Iz moje knjige “O drugima, o sebi” donosim tekst o naših 50 godina pijateljstva i Slavenkinu fotku iz mladih godina, ne baš iz hipi faze već one nešto kasnije kad Slavenka postaje medijska zvijezda, brižno od njegovana izgleda.

Slavenka i Bobo

Slavenku Drakulić prvi sam put vidio sedamdesete na Filozofskom fakultetu, bila je u društvu visokog, markantnog mladog muškarca lavovske duge grive, koji je svoju intelektualnost naglašavao očalama – lenonicama. Pričali su mi kako je on – Bobo Drakulić, lumen na sociologiji, silno popularan među studentima. I veliki zavodnik. Uz Bobu se uvijek okupljala sljedba alternativaca, hipija, pričalo se da on i njegova mlada žena imaju iskustvo života u komunama na Zapadu, pa su te navike prenijeli i na Zagreb. Njegova mlada žena, kratko ošišana crvenokosa bila je odjevena prema hipi standardima: u indijske tunike i haljine, duge suknje.

Bobo je bio vrlo agilan na studentskim zborovima ’71. godine u čuvenoj sedmici na Filozofskom, on i Duško Čizmić Marović bili su glavni oponenti nacionalistima koje su predvodili Čičak i Budiša. Dok je Duško više naginjao klasičnoj retorici samoupravnog socijalizma, Bobo je bio podjednako distanciran i od nacionalizma, ali i od oficijelne partijske retorike toga doba, oslonjen na šezdesetosmaško rebelstvo, ali i hipijevske new age frazeme. Meni je bio jako simpatičan, i zbog te svoje divlje grive i zbog oratorskog umijeća. Dakako, bio je u manjini, dvije trećine dvorane podržavale su nacionaliste, bili su jako bučni i ratoborni, a ova, uvjetno “lijeva” trećina sastojala se od različitih frakcija (praksisovci, maoisti, hipiji, ponajmanje je bilo ortodoksnih partijaca).

Rasprave su bile žučne, strastvene, činilo se kako je samo pitanje trenutka kad će uzavreli montanjari, Hercegovci i Morlaci, i fizički nasrnuti na manjinsku trećinu, ali ipak nije bilo tučnjava, samo je nekoliko pepeljara (tad se na skupovima obavezno pušilo) poletjelo iz redova nacionalista prema izdajničkoj ljevičarskoj bagri.

Na tim skupovima koji su proslavili Bobu nije bilo Slavenke, bar je ja nisam primijetio, a vjerojatno kao mlada mama (rodila je vrlo mlada, u tinejdžerskim godinama) nije ni imala vremena za višesatne borbene studentske skupštine. Netko je morao biti s djetetom.

Susreti u redakciji Pitanja

Sa Slavenkom ću se osobno upoznati, pa i zbližiti, negdje 1976. i 1977. godine, u redakciji časopisa Pitanja. Ja sam bio urednik kulture i lektor časopisa (tih godina sam se dosta bavio lektoriranjem da prehranim svoju malu obitelj; supruga, šest godina mlađa od mene još je studirala). Ako me sjećanje dobro služi, Slavenka je bila tajnica redakcije, s uredničkim ovlastima. Ja sam kao lektor također često dolazio u uredništvo na Gornjem gradu, pritom ostajao u razgovoru sa Slavenkom.

Upravo se razvela od Bobe, bila je ogorčena ne toliko na njega (trudili su se oboje da ostanu bliski prijatelji) koliko na cijeli muški rod, ali nije to bio samo sirovi bijes; sociologinja po obrazovanju, čitala je i tada aktualnu feminističku literaturu. Meni, radoznalom, bilo je zanimljivo slušati njezine analize i informacije o teoretičarkama koje je spominjala. A nju je zanimala književnost tako da smo imali dosta zajedničkih tema. Postajalo mi je jasno kako ona nije nikakva “Bobina mala” kakvom smo je mi doživljavali, vječno u sjeni muža, velikoga, pametnoga, zgodnoga, prirodno dominantnoga muškarca, već vrlo samosvjesno, pametno i emancipirano biće. Pokazat će se to kasnije kad će Slavenka postati svjetski poznata spisateljica, a karizmatični Bobo će u Kanadi bez naročitog uspjeha pokušavati izgraditi sveučilišnu karijeru.

Iz tog doba sjećam se osobito jednog tematskog broja o feminizmu koji je priredila upravo Slavenka. Okupila je sve važnije feministice i intelektualke iz Jugoslavije. Bilo je to prvo veliko feminističko okupljanje u jednom časopisu. Nakon toga bit će organizirani feministički simpoziji u Beogradu i drugim većim gradovima Jugoslavije, a intenzivirat će se djelovanje feminističke skupine u Zagrebu, u okviru sekcije koja se zvala Žena i društvo. Povremeno sam odlazio na njihove javne tribine u Klubu sveučilišnih nastavnika. Počinje se istraživati i povijest feminizma u Hrvatskoj (djelovanje Zagorke, Zofke Kveder, ženskog tiska početkom dvadesetog stoljeće, potom AFŽ-a u socijalističkoj Jugoslaviji, iako je glavnina ovih novih feministica imala kritički odnos prema aktivisticama oficijelnih socijalističkih ženskih organizacija toga doba).

O feminizmu i drugim temama razgovarao sam sa Slavenkom u redakciji Pitanja. Pisala je i objavljivala svoje prve sociološke, feminističke i kulturološke tekstove. Bili su pametni, ali sjećam se da su zahtijevali dosta lektorskog truda. Vremenom i intenzivnim pisanjem Slavenka će iščistiti svoj stil, ali nisam pretpostavljao da će ikad krenuti u beletrističke vode. Sjećam se da sam joj desetak godina kasnije, kad se pojavio njezin prvi roman Hologrami straha, iskreno zadivljeno rekao – Draga moja, moram te iskreno pohvaliti, koliko si stilistički napredovala!

Nije joj baš bilo pravo, valjda je prepoznala u toj mojoj dobrohotnoj primjedbi naznake muške potrebe za dominacijom: ja bolje znam što je dobar stil pa je hvalim sa svoje superiorne pozicije.

Medijska zvijezda

Isti nakladnik koji je izdavao Pitanja potkraj sedamdesetih pokrenut će novu seriju omladinskog tjednika Polet, Slavenka će i tu početi surađivati kraćim, ali vrlo provokativnim komentarima. Kako je rasla čitanost Poleta, Slavenki su se otvarala vrata i u Vjesnikovim tiskovinama, prije svega u Startu i Danasu. Iskazat će se i kao vrlo zanimljiva, strastvena polemičarka koja se znalački snalazila i u okršajima s iskusnim polemičarskim liscima poput Veselka Tenžere i Igora Mandića.

Proslavili su je posebno nastupi na televiziji, bila je svježe lice, fizički atraktivna, znala je znalački prezentirati svoje feminističke ideje, izvrsno je, fluentno govorila, dobro argumentirala svoje teze. Bila je ličnost koja plijeni pažnju. Jako je puno poradila na svome izgledu.

Zanimljivo je da tom naraštaju feministica modna osviještenost nije bila strana. Mislim da je to posebno poticala Lydia Sklevicky, koja možda široj javnosti nije toliko poznata po tekstovima (ako se ne varam, bavila se ženskim pitanjem u jugoslavenskom radničkom pokretu; uostalom i radila je u Institutu za povijest radničkog pokreta), ali unutar feminističkog kruga bila je svojevrsni modni arbitar. Je li baš ona modno utjecala i na Slavenkinu modnu transformaciju, teško mi je tvrditi, ali u svakom slučaju, među zagrebačkim feministicama tog doba nije bilo muškobanjastih “nedepiliranih” likova, nitko od feministica u modi nije prepoznavao ekstenziju muškog terora kojim se od žena hoće načiniti ljupke erotske lutkice (što je bila opsesija dijela feminističkog pokreta toga doba u svijetu). One su htjele biti lijepe prije svega zbog sebe. Modnim izričajem je naglašavana ženstvenost. Slavenka je tako od hipi djevojke postala vrlo brižno dizajnirana, atraktivna i erotski uzbudljiva mlada žena.

Ispričat ću jednu zgodu iz vojske, bilo je to 1979. godine. Gledao sam u vojničkoj učionici u gardijskoj kasarni na Dedinju televizijski program. Mislim da se radilo o vrlo gledanoj emisiji Nedjeljno popodne koju je vodio i uređivao Saša Zelepugin. Nekoliko nas vojnika koje nije zanimalo napucavanje “fudbala” na vojničkom igralištu, u slobodno nedjeljno popodne gledalo je televiziju. Slavenka je bila dizajnirana izrazito erotično, ako se dobro sjećam u stilu Marilyn Monroe, sjedila je u pripijenim kožnim hlačama na rubu fotelje i pričala nešto o erotici. Nije to bilo ništa lascivno, ostala je ona u okvirima teorijskog diskursa, ali moji su drugari zastenjali kolektivno:

– Uh, kakva treba!

Ja sam na to ponosno rekao:

– To je moja dobra prijateljica! Ma, fenomenalna ženska!

Kad sam susreo Slavenku ispričao sam joj smijući se tu vojničku zgodu, kako mi je silno porasla cijena među vojnicima jer poznajem Slavenku. Bilo joj je drago.

Brak s Ilićem, stalni posao u Startu

Nekako u to vrijeme Slavenka je uplovila u novi brak. Postala je Slavenka Drakulić Ilić. Suprug Mirko Ilić, izvanredno talentirani autor stripova i ilustrator. Bio je sedam godina mlađi od nje, vjerojatno joj nije mogao intelektualno parirati, ali je sigurno mogao puno naučiti od nje; mislim da u poetici Novoga kvadrata pa i u simbolici nekih Ilićevih novinskih ilustracija ima i Slavenkina intelektualnog utjecaja. Naravno, vjerojatno su utjecaji bili i obostrani, i Slavenka je štošta naučila o vizualnosti, o novom valu jer Mirko se dosta družio s pank-rokerima (i kreirao im omote ploča). Ta veza je bila vrlo intenzivna, naravno, dok je trajala.

Slavenka mi je rekla još u vrijeme zajedničke suradnje u Pitanjima kako je muče policistični bubrezi, nakon izgubljene trudnoće početkom osamdesetih stanje s bubrezima se pogoršalo i završila je na dijalizi. Pričala mi je o svojoj bolesti, koliko joj se život promijenio, o višesatnim dijalizama, o tome kako mora mjeriti sve što pojede popije, zapamtio sam: – Da pojedem običnu bananu, to bi me ubilo!

I dalje se bolest pogoršavala, bila je nužna transplantacija, a to tada nije bio masovni, rutinski zahvat kao danas. Bilo je znatno teže naći i donora. I čekati, uzdajući se u sreću.

Ali Slavenka je žena neviđene energije: uz višesatne iscrpljujuće dijalize svaki drugi dan, zahtjevnog mladog muža, kolumnističke obveze, jedno je vrijeme čak i predavala na srednjoj školi, Centru za kulturu; njezine se učenice (poput Snježane Banović) i danas sjećaju nekonvencionalne profesorice od koje su svašta naučile. Slavenka ipak u školi nije dugo ostala, u Startu je 1982. dobila stalni, profesionalni angažman.

Godine 1984. objavila je hit knjigu Smrtni grijesi feminizma u kojoj je sabrala svoje ponajbolje feminističke kolumne. A nakon transplantacije izdala je roman Hologrami straha, zasnovan na autobiografskoj tematici, koji se izravno bavio bolešću i operacijom,

Marko Grčić, urednik Starta, pričao mi je kako je on naručio od Slavenke seriju tekstova za Start, u kojima će se zapisivati svoja stanja i pripreme za operaciju, što je ona prihvatila. Treba imati neviđenu, gotovo manijakalnu energiju u takvom stanju, na rubu života i smrti, naći snage za pisanje. Slavenka ju je našla.

Prvi roman

Čim se pojavio roman, postao je hit. Slavenka je bila već medijska zvijezda, poznata diljem Jugoslavije, iza sebe je imala moćnu izdavačku kuću spremnu da je podrži, a njezina dramatična životna priča i hrabra borba s bolešću već su bili poznati javnosti. Osim toga, pokazalo se da ta briljantna novinarka zna pripovijedati i književnim narativnim tehnikama.

U to vrijeme bio sam stalni kritičar tjednika Danas. Naravno, vrlo brzo nakon pojave romana napisao sam kritiku:

Godine 1984. u pogovoru svoje prve knjige, zbirke novinarsko-publicističkih tekstova Smrtni grijesi feminizma Slavenka Drakulić je zapisala: “Hoću zapravo reći, toliko mi se stvari dogodilo u životu mimo mojih želja. Udavala sam se, rastajala i rađala nekako mimo sebe. Jedna mi se jedina želja ispunila, da pišem, Ali, i to ne potpuno – htjela sam biti književnica, pisati romane, pjesme, drame. Umjesto toga, eto, pišem u novinama…” Taj kratki autobiografski pogovor bio je po mnogočemu šokantan: na tih nekoliko kartica teksta jedna je mlada žena nesmiljeno, okrutno i prema sebi samoj i prema onima koji su prošli kroz njezin život, svodila životne račune. Dobro, bilo je u tom ispovijedanju o životnim razočaranjima nešto i onog ritualnog mazohizma koji je postao već strukturnom konvencijom “ženskog pisma”: onog sablasnog nagnuća mračnom slikanju svih relacija sa svim muškarcima u životu, analiziranja obitelji iz koje potječeš kao simulakruma pakla… U krajnjoj liniji, nasljedovanje tih žanrovskih konvencija je indiciralo također da Slavenka Drakulić ima i literarne ambicije. Bilo je u toj ispovijedi i neke iskrene ojađenosti, nije to bila samo konvencija žanra.

Teško mi je bilo prispodobiti tu gorku ženu s onom agresivnom oštroumnom, inteligentnom novinarkom koja je ispisala sve one polemične stranice ove knjige. Ta je novinarka bila posve sigurna u ispravnost svojih stavova, superiorna protivnicima, podrugljiva, militantna, nerijetko i duhovita. Uostalom, već i sama činjenica da je odlučila tiskati svoje novinarske radove svjedočila je o velikom samopouzdanju, o uvjerenju da tekstovi koje je napisala nadrastaju ograničenost trenutka. Možda je to bilo narcisoidno, ali bila je u pravu: novinski napisi Slavenke Drakulić mogu poslužiti kao uzor angažiranog novinarstva. U tim tekstovima ona se predstavila kao medijski najutjecajniji eksponent feminističkih ideja u nas; pretjerujući ponekad, ona je ipak prva, ili među prvima, upozorila na bitna pitanja vezana za socijalni status žene. Stoga je njezina prva knjiga nesumnjivo važna za povijest ženskog pokreta u našim krajevima.

Taj njezin ispovjedni pogovor pokazao je da se iza samouvjerene bojovne feministice ipak skriva osjetljiva žena koju razdiru ambivalentni porivi; lomna, krhka, novinarka koja potajice mašta o književnom pisanju. Takva kompleksnost senzibiliteta nije, doduše, dobra osnova za harmonizaciju vlastite egzistencije, ali može biti izdašno izvorište literarnih senzacija.

Očekivao sam, ako Slavenka Drakulić ikad napiše književno djelo, da će to biti neka vrsta njezine autobiografije, zapravo ekstenzivna varijanta onog ispovjednog pogovora prvoj knjizi. Možda bih sada mogao reći kako se nisam prevario: svi oni koji Slavenku poznaju, prepoznat će u Hologramima straha niz stvarnih događaja iz njezine biografije. Pa ipak, ovaj se roman razlikuje od proze koju sam očekivao.

Zašto je sama autorica u podnaslovu knjige njezin žanr fiksirala kao “roman”. Čini mi se kako se time htjela distancirati od one žanrovske konvencije “ženskog pisma”, od inzistiranja na iskrenosti ispovijedanja, ukidanja tabua, odbacivanja inhibiranosti, koji su za “žensko pismo” u principu mnogo važniji od zaokupljenosti problemima literarne forme. Drakulić piše u prvom licu, ali nigdje ne odaje svoj stvarni građanski identitet, što bi omogućilo da poistovjetimo naratoricu s osobom autorice; njezini likovi nose imena različita od imena konkretnih osoba koje su poslužile kao modeli. Sasvim sam siguran da je cilj tog “skrivanja identiteta” nastojanje autorice da recipijentu sugerira kako tekst ne treba doživljavati kao preslikavanje zbilje i konkretnih osoba, već da ga motri kao literarnu fikciju, koja svoju uvjerljivost duguje isključivo ekspresivnosti literarne forme.

Također, fikcionalna forma omogućuje autorici da primijeni mnogo raznovrsniji repertoar literarnih postupaka koji bi u tekstu koji računa s efektom “iskrene ispovjednosti” djelovali krajnje artificijelno i narušavali uvjerljivost kazivanja.

Vremenski se radnja romana odvija unutar nekoliko mjeseci: junakinja odlazi u Sjedinjene Američke Države radi transplantacije bubrega, iščekujući operaciju susreće se s nizom svojih američkih prijatelja, opisuje vlastiti doživljaj Amerike, naposljetku biva operirana; opisuje potom doživljaj vlastitog tijela nakon operacije, vraća se kući. I tu je kraj.

Rekli smo, pripovijedanje je postavljeno u prvom licu, ali dok je to u onom pogovoru prve knjige bilo “ispovijedanje”, nabijeno emocijama, impregnirano osjećajem ogorčenosti nad nedaćama osobne, partikularne sudbine, ali i opće sudbine žene kao generičkog bića, ovdje je emocionalnost krajnje prigušena. Iskaz je krajnje reduciran. Rečenične konstrukcije su često eliptične. Dominiraju u njima supstantivi; adjektivi i adverbi kojima se izravno izražavaju emocije, ovdje su potpuno reducirani. Pripovijedanje se odvija u prezentu što pridonosi živosti i ekspresivnosti narativa.

Osobito se to efektno očituje u trenucima kad junakinja opisuje svoju percepciju okoline i vlastitih tjelesnih funkcija neposredno nakon operacije. Čitavu knjigu odlikuje, inače, unekoliko pomjerena narativna vizura, koju možemo nazvati i “očuđenom”: percepcija stvarnosti je reflektirana kroz vizuru žene u graničnoj egzistencijalnoj situaciji, žene suočene s prestankom rada vitalnih životnih funkcija, suočene s hladnim dodirom smrti. Iz te vizure neki tako obični prizori – uzimanje hrane, pića, mokrenje – poprimaju obilježje čudesnih fenomena: ovdje su oni opisani analitički potanko, s bezbrojnim nijansama; prosječan, zdrav čovjek mora se zapanjiti nad kompleksnošću senzacija koje bolestan čovjek vezuje za ove manifestacije regularnog funkcioniranja organizma.

Premda je romanom obuhvaćen relativno kratak vremenski segment, ipak su temporalni planovi prilično složeni jer u prezentski sloj naracije neprekidno naviru prisjećanja iz prošlosti: sukob s ocem, samoubojstvo prijateljice, prizori dijalize, scene s kćerkom… Montažni su rezovi oštri, nagli, učestali: neprekidno se smjenjuju prezentske scene s flashbeckovima iniciranim nekim analognim detaljem u prezentskom doživljaju. To, dakako, narativni ustroj čini prilično složenim.

“Kamufliranje” u impersonalnu formu fikcionalnog štiva omogućilo je autorici da bez većih potresa prebrodi opasnosti kojima bi je izložilo izravnije ispovijedanje u formi “ženskog pisma”. Primjerice, opširno pripovijedanje o samoubojstvu prijateljice u maniri izravnog, stvarnosnog ispovijedanja nametnulo bi dilemu: – koliko je etično “trošiti” tako delikatnu uspomenu u vlastitom, nužno egocentrički orijentiranom, projektu. Iz ove, pak, impersonalizirane fikcionalne vizure, ta smrt poprima simbolizacijsku funkciju: suočeni smo s kontrapunktalnim dviju sudbina: jedno zdravo tijelo čezne za autodestrukcijom, drugo bolesno, umiruće, čezne za životom. Problem koji nas zaokuplja više nije razina iskrenosti u odražavanju stvarnosti, već problem univerzalnog smisla života (što izrasta iz sraza dviju kontrapunktalno vođenih simboličkih sižejnih linija).

U ovoj knjizi postoji naglašena dimenzija feminilnosti, ali neovisna o konvencijama “ženskog pisma”: očituje se u finoj iznijansiranosti relacija među ženskim likovima, u bogatstvu sitnih detalja koji govore o unutarnjem svijetu likova.

Nakon svega, držim da je Slavenka Drakulić ovim romanom pokazala kako njezino narativno umijeće nije determinirano isključivo zanimljivošću njezine osobne biografije prepune zanimljivih zbivanja. Ova knjiga osjećaj simpatije ne pobuđuje samo ljudskim suosjećanjem sa sudbinom jedne žene koja je, sučeljena s neposrednim prisustvom smrti našla u sebi dovoljno psihičke snage, vitalističke energije i životnog optimizma, kojima je izborila pobjedu, preživjela i realizirala dostojanstven i iznimno radno aktivan život.

Ovo je dobro pisan roman koji na nas djeluje prvenstveno ekspresivnošću svoje forme. Upravo zbog tog vladanja literarnim prosedeima , vjerujem da će Slavenka Drakulić, nastavi li pisati fiction, postići jednako uspješan rezultat i kad motivsku građu potraži izvan svoje biografije.

Očito je da sam Slavenki pristupio ozbiljno, dobio sam za to u Danasu prilično veliki prostor. Danas mi ta kritika djeluje pomalo stilski zapetljano, sve se to moglo jednostavnije reći. Autorica nije imala primjedbi, ali danas mislim kako joj je vjerojatno išlo na živce moje neprekidno spominjanje “ženskog pisma” kao matrice prema kojoj se ona relacionira. U svakom slučaju, bio sam jedan od rijetkih kritičara-muškaraca (kako će to kasnije konstatirati Helena Sablić Tomić) koji je s punom pažnjom i uvažavanjem pisao o Slavenki.

Moram, pak, primijetiti kako u krugu njezinih kolegica novinarki Slavenkin roman nije primljen bez ljubomore pa i zajedljivosti. Knjiga je ipak doživljena kao autobiografska, pa se dosta komentiralo “kako je tko prošao”, a bilo je i dosta zamjerki na račun prikaza samoubojstva Maje Miles, iznimno važne novinske spisateljice specijalizirane za pravnu tematiku, važne i aktivne i u feminističkom krugu.

Smije li literat u svojim djelima baviti se konkretnim likovima, njihovim osobnim tragedijama? Ja sam onda mislio i tvrdio da smije, a mislim to i danas, najvažnije je ipak je li sposoban neki osobni, partikularni događaj ili lik izdići do razine univerzalne relevantnosti. Jednostavnije rečeno, uspijeva li se izdići iznad razine trača. Slavenka je to uspješno postigla.

Svjetska karijera

Kad se sve sumira, bilo je jasno da je Slavenka već prvom fikcionalnom knjigom doživjela uspjeh. Da zna pisati potvrdila je romanom Mramorna koža 1989. godine, o kojemu sam također napisao kritiku (kasnije sam još napisao kritiku romana Božanska glad, 1995.).

Ambiciozna i sposobna, počinje postupno raditi i na inozemnoj karijeri. Strani izdavači pokazuju zanimanje za njezine romane, ali Slavenka otkriva u novinama velike mogućnosti koje joj otvara povećani interes Zapada za Istočnu Evropu nakon pada Berlinskog zida. Potkraj osamdesetih, nakon sloma komunizma počet će u velikim svjetskim novinama objavljivati eseje o životu iza željezne zavjese, u kojima je kombinirala politološko-sociološke uvide s ispovjedno-književnom naracijom. Te je eseje sabrala 1991. u knjigu How we survived communism and even laughed. Knjiga je doživjela veliki uspjeh u inozemstvu (kod kuće je dugo nije objavljivala, pretpostavljam zbog nekih simplifikacija i pojašnjenja namijenjenih baš stranim čitateljima, domaćima bi to izgledalo banalno).

Kako početkom devedesetih započinje proces tranzicije i raspada Jugoslavije, velikim stranim novinama i magazinima postaje situacija na Balkanu zanimljiva, eseji s tom tematikom pojavljuju se u knjizi The Balkan Express. Koliko su uspješne na stranom tržištu te dvije non-fiction knjige uvjerio sam se kad sam ih počeo viđati na aerodromskim kioscima. Kad sam joj to spomenuo, dodavši da nikoga od exjugoslavenskih pisaca nisam vidio da se pojavljuje u toj niši svjetski popularne književnosti, objasnila mi je kako je non-fiction žanr puno tržišno uspješniji od fictiona, pogotovo onoga s umjetničkim pretenzijama. Tim non-fiction knjigama kasnije će se se, 1996., pridružiti i Cafe Europa.

Popis uglednih stranih dnevnika i magazina u kojima je Slavenka ostvarila stalnu ili povremenu suradnju, doduše, ne samo u devedesetima, već u ukupnom radu, doista je impresivan: Ms, The Nation, The New Republic, The New York Times Magazine, The Los Angeles Times, Harper’s, The New York Rewiew of Books, The Guardian, The Observer, Spectator, Die Zeit, Faz, Frankfurter Rundschau, Der Standard, Profil, Die Presse, Moderna Tider, Dagens Nyheter, Politiken, La Stampa, Eurozine…

Vještica iz Rija

Početkom devedesetih Slavenka je uglavnom živjela izvan Hrvatske, cijela kuća Vjesnik došla je pod šapu HDZ-a, a ona se nije htjela prilagođavati novoj nacionalističkoj političkoj i kulturalnoj matrici, što je većina novinara bespogovorno učinila, jer je to bio uvjet preživljavanja u branši. Odnosno, moglo se, ali po cijenu permanentnih sukoba i s vlašću i s fanatiziranim masama, kao što su to činili njezini kolege u Feral Tribuneu.

Njezina profesionalna neovisnost i kritički odnos prema HDZ-ovoj vlasti te nacionalističkom profiliranju Hrvatske bili su trn u oku vladajućima i njihovim medijskim eksponentima utoliko više što su joj tekstovi objavljivani u prestižnim svjetskim novinama. Tako se i Slavenka našla na udaru Slavena Letice u njegovu čuvenom, sramotnom tekstu o pet vještica iz Rija koji je objavio u Globusu, magazinu koji su vodili njezini dojučerašnji kolege iz redakcije Starta. Naime, pet prominentnih hrvatskih intelektualki, odreda feministica, našlo se na Letičinu i Globusovu udaru jer djeluju neprijateljski protiv promjena u Hrvatskoj, apatridski i nepatriotski: uz Slavenku tu su bile još na meti Dubravka Ugrešić, Vesna Kesić, Jelena Lovrić i Rada Iveković. Inicijalno je sve pokrenuo tadašnji predsjednik Hrvatskog PEN-a Slobodan Novak, koji je izvijestio medije kako je ipak uspio izboriti održavanje kongresa PEN-a u Dubrovniku 1993. unatoč protuhrvatskom lobiranju istaknutih intelektualki.

U tom je tekstu Slavenka Drakulić prozvana kao oficirsko dijete, dvaput udavana za Srbe, petokolonašica koja je svoje kolumne u svjetskim novinama koristila za prokazivanje režima Franje Tuđmana. Taj je tekst vrlo brzo postao poznat i u inozemstvu i korišten je kao snažan dokaz mizogine i nacionalističke klime koja vlada u Hrvatskoj. Uostalom, i u samoj Hrvatskoj taj će tekst već u trenutku pojavljivanja naići na osudu liberalno-lijevog dijela javnosti, pa čak i među umjerenijim politički nezainteresiranim obrazovanijim građanstvom. Naposljetku je i sud donio presudu u korist “pet vještica”, a redakcija se u nekoliko navrata javno ispričavala. Sam Slaven Letica je ostao uporno pri svojim stavovaima i nikad se nije ispričao.

U više situacija ja sam se u intervjuima i polemičkim tekstovima osvrtao na taj sramotni tekst. Nije se radilo samo o obrani dostojanstva kolegica, već o elementarnom pravu na slobodu mišljenja.

Suradnja sa svjetskom zvijezdom: usponi i padovi

Sa Slavenkom sam se povremeno viđao kad bi došla u Zagreb. Udala se ponovo, ovaj put za švedskog novinara i pisca Richarda Swartza, čini se ovaj put dobar i stabilan brak sa suprugom koji nije ljubomoran na ženine uspjehe. Živi između Švedske, Austrije i Istre.

Iz tog prorijeđenog druženja mogu izdvojiti dvije epizode. Krajem devedesetih Slavenka me zamolila da joj jezično redigiram njezinu knjigu Kao da me nema, ne znam, ali pretpostavljam da je vidjela knjigu Dubravke Ugrešić Kultura laži, gdje sam potpisan kao lektor. Zapravo sam se tim poslom odavno prestao baviti, ali kad me Dubravka zamolila, prihvatio sam u ime starog prijateljstva. Zamolio sam samo da ne budem potpisan i nisam htio uzeti honorar, ali urednici iz izdavača Arkzina ipak su me potpisali u knjizi. Naravno, sada nisam mogao odbiti ni Slavenku.

Knjigu sam pažljivo pročitao, nisam njome bio zadovoljan, ne u jezičnom pogledu. Sugerirao sam Slavenki što bi trebala promijeniti, a da bi bilo dobro da knjiga malo odleži pa da je se opet poduhvati s vremenskim odmakom.

Samo me pogledala, ljutito:

– Ne dolazi u obzir; s agentom sam dogovorila tematiku i čvrste rokove. Knjiga se već prevodi na engleski, a uskoro će i na druge jezike

– O, oprosti, nisam znao da je to tako organiziran pogon. Samo sam izrazio svoje skromno mišljenje.

Ipak su je moje primjedbe zapekle, nije ih zaboravila. Nakon godinu-dvije, kad me susrela, pohvalila se:

– Znaš, ona knjiga koja se tebi nije svidjela, postala je veliki hit u Švedskoj, prodala se u pedeset tisuća primjeraka!

Slegnuo sam ramenima:

– Ostajem pri svojem mišljenju, iako je moguće da griješim!

Slavenka je doista nevjerojatno pametno vodila svoju karijeru, permanentno pisala, iako joj je transplantirani bubreg počeo otkazivati. Prošla je i novu transplantaciju; uza sve to objavila je petnaestak knjiga. Osobito ju je proslavio niz knjiga o talentiranim ženama koje su živjele i stvarale u sjeni proslavljenih partnera (Dora Maar, Frida Kahlo, Mileva Einstein).

Dvijetisućitih sam postao honorarni urednik u Profilu; Slavenka je bila jedan od pisaca s kojima sam htio surađivati. Ponudio sam joj tiskanje sabranih djela. Prihvatila je to gestom kraljice, dat će mi svoja djela. Moram reći kako nisam baš jednostavno progurao kod nakladnika ideju o tim djelima, bilo je sumnje koliko u tim godinama, kad je već počela recesija i pala prodaja, sabrana djela nekog suvremenog pisca mogu biti komercijalna.

Da, 2019. organizirao sam u Hrvatskom društvu pisaca skup u povodu sedamdesetog rođendana Slavenke Drakulić. Sa zadovoljstvom, nas desetak govorilo je o njoj. Kakva žena, kakva intelektualka i spisateljica! Kakva biografija! Drago mi je što sam, makar rubno, bio dio njezine biografije.