Stvar je jednostavno u ovome: pripeka u prikrajku svijeta tjera te na izolaciju. Spuštene rolete, ventilatori, klime, mlazevi vode, čajevi, mrmljanje sebi u bradu, obračuni sa samim sobom, radikalne odluke koje se neće provesti u djelo, čežnja za promjenom, za drugačijim. U sudaru s grubim realitetom, zapravo nemoć da niz 20-tak stuba odneseš smeće, da ubiješ nasrtljivu muhu, da otvoriš bilježnicu u kojoj fali 15 pjesama, da bi se ljetna cjelina naposlijetku zatvorila. Dosta mi je svega. Iritabilnost na maksimumu, ni glazbu više ne mogu slušati u normalnom, poluglasnom modu, budući da me ometa u razmišljanju.
I dođavola, to ću izreći: sve je potrošeno, sve je prokleto obično. Kaže mi jedna Bosanka u Strugi: “Izvinite, preporučio mi je psihijatar da psujem, mnogo me koštalo, pa sada primjenjujem!”. Bogami, ja ću besplatno, jedino što mi baš i ne pomaže mnogo. Što vrijedi proklinjati, kad na stvari ne možeš utjecati? Provokacijom ne izvlačim zanimljivije odgovore, navođenjem na ozbiljne teme dobivam samo hitro uzmicanje. O humoru i satiri već sam rekla: postaju raritetne osobine. I još te nesretne podudarnosti i preduhitrenosti! Recimo CHAUCER (1340.-1400.) već je napisao pjesmu PARLAMENT KOKOŠINJAC, čime su se neki dovitljivci poslužili i ostali neshvaćeni, jer nitko ništa ozbiljno ne čita. Čemu se onda žestiti, čemu truditi?
Budući da su razgovori toliko repetitivni, vazda na iste teme, dođe mi da se uhvatim prijevoda. No, i tu je već kriza: sve su one vrhunske stvari već pretočene, vrhnje je obrano, ostala je sirutka. Vučem svoj objed u papirnatoj eko-vrećici, pa u hodu radi neku “iznovu” po WILDEU, premda ga je L. P. sjajno preveo: ” Ljubljeno svatko ubija zacijelo, / Da neizvjesnost mučnu o tom’ skrati. / Pogledom netko gađa kao strijelom, / Drugi se laskom služi kao velom, / Kukavnom stvoru dostajat će cjelov, / Dok hrabar čovjek mača se dohvati”.
Nisam sretna. Moglo bi to i bolje, kao što se i Jovanka B. mogla “bolje udati”, ali jbg kad nije! Biram između ledenog čaja i piva, između ostati i propasti, oduprijeti se i udovoljiti, pristati na okolnosti ili ih silom mijenjati. Nisam ja više za ovaj svijet i ove prilike, definitivno. Ili se kaže “prigode”? Neki mucavci gramatični nikako da mi to razjasne, već i dalje jariće krste, dok se mi s riječima borimo, okazionalno, kako već posao zahtijeva. Samo se pitam što ljudi moje skupine rade dok im mozak cvrči na plus 40? Probat ću misliti na neki mali putopis, čujem da mi se približava rok, moje trajno prokletstvo.
A možda ću uzeti neki Xanax i zaspati, pa se uz malo sreće u boljem svijetu probuditi, već presložena i okružena idealnim sugovornicima i u najboljoj klimatskoj zoni na svijetu, za koju ne znam zbog kilave trojke iz zemljopisa, što prvi put u životu priznajem. Ni briga me, kad se sve pomalo odsmicalo k vragu neka bude po onoj: “nek’ ide, nek’ ide lanac i po livade” i sva izgorjela trava.
2. srpnja 2026. Flora Green, Fotografija: D. Ćrnčec