Ljudi rado i često govore da se mijenjaju, štoviše, da su se s godinama promijenili, postali unekoliko drugačiji. To je iluzija, kao i mnoge druge stvari. Više je priželjkivanja i projekcije u takvoj tvrdnji, nego li vidljivih rezultata. Neosporno, svi priželjkujemo sačuvati neku idealnu sliku o sebi, koju smo brusili godinama, svi bismo nešto pod tepih sakrili i neke stvari posve retuširane, prinijeli javnosti kao “portret za javnu uporabu”. Znamo svoje slabosti, sreli smo se s manama, svoje demone pospremili smo na tavan u izgrebeno ogledalo ili u ladicu na dnu ormara u staroj šupi.Jako se staramo da ne izlete na javno trkalište i ne upropaste nam dugogodišnji napor mimikrije.

Kao što smo višekratno primijetili, nitko ne želi biti običan, prolazan, sazdan po općem uzorku. Nitko ne želi biti slab, kolebljiv, anksiozan, ranjiv, razljubljen, prevaren, smješten na rezervnu klupu, isključen iz igre, potplaćen, razgolićen, iskorištavan, atakiran tračem i podsmijehom, prevaren, manipuliran, prikraćen u pravima, dezavuiran za nagradu, promaknuće ili priznanje, obespravljen za javno obraćanje, egzistencijalno ugrožen, stjeran u kut i prisiljen na radikalne poteze i odluke. Pa, ipak, sve smo to bili, sve smo iskusili, živeći među ljudima svoga roda, tragajući za mjestom pod suncem, za samopotvrdom, za javnom afirmacijom svojega postojanja. Stoga ljudi posižu više-manje za dvije solucije: prave se ravnodušnima i iskazuju prezir prema bližnjima i daljnjima i javnom životu u cijelosti, ili pak grčevito nastoje dokazati neku signifikantnu “promjenu”.

Držim da će mi stručno osoblje protusloviti, no promjena toga tipa ne postoji. Ne mijenjaju se ljudi, ni u nesreći, ni u iskušenjima, ne smiluju se na djecu, ljubavnike. na prijetnje Božjom kaznom, na potrebe države ni na savjete mudraca pohranjene u knjigama. “Svi smo onakvi kakvima nas je Bog stvorio, a ponešto smo i sami pokvarili”, kažem ponekad. Na visokoj su cijeni POKOSTARI, lakireri koji djeluju na našu javnu pojavu: brišu bore na licu, usađuju nam strahoviti “osmijeh od milion dolara”, naše podlosti pretvaraju u grandiozne vrline, nalaze javne svjedoke naše nevinosti, izuju nas iz opanaka i škornji i obuju u safijan, obuku u svilene krpe i džindže, i sve to traje do prve ozbiljne provjere, kad prst Gospodnji pokaže na sitnu “makulu” ispod koje svi ostali grijesi i nedovršenosti čekaju da prokuljaju na danje svjetlo.

Ne mijenjaju se ljudi. Malo se pritaje, malo prilagode, nešto uspješnije odglume pokajničku rolu, pritoče malo pozornosti vašoj potrebi, pruže trenutačnu utjehu u onome na što ste slabi, održe stvari u krhkom balansu i oru dalje po istoj krutoj i krivudavoj brazdi. Sv. Pavao usamljen je i nedostižan primjer. Dodajmo nekoliko mistika, istraživača džungle koji su izbjegli kanibalski kotao, neke ratne spasitelje, speleologa kome je pukla lubanja pa mu se mozak “pošemerio” i okrenuo na bolje, a sve drugo strpat ćeo pod “provizorij”. Osobno, kad izjavljujem da sam se promijenila, mislim na gubitak interesa za stvari, ljude i pojave, kojima sam poklonila dvije trećine života. Zaista više ne bih dijelila te blizine, niti pritvrđivala njihovim “promjenama”. Bila bih to što jesam i ni za koji životni potez ni odluku ne bih tražila odobravanja. Nek bih stvari ponovila, bez iluzije da će potrajati vječno, drugima bih dala otpust bez gorčine, znajući da sam zabludama i sama mnogo pridonijela. To je opće načelo po kome svijet opstoji i djeluje. Ovaj svijet, za koji smo se odlučili, zatekavši se u njemu svpjim rođenjem.

Naime, čitam kako A. Brassinga piše da negdje (eventualno )postoje” svjetovi eteričnije naravi, a ipak smo tamo čiste ljupke zvijeri”. Nisam joj nesklona vjerovati.

Flora Green