“Za mene, poezija je mjesto, gdje različiti jezici, kako kaže Walter Benjamin, sudjeluju u simboličnom, metaforičnom obnavljanju i ponovnom otkrivanju jedinstvenog jezika- jezika izgubljenog u Babilonu. To je metafora, kao što je poezija sama po sebi metafora: uzajamno i unutrašnje razumijevanje, koje se proteže iznad trenutačne zdravorazumske shvatljivosti, verbalne razmjene, prislagivanja riječi, nagovaranja ili naređenja-težeći prema suosjećanju, razumijevanju i poštovanju za naše unutrašnje bitke i prijepore”.”
Ovo divno biće, ANEKKE BRASSINGA vraća mi vjeru u spasonosnu moć poezije. Živi svaku svoju riječ, mila je, mudra, topla i jednostavna, vibrira na najsuptilnijoj razini osjećajnosti i klanja se estetici. Već sam bila izgubila vjeru da ću nekoga poput nje sresti. Ljubomorno čuvam svaku nit naša tri razgovora u Strugi, čudeći se koliko tog stane u takve “svemirske sekunde”, kad te netko inspirira i oduševljava za razgovor nalik vodi iz svetoga Graala.Kao dijete, vjerovala sam da takvi ljudi postoje i doista ih srećem sada, u završnici svoga kruga, koji se sve više pretvara u spiralu i svrdla prema gornjim stratusima.
Annekke mi je poklonila oblake i u njima likove jače i stvarnije od onih koji hodaju sa mnom po zemaljskoj prašini i po vodi.Riječi koje sjaju , probijaju opnu i prodiru u svijet, čak i bez posrednika. Da. stalno “nadolaženje”, bujanje, rascvjetavanje.Živim bodrije i veselije, zahvalnost me preplavljuje. Šutnjom to izričem.. F. G.
ANNEKE BRASSINGA (slavodobitnica Struških večeri poezije 2026.)_
LJUBAVNA
Kad se smije, ruže se razvijore,
Obrva mu je šumarak četinara,
Ili kopriva koja se povija vjetru.
Kad se smije, zatrepere ruže,
ljubim ga, njegovo sam dijete.
Uho mu je posudica šapata,
gdje lišće potiho šumori
dok kosa mu medom miriše.
Milujem mu vijugavu ušku
kao zlaćanu rosu.
Kad se smije, svijet se ponosi ružama.
Tekst i prepjev: Božica Jelušić
Fotografija: Preneseno od SVP