Demokracija je sublimirana neljudskost.

Demokracija je paranoična psihoza na razini masovne histerije.

Demokracija je klasno primjenjena volja-za-utopijom.

Demokracija je, drugovi potomci konkvistadora i gospodo porotnici, snažan šamar reakcionarima i hladan tuš četvrtoj dimenziji, koja bi da se pravi važna. Shvatiti što znači demokracija znači shvatiti bitku koja se vodi oko te riječi ili ranciereovski rečeno znači shvatiti ne jednostavno tonove bijesa ili prezira koji joj se mogu doznačiti nego, dublje, kliznuća i obrate smisla koji ona autorizira djelovanjem kao su-djelovanjem, međuljudskim odnošenjem. Njezin je cilj paradoks jednakosti u samoj nejednakosti. Toj vladavini ‘bilo koga’ i ‘preokretanja društvenih uloga’ suprotstavlja se beskrajna mržnja onih antidemokratskih diskursa koji završavaju u apoteozi državnih i ekonomskih oligarhija uspostavljenih u vladajućim formama ‘izvanrednog stanja’, koncentracijskih logora i društva spektakla. Demokracija je rat protiv rata, odnosno rat ideja kontra rata svih protiv svih. Demokracija je mogućnost slobode čak i za protivnike slobode.

Ovo je posljednja prilika, gospodo porotnici, i drugovi potomci konkvistadora, da se priča o utopiji demokracije ispriča onima koje uopće nije briga. Oni imaju svoje idole, svoje vođe, svoje velike ljude, svoje prodike, svoju mizantropiju, svoj teoretski hohštpleraj, i svoje srebro zlatnog sjaja. Šta ću im ja koji bi da živim kao bogataš ali bez prebijene pare u džepu. Dosegnuti ljudsko dostojanstvo nije samo jedna od bezbroj mogućnosti, nego njegova fundamentalna mogućnost, ne kao ono ‘što treba činiti’, već kao ono ‘što treba biti’. To ‘melankoliju ispunjenja’ čini bićem suštinski anticipativnim, militantno optimističnim, utopijskim. Nekad je najveća opasnost po društveni red i politički poredak prijetila iz pobune masa, danas demokraciju izdaju pobune elita. Svaki je politički režim plutokratsko oligarhijski. Demokracija je tjeskobna dekonstrukcija svetog nasilja dostojanstva svijeta. Demokracija je naoružani proletarijat, odnosno diktatura proletarijata, odnosno kako bi rekao Trocki prilikom obrane Petrograda: ‘drugovi, mi ovdje ne branimo vlastite živote, mi ovdje branimo svjetsku revoluciju i radničku internacionalu’! Demokracija je velika kovačnica ljudskog života u kojoj se kuju nove veličanstvene stvari i, novi ljudi. Složenijim oblicima materije odgovaraju savršenije forme svijesti. Savršenijim formama svijesti odgovaraju savršenije forme duha. Do onoga suprotnog od stvarnosti dolazi se kritikom svega postojećeg. Artikulirati kritiku, misliti mogućnost novoga – revolucionarna je praksa povratka u budućnost.

Churchillova dosjetka da je ‘demokracija najlošiji oblik vladavine, ali ne znamo za bolji’, puno je više od puke dosjetke. Ta opreznost da se demokracija odredi u pozitivnim terminima upućuje na njenu konstitutivnu nedovršenost, a ta konstitutivna nedovršenost, pak, upućuje na mogućnost permanentnog mobiliziranja kolektiva. Demokracija je politički poredak koji to nije, prenesena iz nekog doba koje to više nije, iz nekog života koji nema nikakve veze s našim današnjim životom, a o kojoj saznajemo od ljudi koji su je mrzili. Potraga za onim ‘arhe’, za izvornom demokracijom, nije samo potraga za društvenim uređenjem, to je utopijska žudnja za izgubljenim rajem, za slobodom, za ljubavnim odnosom i stanjem ekstaze kao najvišim oblikom postojanja. Ali, pravi će rajevi uvijek biti izgubljeni, oni nastaju u trenutku kada ih gubimo. Moderna je demokracija obilježena zadaćama uobličavanja ‘mjesta vlasti’, ustanovljavanjem zajedničkog javno/privatnog prostora u kojem se bore istina i laž. Demokracija je snaga slabih na razini utopije kao ratnog stroja protiv vremena ali i povijesti. Utopija je društvena volja za životom.

Na kraju svi su ljudi braća i sestre! Ako ‘ovdje’ i ‘sada’ baš i nisu braća i sestre to znači da još nije došao kraj. Osjećati se odgovornim za svoju braću, to ne umanjuje već produbljuje slobodu. Utopija nije nikakva ‘idealna predstava’ o onome što nikada i nigdje nije i neće biti, niti je ‘proces u beskonačnost’ njezino filozofsko izvorište i utočište, nego je zahtjev za prevratom i izmjenom postojećeg u jedan mogući ljudski ili ljudski mogući svijet — sada i ovdje. Kažemo ‘ovdje’ ali gdje je to ‘ovdje’? To ‘ovdje’ uvijek ide sa mnom; ako odem tamo, ‘ovdje’ će stići sa mnom, stigavši tamo ono će postati ‘ovdje’, a mjesto sa kojeg sam krenuo ostat će – tamo. Ĉovjek kroz ‘ovdje’ opstoji kao jedno prostor-razumijevajuće biće koje samo sebe razumijeva kao ‘smješteno’. Sliĉno je i s onim ‘sada’, s tim što ‘sada’ nije određeno ‘punktualnošću’ kao ono ‘ovdje’. Svi ljudi su u istom ‘sada’ kao i ja. Nema svatko jedno vlastito ‘sada’, ali svatko ima jedno vlastito ‘ovdje’. Društveni inženjeri utopijski su determinirani aktom zajedništva u protumačenoj situaciji povijesno ostvarive konačnosti. Samo u sadašnjosti ‘isključeni’ su još-ne-aktualizirana braća i sestre kao odsutna prisutnost. Egocentrizam posjedovanja generira ne-društvo. Riječ ‘ne-društvo’ znači organizirana neodgovornost. Zadaća je društva potvrditi interese pojedinca, u beskompromisnom aktivnom i koegzistirajućem zajedništvu. Ono što bi moglo ‘biti’ ima svoj uzrok u jeziku, logici i tabuu. Ljudi znaju da ne znaju i znaju da znaju, životinje ne znaju – da znaju. Čovjek je dan samome sebi, a nada se savjetu životinje, i vodstvu proroka. Mi već jesmo to što još-nismo, zajednica na putu.

Demokracija je odvažnost na vlastiti život. ‘Nema se što se hoće. Mnogo toga hoće se više.’ Takav optimizam i sreća za sve ostvaruje se u Utopiji. Dobro mjesto bezbrižnog života nazivamo Eutopija, užasnim mjestom Distopija, odnosno Kakotopija. Rodno mjesto Utopije je Mediteran. Maštanje o savršenom životu na djevičanskom otoku pokretalo je najbolje sinove i kćeri staroga svijeta u potragu za Atlantidom, Zlatnim runom, Eldoradom, Edenom. Platonovo idealno društvo nalik je simfonijskom orkestru. Bajka o pravednom poretku i životu u jednakosti bez bolesti i oskudice dobila je naziv po Euhemeru iz Mesane. Stoici ono ljudsko fundiraju kozmičkim, kršćani vječnim životom u transcendenciji – univerzalizmom. Ukidanjem Platonove Akademije i Aristotelovog Liceja s Justinijanom završava stari i započinje srednji vijek. U razdoblju Renesanse utopija je od ovog svijeta – antropodiceja sa happy end-om.

Distopija, gospodo porotnici i drugovi potomci konkvistadora, počiva na nepovjerenju u znanost, nepovjerenju u ljubav, filozofiji apsurda, hipnopediji, strahu, stanju vječnog rata, mračnim slikama izopačenosti, masovnim ispiranjem mozgova, anti-imigracijskoj ksenofobiji, nacionalizmu, policijskom nasilju, ucjenama financijskih organizacija, menagerskim pljačkama. U distopijskom Vrlom novom svijetu čovjek je čovjeku Veliki Brat. Distopijski čovjek je dehumanizirani imbecil koji voli svoje ropstvo. Voli čak i svoju smrt. Voli ‘utopiju’ i ‘komunizam’ samo kad ih ekskomunicira, odnosno kada ih koristi pejorativno. Članovi distopijskog društva ‘žele’ činiti ono što ‘moraju’ činiti. Izopačenje društvene svijesti ide uporedno sa izopačenjem individualne svijesti. Pod maskom jedan-za-drugoga nastupamo jedan-protiv-drugoga. Životinjsko postaje ljudsko, a ljudsko postaje životinjsko. Samootuđenje čovjeka otuđenje je od budućnosti.

A utopija, ona je bila i ostala ljubav prema pobuni, strast premiještanja granica, ali više ne prema otocima sunca i sreće ili smaragdnim dvorcima, danas je to praksa prekoračenja svoga Ja na putu prema drugima. To putovanje ‘dehumaniziranim pustinjama’, virtualnim slikama, dispozitivima, više nije putovanje prema društvu tehno-znanja nego sloboda u odluci za mogućnost događaja novoga jezika-pisma–slike u susretu izvanjskog i vanjskog svijeta. Pa ipak, treba razlikovati apstraktnu od konkretne utopije. Prva je sanjarenje koje ne prati volja za promjenom. Konkretna utopija je anticipirajuće znanje kao učena nada. Utopijsko je nešto što još nije bilo, ali je na putu da bude. Zašto ljude privlači nešto što još nije tu? Što generira nadu? Nada je pogled iz ‘nigdje’. Nada je religijsko iskustvo bez Boga. Utopijska svijest ona je koja probija granicu bitka koji je okružuje. Čovjeku pripada samo ono buduće, tamo je jedno stvarno još-ne-bivstvo, jedan novum koje čovječje oko još nije videlo, ni čovječje uho čulo, niti mu je čovek spoznao smisao.

Ili, kako bi to rekao Cioran, u Volji k nemoći: ‘Zlatno je doba, što ga je predaja smjestila u prošlost, pred nama.’ Zato je važno ubrzati mu nadolazak, uspostaviti ga za vječnost, sukladno eshatologiji proizašloj ne iz tjeskobe nego iz ushita i zanosa, iz sumnjive i gotovo bolećive gladi za srećom. Revolucionar misli da će obrat što ga on priprema biti posljednji; svi mi mislimo na taj način kad je riječ o polju našeg rada; ono krajnje opsjednutost je živih. Uzbuđujemo se jer vjerujemo da je nas dopalo dovršenje historije, njezino zaključenje, jer je doživljavamo kao svoje polje, jednako, uostalom, kao i „istinu“ što se konačno pomolila iz svoje suzdržanosti da bi se nama razotkrila. Pogreška će biti udio drugih; mi smo jedini sve razumjeli. Pobijediti svoje bližnje, zatim Boga, htjeti preinačiti njegovo djelo, ispraviti mu nesavršenstva-tko se na tome ne okušava, tko ne drži svojom dužnošću da to proba, taj odustaje, bilo s mudrosti ili s tromosti, od svoje vlastite sudbine. Prometej je želio učiniti bolje od Zeusa; improvizirajući demijurzi, mi pak želimo učiniti bolje od Boga, postidjeti ga Rajem savršenijim od njegovoga, ukloniti nepopravljivo, „defatalizirati“ svijet. U svom općenitom obliku utopija je kozmogonijski san na razini historije.

Utopija je možda dječja bolest socijalizma ali je zasigurno noćna mora kapitalizma, u liku drugačijeg. Današnje je doba obilježeno pojmom kriza. Prva je kriza nejednakost među zemljama. Druga je kriza okoliša. Treća je kriza kriza liberalne demokracije. Četvrta je kriza prijetnja nuklearnim uništenjem svega živoga. Snaga dinamičke procesualnosti koju smo označili kao krizu ima za odnos sadašnjeg i budućeg smisao subverzivne pripreme nečeg predstojećeg u kojem se buduće posreduje unatrag sadašnjici. Utopija je obećanje budućnosti koja bi svoju primamljivost izgubila kada bi bila sasvim ostvariva. U atmosferi opće skepse komunistička hipoteza je hipoteza emancipacije. Emancipacija je izlaz iz situacije manjine. Želja za drugačijim životom već je sam taj život. Dostojanstvo svijeta ljudsko je djelo, povijesno-praktički – otvoreni horizont budućnosti, događanje revolucije.

Subverzija je prešutna anticipacija negativiteta ‘velikog odbijanja’. Ona prikriva, maskira i prekriva ideale te ih pušta da budu društveno djelatni. Ona je zakarabuljeni autostoperski vodič kroz galaksiju podmećući neki drugi smisao, usmjeravajući na neki drugi cilj od narkoleptične ukočenosti početno planiranog. Za pojam subverzije najvažniji je moment adaptacije od slučaja do slučaja na način tihe umješanosti u povijesnu konstelaciju zabranjenih predodžbi o slobodi, u socijalne odnose i svijest nekog razdoblja. Kroz svoj operativni pojam funkcionaliziranja subverzija pomiče stare odnose u novu svezu čime se provodi samodestrukcija starih odnosa nepravde. U zbunjujućem postupku subverzivnog čina zbiva se jedina pozitivna mogućnost budućnosti.

Razlika između otpora i subverzije nastaje otuda što prvo predstavlja metapolitiku manjina, a drugo metakulturu manjina. U oba slučaja radi se o postajanju-revolucionarom ali bez događaja revolucije. Posredstvom otpora konstituira se sloboda, a ne obrnuto. Preciznije, sloboda može postati konkretna tek na osnovu otpora. Nadređeni pojam koji u sebi sjedinjuje pozitivne i negativne elemente pojma subverzije jest pojam ‘revolucije’ koji se može definirati kao načelno preinačavanje i preoblikovanje postojećeg stanja koje se priprema pomoću anticipatorsko-utopijske subverzije. Subverzija znači dijalektičku preinaku društva ma kako ono bilo organizirano iz elemenata razlaganja i razgradnje, destrukcije i konstrukcije društvenih odnosa. Subverziji nakon revolucije pripada zadaća spriječiti nanovo započeto ideologijsko dogmatičko fiksiranje i kroz to povijesne mogućnosti slobode koje su se probile u revoluciji održati u smjeru nečeg ‘novog’ – a to je pozitivni, stvarni smisao Utopije s udarničkim licem.

Kako postati revolucionar? Treba svakodnevno razbijati vlastitu glavu o sve. I sve oko budućeg revolucionara treba mu raditi o glavi. Paradoks je revolucije izvedba revolucije razbijenom glavom. Izvedba revolucije razbijenom glavom najviša je umjetnost, umjetnost nad umjetnostima. Velika je umjetnot revolucije biti neosjetljiv na bol, gubitak druga doživjeti kao dobitak brata. Ne trebaju ti noge, ne treba ti glava. Sjećate li se: ‘koraci tutnje u napad, napried uz druga je drug!’ Ono što tutnji je volja za sve urušene sudbine.

Revolucionarni romantizam svugdje i nigdje, otkrio sam, suprotnim mišljenjima unatoč, misteriozni je događaj početka uspostave potpuno novog transcendentalnog beskućništva. Boriti se za slobodu u jezično-političkom košmaru znači boriti se za život u zajednici sa drugim ljudima, mislim. Ili, još brutalnije, jer nikad nije tako dobro kako se čini, marcuseovski: ispod površine konzervativne baze naroda supstrat je odbačenih i autsajdera, eksploatiranih i progonjenih drugačije rase i boje, nezaposlenih i nezapošljivih. Oni egzistiraju izvan demokratskog procesa; njihov život je najrealnija i najneposrednija potreba za dokrajčenjem nesnosnih uslova i institucija. Otud je njihova opozicija revolucionarna, čak i ako njihova svijest to nije. Njihovo suprotstavljanje udara na sistem izvana i zato nije podvrgnuto devijaciji od strane sistema; ono je elementarna snaga kategoričkog imperativa koja ruši pravila igre i u tom rušenju je razotkriva kao igru trikova. Kad se sakupe i izlaze na ulice, nenaoružani i bez zaštite, da traže svoja elementarna građanska prava, oni znaju da ih čekaju psi, kamenje i bombe, zatvor, čak i smrt. Njihova snaga je s onu stranu političke demonstracije za žrtve zakona i poretka, činjenica da oni počinju odbijati da sudjeluju u toj igri mogla bi označiti početak kraja jednog doba. Društvena borba, gospodo porotnici i drugovi potomci konkvistadora, ne smije biti birokratska već strastvena, izvanljudska, između gađenja i smijeha, apokalipse i karnevala. Ja demokracije je Drugi utopije.

Kada bi revoluciju zamišljali uz muziku, naročito onu najslavniju francusku, kao kakav historijski balet, onda je nezaobilazan Albert Soboul i njegov masterpis ‘kratka povijest francuske revolucije’. Uvodna scena: buržoazija i narod, ruku pod ruku, plešu iznad beživotnog tijela privilegiranih. Druga scena (narod je svoje odigrao): buržoazija i monarhija, ruku pod ruku, plešu iznad beživotnog tijela naroda. Treća scena: buržoazija i narod, ruku pod ruku, plešu iznad beživotnog tijela monarhije. Četvrta scena je neka vrsta intermeca: buržoazija i narod vrlo rijetko ruku pod ruku, a više su te ruke zaludu pružene, u igri izmiču jedni drugima. I peta scena: buržoazija pleše sama, iznad beživotnih tijela naroda i monarhije. Sve vrijeme se zna da će predstava tako završiti, jer stroga pravila koreografije neće dopustiti nijedan nepredviđen korak (ako je potrebno, sankilota s vremena na vrijeme treba opomenuti i pokazati gdje mu je mjesto: ‘vrati se u red, ti si samo dio narodnog pokreta’; jednako kao što i buržoaziji – i žirondincima i jakobincima i montanjarima i termidorcima – povremeno valja oštro podviknuti i upozoriti ih da ne sanjaju nego pogledaju istini u oči, a ne da nam umaknu sa scene, naprimjer da prošeću u prirodi ili da malo razgledaju izloge. Predstava teče izvrsno, svi su dobro naučili ulogu, kad odsvira odgovarajuća nota uredno padaju na tlo, kad treba – bez zabune ustaju. Šaptač je vrlo diskretan, gotovo neprimjetan.

Svi ljudi imaju maštu i sposobni su tijekom preostalog života za sanjarenje. Sanjana ljubav kao u ostalom i sanjana revolucija puno su bolje od ostvarene ljubavi, kao u ostalom i od ostvarene revolucije. U revoluciju treba ići zatvorenih očiju, kao uostalom i u zaljubljivanje. Samo zatvorite oči. Ne gledajte. I koraknite naprijed. Za prijateljstvo kinezi imaju sjajan savjet: kada tražiš prijatelja dobro otvori oči, kada ga nađeš – jedno oko zatvori.

Revolucija je, iz svoje opsjednutosti ljudskom propašću, bliska besmislu, životu kao ‘bolesti na revoluciju’ usljed birokratskog despotizma i institucionalnog sadizma, epski kreativnog ulizivanja i društvenog cinizma. Većina plaćenih ljudi po uredima misli samo o novim i novim zavođenjima. I za kraj ispalit ću, onako warholovski: seks je, od kolijevke pa do groba, nostalgija za seksom, kao u ostalom i demokracija, demokracija je, od kućne do parlamentarne klupe, nostalgija za demokracijom.