”Kao o svima stvarima, i o estetskoj problematici ljudi razmišljaju na nekoliko načina, a varijacije samih tema nisu naročito utješne.
Živiš, jer si životinja, i prema tome, hraniš se zvjerski mesom drugih zvjerova, a i tebe razdiru treće, sedme i pedesete zvijeri, i tako u bjesomučnoj borbi na život i na smrt za svoj brlog, za svoj ležaj, za svoj krov, za svoju ženku, za zavičaj, za grad, za dom i za domovinu ti krvariš i jadno stradavajući ti slaviš svoje lovove, svoje ratove, svoju pljačku, kretanje svojih čopora kao svoju historiju, ti uživaš u trofejima, u pobjedama, u trubama, u zveketu oružja, u osvajanju tuđeg blaga, u brzini kretanja, u jednu riječ, u pobjedonosnom osvajačkom pokretu, u dinamici svoje Rasne Misije.
Ti se opijaš svojim pobjedama zanosno bezazleno, zaslijepljen vlastitom nezasitnošću, zamišljajući Sebe kao brončanog konjanika ovjenčanog lovorikom, i to od spiljskog početka svoje karijere pa sve do dana današnjega, sa sjekirom u ruci na način kanibalski, jer taj se još uvijek podudara s tvojim zvjerskim načinom života, osjećanja i mudrovanja, jer još uvijek ratuješ ljudožderski, hraneći se mesom drugih zvjerova kao prava slijepa životinja, a tim se ukrasnim pridjevom i ponosiš da si zaista samo to, životinja politička, zoon politikon.
Vjerujući u nadzemaljske više sile, nalaziš se spram njih u trajno podređenom odnosu, punom unutrašnje zabrinutosti, i da bi pojačao svoj vlastiti ugled, dočaravaš sebi i svojima da kroz tebe progovaraju te više sile.
Postaješ Sinom božjim i sve što ti se javlja kao snoviđenje smatraš da je odraz božanskog u tebi. Gradiš hramove, glumiš proroka, plačeš nad ruševinama, vjeruješ u Spasitelja ili ga poričeš, pravovjeran si ili nisi, i, prema tome, sve što stvaraš uvijek je pravovjerno po mišljenju onih lica kojima si okružen, kojih ima mnogo, a zove se kompaktna demokratska većina.” ~
M. K., ‘O poeziji’ (esej, 1940)