Žarko Paić: Vrijeme patoloških Narcisa

Uz knjigu Christophera Lascha, Narcistička kultura: Američki život u doba smanjenih očekivanja, Naprijed. Zagreb, 1986. S engleskoga prevela Višnja Špiljak. Pogovor: Slavoj Žižek

Kako vrijeme odmiče u mrtvu ireverzibilnost tako knjiga američkoga teoretičara Christophera Lascha, profesora povijesti na Sveučilištu u Rochesteru, naslovljena Narcistička kultura: Američki život u doba smanjenih očekivanja (The Culture of Narcissism), Naprijed, Zagreb, 1986. S engleskoga prevela Višnja Špiljak, postaje jedino autentično djelo koje u potpunosti objašnjava sve ono o čemu ovdje govorimo. (v. Žarko Paić, Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017.) Vrijeme patološkoga Narcisa odavno je stiglo, već 1960ih godina u SAD i u svijet zapadnjačke potrošačke kulture kapitalizma, a u trećoj dekadi 21. stoljeća posve je obuzelo generaciju X u svijetu u njegovoj planetarno-globalnoj jednolikosti. Lasch u kontekstu psihoanalitičke „velike priče“ na jednom mjestu kaže kako je Melanie Klein analizirala desetogodišnjega dječaka

ʺkoji je nesvjesno razmišljao o svojoj majci kao o ‘vampiru’, o ‘strašnoj ptici’, te pounutrio tu sliku kao hipohondriju. Bojao sa da će loše utvare u njemu proždrijeti one dobre. (…) Dijete koje je toliko snažno zastrašeno svojim vlastitim agresivnim osjećajima (projiciranim u druge i potom opet pouunutrenim u vidu unutrašnjih ‘čudovišta’) pokušava kompenzirati svoja iskustva bijesa i zavisti maštarijama o bogatstvu, ljepoti i svemoći. (…) Kod narcističkih pacijenata depresija nema oblik žaljenja s primjesama krivice koje Freud opisuje u svojem radu ‘Mourning and Melancholia’, već poprima oblik nemoćnoga bijesa. Pacijent osjeća da je poražen od vanjskih sila.ʺ (str. 44-45.)

Lacshova je analiza simultano dovođenje u svezu razvitka američkoga potrošačkog stila života s kapitalizmom u kojem tzv. javne osobe iz svijeta show-biznisa već 1970ih godina određuju smjer onog što će u 21. stoljeću francuski sociolog Gilles Lipovetsky nazvati ulaskom u stadij estetskoga kapitalizma u kojem slika objekta prodaje njezin sadržaj, a ne dizajnirana forma proizvoda. Slika je pritom u digitalno doba doživjela transformaciju, jer više nije stvar u slici nekog stvarnoga objekta, bez obzira bilo riječ o čovjeku, životinji ili umjetničkome artefaktu poput Warholove brillo-kutije ili njegove slavne banane za tzv. Factory. Umjesto toga, slika je događaj virtualne aktualizacije čime reklama od čiste propagande za prodaju nekog proizvoda uzlazi u stadij oživotvorenoga lifestyles, odnosno poistovjećivanja s onima koji nose tu-i-tu košulju, slušaju tu-i-tu glazbu, političke i kulturne preferencije su im takve-i-takve, ali uvijek u skladu s temeljnim pojmovima avangardne estetike kao što su to ‘trojstvo’ šoka-provokacije-eskperimenta.

Slika koju ovaj fascinantni estetski kapitalizam unosi u svijet društva spektakla nužno ne smije biti dosadna. Zato je u znaku neprestanoga napretka u morbidnosti–okrutnosti-cinizmu. Tzv. metajezik patološkoga narcizma današnjih social networks jest čisto stvaralačko oponašanje metajezika novih ekstremnih ideologija supremacizma u kojem vulgarnost, psovka i eksplicitni pornografski sadržaj pozivaju na posvemašnje vrijeđanje i prezir Drugih, bez obzira jesu li to rodno-spolno, rasno, subkulturalno različiti. U svakom slučaju, ono što Lasch savršeno dijagnosticira s pojmom narcističke kulture jest akumulacija mržnje i bijesa usmjerenoga na Druge, a ne nemoćno i usamljeno žalovanje za gubitkom identiteta. Narcizam poništava melankoličnu depresiju i umjesto nje stvara prostor za realizaciju primordijalnoga bijesa i mržnje, onog što je Nietzsche metafizički nazivao ressentimentom.

ʺPremda narcis može funkcionirati u svakodnevici i često opčaravati druge ljude (u velikoj mjeri i ‘pseudouvidom u svoju ličnost’), njegovo obezvređivanje drugih i nedostatak pravog zanimanja za njih osiromašuje njegov lični život i pojačava ‘subjektivno doživljavanje ispraznosti’. Kako se ni na koji način nije stvarno intelektualno angažirao u svijetu – usprkos svojih često preuveličanih procjena vlastitih intelektualnih sposobnosti – ima malu moć sublimacije. Zbog toga su mu neophodna stalna odobravanja i divljenje drugih. On se ‘mora pripiti uz nekoga i živjeti gotovo parazitskim’ životom. (…) Narcis osjeća kroničnu dosadu i u neprestanoj je potrazi za trenutnom bliskošću, za emocionalnim nadražajima bez vezivanja i ovisnosti. On je promiskuitetan, a često i panseksualan, jer spajanje predgenitalnih i edipalnih poriva u službi regresije potiče polimorfnu perverznost.ʺ(str. 45.)

Budimo naposljetku krajnje odrješiti na tragu ove Laschove analize. Patološki narcizam je stanje-kao-bolest suvremenoga društva spektakla i njegovo je glavno nihilističko obilježje posvemašnja ravnodušnost na patnje Drugih. Tih istih godina kad je Lasch objavio svoju briljantnu studiju koja će odrediti 21. stoljeće u mnogim aspektima pojavljivanja složenih odnosa između informacijske ekonomije globalnoga kapitalizma, politike integriranoga spektakla i kulture totalne vizualizacije događaja Gilles Deleuze i Félix Guattari u svojim su analizama u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 istodobno uveli u razmatranje dolazak korporativne logike aksiomatike kapitalizma kojemu je temeljna značajka u neoliberalnome razaranju društva i države i uspostavljanju vladavine figure Vođe kao patološkoga Narcisa onkraj tradicionalne analize Theodora W. Adorna još krajem 1930-ih godina o autoritarnoj osobnosti u politici i društvu. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/drustvo-kao-stroj/ Bilo je to, dakle, doba najave ne samo novih struktura djelovanja kapitalizma kao fundamentalnoga Označitelja, već i partikularnih poput začetaka post-fašizma s kojim se tek danas suočavamo kao stvarnom prijetnjom ugrožavanja života u liberalno-demokratskim poretcima Zapada.

Za razliku od uobičajenog shvaćanja narcizma kao obične sebičnosti ili taštine, Lasch koristi kliničku definiciju psihoanalize. Njegov narcis ne voli sebe, već pati od duboke unutarnje praznine, tjeskobe i nesigurnosti. Ovaj obrat od samoozbiljenja sebstva spram negativne „represivne desublimacije“ kako ju je određivao još Herbert Marcuse u svojim knjigama o kasnome kapitalizmu kao društvu jednodimenzionalnosti 1950-1960-ih godina u SAD-u pokazuje kako je stanje postalo ono koje je još Nietzsche u svojim spisima o nihilizmu odredio kao doba psihologije „posljednjega čovjeka“. ( https://www.amazon.com/One-Dimensional-Man-Ideology-Advanced-Industrial/dp/0807014176) Lasch identificira nekoliko strukturalnih promjena u društvu koje su potaknule ovu epidemiju :Država, terapeutske institucije i stručnjaci preuzeli su tradicionalne odgojne funkcije roditelja, čime je oslabljen razvoj stabilnoga dječjega super-ega.

Ekonomija potiče stalno samozadovoljavanje i površni hedonizam, dok mediji i reklame nameću imperative vječne mladosti, slave i ljepote. Umjesto religijskoga spasenja ili političke akcije, društvo se okrenulo “mentalnome zdravlju” i bjesomučnom samopropitivanju, tretirajući osobni rast kao vrhovni cilj. Psiho-marketing narcistički usmjerene osobnosti savršeno je bio usklađen s glavnim ciljevima korporativnoga privatiziranja države 1970-ih i 1980-ih godina. To je stanje obilježeno težnjom za uspostavljanjem kompetitivnoga kapitalizma s krajem stabilnosti postojećih društvenih uloga. Sve je postalo fluidno, nadomjestivo, ono što je britanski sociolog Zygmunt Bauman u svojim djelima karakterizirao pojmovima „tekućega“ (moderniteta, subjekta, kulture). (v. Zygmunt Bauman, Liquid Modernity, Polity Press, Cambridge, 2000. https://www.amazon.com/Liquid-Modernity-Zygmunt-Bauman/dp/0745624103 )

Suočeni s političkim krizama i osjećajem nemoći pred velikim korporacijama i državom, pojedinci odustaju od mijenjanja svijeta i povlače se u obrambenu strategiju preživljavanja “dan za danom”. Knjiga detaljno analizira kako se taj psihološki sklop manifestira u različitim sferama. Zbog fiksacije na mladost i fizičku privlačnost, narcisoidna kultura ne cijeni mudrost starijih i užasava se biološkoga propadanja. Odnosi postaju bojište prožeto strahom od vezivanja, eksploatacijom i emocionalnim povlačenjem kako bi se izbjeglo razočaranje. Lasch ingeniozno kritizira reforme koje pod krinkom demokratizacije zapravo šire funkcionalnu nepismenost i srozavaju akademske kriterije što će posebno biti predmet još jedne vrhunski napisane studije, one političkoga filozofa Allana Blooma s naslovom The Closing of the American Mind objavljene 1987. godine (https://www.amazon.com/Closing-American-Mind-Education-Impoverished/dp/1451683200.) Političko djelovanje, naposljetku, gubi ideologijsku supstanciju i pretvara se u manipulaciju medijskim slikama, PR-om i izgradnjom osobnoga imidža.

Knjiga je odmah po objavljivanju postala golemi bestseler na ljestvicama The New York Timesa.. Njezin utjecaj bio je toliki da je predsjednik Jimmy Carter pozvao Lascha u Camp David kako bi mu pomogao oblikovati čuveni govor o “krizi povjerenja” iz 1979. godine. Iako je napisana krajem 1970-ih godina, mnogi suvremeni kritičari smatraju da je Laschova analiza nevjerojatno precizno predvidjela digitalno doba. Fenomeni poput kulture “influencera”, opsesije selfiejima, izgradnje osobnoga brenda na društvenim mrežama i duboke društvene polarizacije često se interpretiraju kao ekstremni nastavak procesa koje je Lasch opisao prije gotovo pola stoljeća. Doista sam suglasan s takvim prosudbama. Štoviše, sklon sam ovu knjigu postaviti u sam vrh najlucidnije promišljenih i napisanih studija o „duhu vremena“ koji iako je u knjizi ograničen na američku situaciju počev od 1960-ih godina uvelike nadilazi ovaj referenciijalni okvir i postaje jedinstven paradigmatski slučaj suvremenosti u svim mogućim aspektima.

Knjiga je objavljena u hrvatskome prijevodu 1986. godine u izvrsnoj biblioteci „Psiha“ ondašnjega zagrebačkoga izdavača „Naprijed“ u kojoj je izašlo niz bitnih knjiga Sigmunda Freuda, Jacquesa Lacana, Herberta Marcusea, Davida Coopera, Rogera Bastidea, a pogovor je napisao Slavoj Žižek koji nosi naslov „Patološki narcis kao društveno niži oblik subjektivnosti“. Tekst je, naravno, iznimno pronicljivo izveden, provokativno argumentiran iz horizonta analitičke psihoanalize na tragu Lacana i u mnogim se postavkama kritički odnosi na Laschove ideje iznijete u knjizi Narcistička kultura.

Žižek se nadovezuje na Laschove temeljne ideje, ali kritizira njegovu nostalgičnu čežnju za povratkom tradicionalnom, patrijarhalnome autoritetu. Protiv patrijarhalne nostalgije Žižek ističe da, iako Lasch identificira istinsku krizu u modernome “simboličkome poretku” (okviru zakona i tradicija), Laschova konzervativna sklonost teži romantizaciji tradicionalne nuklearne obitelji. Žižek stoga tvrdi da je sama tradicionalna obitelj povijesno funkcionirala kao mehanizam za autoritarnu podložnost. Preoblikujući Laschovu postavku o patološkome narcisu, on pokazuje da u kasnome kapitalizmu vladajuća ideologija više ne ograničava uživanje (kao što je to činio stari viktorijanski superego). Umjesto toga, postmoderni superego zahtijeva da subjekti “uživaju” u sebi, uspijevaju i stalno se izražavaju, što dovodi do novog, paradoksalnoga oblika društvene kontrole. Žižek se, naravno, slaže da pad tradicionalnog “simboličkoga oca” oduzima društvu apsolutno etičko sidro. Ovaj kolaps stvara stanje u kojem je subjekt zatočen u beskonačnoj spirali refleksivnosti, oslanjajući se na kapitalističko tržište koje diktira njegov identitet.

Zanimljivo je da Žižek u kritici Laschove kulturalne analize zasnovane na američkoj psihoanalizi, koja je bila „opsjednuta“ border-line sindromom smještanja krhkoga subjekta u prostor psihoza, pa utoliko narcizam nikad nije mogao biti razmotren izvan granica ove apoteoze „slabe subjektivnosti“ dostojno na marksističkim tragovima radikalne promjene društvenih uvjeta kasnoga kapitalizma, plovi na istoj valnoj daljini s izrazitim kritičarem Lacanove psihoanalize kakav je bio Gilles Deleuze s njegovim analizama Anti-Edipa kao strukture želje u doba korporativne deteritorijalizacije/reteritorijalizacije kapitalizma. Na taj način zapravo se nalazimo suočeni s pitanjem koje je do danas ostalo nerazriješeno i to ne samo za Lascha i Žižeka, već gotovo za ne povjerovati, i za Deleuzea. To je pitanje o naravi ili „biti“ novoga načina društvene kontrole nad rascijepljenim subjektom izvedbe samoga života u onome što je Nad-Ja ili matrica cjelokupne globalno-planetarne vladavine u kojoj se figure patoloških narcisa neprestano pojavljuju vodećim figurama ekonomije, politike i kulture.

Naime, ako je „bit“ narcizma u njegovoj sublimnoj objektivaciji s Nad-Ja, onda je to najperverznije stanje uopće moguće, jer se u ozbiljenju svojih želja i ciljeva današnji populistički realizatori totalnoga narcizma poput Trumpa i njegovih mnogih malih klonova diljem svijeta pokazuju poistovjećeni s pseudo-mesijanskom zadaćom Države-Društva koju nadomješta njihova privatna Korporacija. I stoga je „ludilo“ postalo sistematsko, a ne više njihova „privatna stvar“ koja može varirati od napretka u svijesti o korisnosti zločina, perfidnih laži i obogotvorenja vlastite praznine do monumentalnih razina kojima se izjednačava današnji posttotalitarni Vođa s onima iz prošlosti 20. stoljeća, a koje je Guy Debord svrstao u svojoj tipologiji „društva spektakla“ u tzv. koncentrirani spektakl (Mussolini, Hitler, Staljin) s ideologijama talijanskoga fašizma, njemačkoga nacizma i sovjetskoga komunizma. (v. Žarko Paić, The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022. https://link.springer.com/book/10.1007/978-3-031-18942-5 )

Ideja totalne kontrole u tzv. globalnome društvu kontrole, po mojem sudu, nadilazi granice svekolika razvitka pojma ljudskoga subjekta u oba slučaja koje psihoanaliza poznaje: Freudovu s idom, egom i superegom i Lacanovu s imaginarnim, simboličkim i Realnim. Narcizam je upravo ono što je najavio Nietzsche, dakle, psihologija posljednjega čovjeka i nije riječ tek o akumulaciji taštine i kultivirane srdžbe na kvadrat zbog vlastite uvjerenosti u sublimnu zadaću „vlastitosti“ koja sebe vidi u zrcalu „VELIKOGA Drugoga“ (Boga ili nesvjesnoga, svejedno). Ta je psihologija nužno ne samo psiho-patologija informacijske strukture kognitivnoga kapitalizma koja zahtijeva sve moguće načine pokoravanja Drugoga interesima profita koji se razmješta iz sfere industrijskoga rada u postmoderne forme kulturnoga kapitala.

Ona je i više od toga, naime, sublimna objektivacija onog neljudskoga u formi tehnosfere koja prethodi svakoj mogućoj trijadi pod-i-nad-Ja, jer je posrijedi „Veliki Treći“ onkraj svih granica želje i njezine derealizacije u čistoj informaciji.

Doba kibernetike jest doba realiziranoga patološkoga narcizma koje pretpostavlja totalnu kontrolu subjekta od strane sublimnoga objekta tehnosfere za koju je povijest ljudskih psihoza i border-line stanja već u bitnome muzealizirano stanje samosvijesti čovjeka koji u zrcalu više ne vidi svoje drugo Ja, već jedino i samo narcističke maske Onoga što stoji iza povijesti kapitalizma i njegovih društvenih metamorfoza.

A to je jedino ono sublimno samo onkraj razlike Ja i Drugoga, čisto Ono što suvremeni svijet vodi kroz postaje post-totalitarnih poredaka do posljednje granice tehnološke singularnosti. Sve su religije, sve tzv. bioetičke doktrine, svi postulati povratka smjernosti ove ili one tradicionalne duhovnosti spram simboličke i stvarne vladavine Onoga u vremenu patoloških narcisa nemoćni izljevi jednog „etičkoga fundamentalizma“. Zašto? Zato što je riječ o „onome“ što uopće nije nikakvo ni Ja ni nad-Ja u svijetu digitalne metafizike sveopće virtualizacije života, već se pokazuje kroz posljednju zonu želje za apsolutnim priznanjem onog ljudskoga-suviše-ljudskoga koje ne leži u pojmu uma, nego je duboko umreženo u svijetu želje kao volje za moć. Nietzsche je najznačajniji mislilac-navjestitelj ovog obrata metafizike na svojem prijelazu u doba kibernetike.

Želja za apsolutnim priznanjem nije ništa drugo negoli volja za moć koja vrijeme patološkoga narcizma dovodi do realizacije u onome što više nije čovjek kao animal rationale, već homo kybernetes onkraj granica svih drugih želja osim totalne kontrole nad sublimnim objektom svoje vlastite želje.