac Metro iznebuha. Taj dernek se odvijao uz blagoslov uprave Galerije Meštrović, štoviše Upravnog (muzejskog) vijeća u kome sjede kvalificirana lica, sve istaknute stručnjakinje za djelo najvećeg kipara. Mene ne zanima ni Metro, ni kotlovina i roštilj dopunjen vinima, rakijom i zvučnom kulisom Jelene Rozge. Mene zanima način kojim se odnosimo prema velikom umjetniku, rodoljubu i donatoru, način kojim se ophodimo prema statusu koji on uživa ne samo kod nas, a koji se dernecima što si tepaju da su hepeninzi i eventi samo devalvira . I to je razlog zašto opet dižem glas u obranu velikana i kulturne baštine, a protiv primitivizma koji neke bitne stvari ne shvaća.