Pomišljam kako se većina teških, nepopravljivih stvari dogodi pred našim očima, u krugu bliskih prijatelja i kako se obično pokrivamo frazom “kad bi se čovjek najmanje nadao “. Ali u tome je poanta: svi trenirani melankolici naučili su NE odašiljati previše jasne signale, već naprotiv, kumulirati male znakove, obično putem alegorija, analogija, primjera iz sfere umjetnosti, kojima žele upozoriti na svoje stvarno stanje. Neutaživa potreba za slatkim, opsesivno kupovanje nepotrebnih stvari, propitivanje stručnih psiholoških tema kod ljudi koji im nisu vični, samo su neki od znakova. Potom, ravnodušnost na uspjeh i neuspjeh,nevoljkost oko brige o tijelu i vanjštini, nestrpljivost na čekanje, na duge rečenice, na ponavljanje trivijalnih zahtjeva, što će ponekad dovesti do prave mizantropije. Mozak prizvodi paranoične izvode iz konteksta jedne iskrivljene Apokalipse. Primjerice: “Na svijetu je previše ljudi; “Zombiji koji kupuju sve što im nije potrebno” “Nema spas od urušavanja svijeta, ovo su njegovi zatornici”.
Doma, na poslu i u bližoj okolini, sve stvari dolaze u isti rang i dobivaju pridjevak : NERJEŠIVO. Na licu se očituju upadljivi znakovi zamora, držanje je pogruženo, kao da na ramenima leži teški, nevidljivi teret. Navala kućnih insekata, začepljena cijev ili zagorjeli ručak mogu izazvati provalu plača ili samosažalni recitativ na temu: “Nitko mi ne pomaže, nitko me ne razumije!.” Bijes na istrošenu bateriju, nalivpero bez tinte, uflekanu posteljinu, pokreće lavinu psovki, za koje nismo ni slutili da su pohranjene u memoriji. Susret s ljudima tvoje dobi, koji su “tako sramotno ostarjeli”, doživljavaš kao dnevni kuluk i kaznu za nepočinjena nedjela.Čovjek se naprosto osjeća “odavno lud i izgubljen” ne imajući snage samom sebi čestitati na uspješnoj mimikriji.
Kod mene to dolazi u periodu vrućina, neispunjenih obećanja i prisila na rokove. Kada se sve to udruži, a najčešće tako i funkcionira, mislim da me ni Nobel ne bi spasio od patološke zlovolje. Nekako mi je uspijevalo, negdje do šezdesete, ispomagati se naivnim optimizmom (Strijelac sam!) da se dobro držim, nemam dijagnoze, volim lijepu odjeću, dobro jeden, računam na adrenalin od bilokuda, da mogu pisati u svim uvjetima, možda jednom kao Sebald ili Tournier, čitati na nekim jezicima, slušati glazbu cijelu noć i da imam unuke koji će me jednom “nečim divnim iznenaditi”. Sada, međutim, pokazujem razumijevanje za suicidalne tipove, znajući kako ništa od toga nije “iz vedra neba” i samo tako, kako se izvana pričinja.
Možda je tema morbidna, preteška ili previše “literarizirana.” Ipak, u osnovi je vapaj za empatijom; dužni smo pratiti znakove, pokazati brigu i ljubav na vrijeme, da ne bi bilo prekasno. Pretjerujmo u zagrljajima, pišimo pisma i ceduljice, tražimo oprost od onih koje smo povrijedili. Rituale prijateljstva održavajmo i kad su naporni, dapače, osobiti tada. Veoma je važno pokrenuti se iz stanja pasivnog motritelja prema sućutnom sudioniku. Kako rekoh, čak i tada, kad vam se netko čini vrijednim zavisti i doraslim do parametra.
Tajanstveno je ljudsko srce. Preduboka je potreba za ljubavlju, i ponovit ću to citatom koji je moto jednoga mog romana: “Nitko nikoga nikada nije volio, osim rijetkih ptica, a rijetke ptice voljele su ideju ili slaboumno dijete”. (Mailer, Park jelena).
Neka ne bude tako.
F. G.