Teško da je ikome tko čita ove moje zapise promaknulo koliko volim Savu i koliko mi znače moje jutarnje ture nasipom. Znam ja dobro da ti tekstovi nisu osobito uzbudljivi, jer to i ne mogu biti. Dok hodam, gledam, pa kasnije pišem o vrstama cvijeća i ptica, u svijetu se događaju ratovi i potresi, velikih i važnih društvenih tema o kojima bi se moglo pisati ima na pretek, a bile bi puno zanimljivije za čitanje. Budući da sam pomalo ovisna o vijestima, nije da u aktualna zbivanja nisam upućena ili da nemam mišljenje. Dapače, često poželim nešto komentirati. Ali nešto me uvijek zaustavi. I kad napišem tekst na aktualnu temu, na kraju od njega odustanem i evo me ponovo na Savi.

Zato je možda napokon vrijeme da napišem kako je sve ovo zapravo počelo.Najprije, nisam sportski tip, niti sam to ikada bila. Sport me nikada nije zanimao, a u školi sam se na satovima tjelesnog uspjela osramotiti gotovo u svemu. Moja priča o hodanju zato i nije započela kao želja za rekreacijom. Nije počela ni 2012. na Savi, nego mnogo ranije – 1997. u Beču. I nije se radilo o hodanju nego o spašavanju.

Kad su u rano proljeće 1996. stigle vijesti o maminoj bolesti, nisam mogla ni naslutiti da je to tek početak. Sljedećih sedam godina provela sam lutajući onim što danas zovem svojom mračnom šumom. Tako je to doista i izgledalo. Vijest nas je pogodila kao grom iz vedra neba. Dijagnoza je bila ozbiljna, ishod neizvjestan, a možda je najteže bilo to što se mama u svemu našla potpuno sama. Nikada se zbog toga nije žalila. Bila je snažna žena, cijeli život oslonjena na sebe i vlastite snage, pa je i bolesti pristupila na taj način. Ali ja sam se izjedala jer joj, baš onda kada sam bila najpotrebnija, nisam mogla pomoći. Nisam mogla učiniti gotovo ništa.

Nisam je mogla čak ni posjećivati koliko sam željela. Tih sam se godina u Beču borila za puko preživljavanje. Trebalo je poštovati rokove, redovito produživati vizu i radnu dozvolu te sačuvati siguran posao. A taj je posao podrazumijevao rad svake subote u godini, bez iznimke, kao i svih državnih i crkvenih blagdana, osim Božića. Ne vozim automobil pa sam, kada bih subotom u dva poslijepodne završila s poslom, mogla samo ravno na kolodvor i na vlak. U tom bih slučaju u Zagreb stigla oko pola jedanaest navečer, a da bih u ponedjeljak ujutro bila na poslu, na isti sam vlak morala ponovno sjesti već sljedećeg jutra. Tako bih u Zagrebu samo prespavala, tako da ta opcija nije dolazila u obzir. Ali, tako su tada vozili vlakovi: u pola osam ujutro za Beč, u pet poslijepodne za Zagreb.

Godinu dana nakon mamine dijagnoze, nakon njenog dugog boravka u bolnici i kemoterapija, raspala se i moja dugogodišnja veza. Prvi put u životu ostala sam sama, što nije bilo sve. Istodobno sam se našla usred dugotrajnog i skupog sudskog procesa – jadan onaj tko se u Austriji mora družiti s odvjetnicima – čiji je ishod bio potpuno neizvjestan. Nisam znala što ću, i premalo bi bilo reći da sam bila uplašena. Bila sam u panici. Izgubljena, razočarana, utučena, bezvoljna. Živjela sam u trajnoj napetosti, strepeći svaki put kad bih zvala mamu, što sam činila svaki drugi ili treći dan, a svako otvaranje poštanskog sandučića događalo se s grčem u želucu.

Ipak, najteže od svega bilo je vratiti se u prazan stan. Ja, koja sam cijeli život živjela najprije s mamom, a potom sa S., odjednom sam ostala sasvim sama, potpuno i u svemu. Tišina praznih prostorija bila je zaglušujuća. Noći nisu imale kraja. Puno sam plakala, nisam mogla spavati, živjela sam od cigareta, kave i čokolade. Sama pomisao da nešto skuham i sjednem za stol bila mi je nepodnošljiva, pa sam uglavnom jela stojeći, usput ili negdje vani. Ni televizija me nije mogla zaokupiti, deprimirala me je sama pomisao da sjednem i buljim u ekran. Onako rastrojenu nije me spašavalo ni slikanje ni čitanje, jer mi je za to nedostajalo koncentracije. Govorim o 1997. godini, daleko prije pojave društvenih mreža koje bi mi u takvoj situaciji pružile barem privid povezanosti i podrške. Tada još ničeg sličnog nije bilo, prvo računalo kupit ću tek nekoliko godina poslije i početi učiti njegove osnovne funkcije. Dezorijentirana,živjela sam u neprestanoj strepnji od svega što bi mogao donijeti sljedeći dan.

Posao, premda iznimno naporan i stresan, pokazao se spasonosnim, jer mi je godilo što sam se veći dio dana morala usredotočiti na nešto drugo. U to sam vrijeme puno izlazila, družila se s prijateljicama, dvaput tjedno odlazila u teretanu i na plivanje. Odazivala sam se svakom pozivu. Subotama smo izlazile ili se okupljale i puno razgovarale, u svemu mi je ta prijateljska podrška puno značila. No bez obzira na sve pokušaje da stvari nekako dovedem u red, živjela sam u trajnom stresu. Živci su mi bili zategnuti poput struna. Koliko god bih se preko dana umorila, budila sam se već oko tri ujutro i budna dočekivala trenutak kad će zazvoniti sat. Teško je danas pronaći riječi koje bi vjerno opisale takvo stanje. Neki osjećaji opiru se jeziku.

Pokušavala sam sve čega sam se mogla sjetiti ne bih li si barem malo olakšala. Tako sam došla na ideju da prije spavanja popijem čašu vina ili piva, ali se pokazalo da od toga nema koristi. Alkohol nije pomagao pa sam se vratila biljnom čaju i toplom mlijeku. Tablete za spavanje donijele bi olakšanje ali nisu dolazile u obzir jer sam se bojala ovisnosti. Tek danas vidim koliko su mi tada pomogle urođena disciplina i neka unutarnja snaga koje u tim trenucima nisam bila svjesna. I kada mi je bilo najteže, u najvećom beznađu i apatiji, znala sam da se moram sabrati i ujutro otići na posao kao da je sve sasvim normalno. Nisam imala privilegiju ostati u krevetu i prepustiti se očaju. Mama je bila teško bolesna. Imala je samo mene i morala sam biti njezin oslonac, koliko god sam to izdaleka mogla. Takve su bile okolnosti. Iznutra sam se raspadala, ali sam izvana funkcionirala sasvim normalno.

Ne sjećam se točno kad se to dogodilo, ali znam da je bio petak, prekrasan proljetni dan. Bilo je kasno poslijepodne kad sam se vratila s posla, umorna i bolnih nogu. Vani je sjalo sunce, sve je cvalo i pupalo što je dodatno pojačalo moju nervozu i osjetila sam ne mogu ostati u stanu ni trenutak. Navukla sam tenisice, u ruksak ubacila vrećicu slanih štapića i izašla. Spustila sam se na Blumengasse, pa produžila po Pezzlgasse do Alszeile i nastavila prema Dornbachu i Neuwaldeggu. Nije bilo plana. Vodio me instinkt. Bježala sam što dalje od prometnih ulica, tramvaja, trgovina, slastičarnica i kafića. Privlačila su me stabla. Tražila sam drvorede, tišinu i zelenilo. Ne znajući, upravo sam krenula na hodanje koje će mi promijeniti život, i koje ću, mnogo godina poslije samo nastaviti u jednom drugom prostoru.

Taj dan malo sam toga oko sebe primjećivala. Udubljena u misli, samo sam hodala. Hodala, hodala, tri ili četiri sata. Kad sam se te večeri vratila kući bila sam iscrpljena i prvi put nakon dugo vremena prespavala sam noć do jutra. Zato sam sljedeći dan krenula opet, zatim u nedjelju, a nakon toga sve češće. I tako je to počelo. Proljeće je prešlo u ljeto, ljeto u jesen, a ja sam koracima mjerila bečke ulice, uvijek u istom smjeru – prema zapadnom, zelenom i mirnom dijelu grada. Cijelo sam vrijeme vodila beskrajne unutarnje razgovore. U sebi sam se svađala, uvjeravala, prepirala, objašnjavala, dokazivala. Odlazila bih i vraćala se poput automata, toliko uronjena u misli da poslije gotovo nisam ni znala kuda sam prošla.

Sve dok jednog poslijepodneva, iscrpljena glavoboljom, nisam sama sebi rekla: dosta. Urazumi se. Buka u tvojoj glavi mora prestati jer će sve ovo loše završiti. Nisam znala kako to postići, ali sam vjerovala instinktu. Nešto me navelo da promijenim fokus, da umjesto u vlastite misli, počnem gledati oko sebe. Da vježbam zapažanje. Da obratim pažnju na promjene u prostoru i upijem što više detalja. Jer ako promatram kako lišće javora mijenja boju, ne mogu istodobno u glavi vrtjeti drame. Ako brojim korake ili udisaje, nema mjesta beskrajnim unutarnjim raspravama.

Moji pokušaji nisu uspjeli odmah, išlo je postepeno i polako. Ali malo-pomalo počela sam primjećivati hladovinu i miris starih lipa u drvoredu na Alszeile. Klupe na kojima ljudi odmaraju. Dane kad je na groblju Hernals više posjetitelja nego inače. Neuglednu cvjećarnicu na ulazu, sa skromnom, ali svježom ponudom. Zavidjela sam ljudima koji su sjedili u dvorištima malih gostionica, bezbrižno razgovarali i pili pivo. Pitala sam se tko živi u kućama skrivenima iza bujnih vrtova. Promatrala sam kako vinograd mijenja boje, osluškivala crkvena zvona i večernje zvukove koji su u povratku, kroz otvorene prozore stanova u stambenim zgradama dopirali na ulicu. Zveckanje tanjura, prigušen televizor, nečiji smijeh, razgovor. Glasovi i obrisi običnog svijeta. Mirnog i lijepog, ali za mene dalekog i nedostižnog.

Moje male vježbe počele su donositi rezultate. Tijelo se kretalo, ali mozak više nije neprestano vrtio iste strahove i iste moguće ishode. Dok sam upijala slike kao da se širilo moje vidno polje, a unutarnji monolozi polako su se stišavali. Bilo je to veliko olakšanje. Prvi put nakon dugo vremena u vlastitoj glavi osjetila sam mir.

Danas znam da sam se tih najtežih godina zapravo spašavala sama. Vodio me običan goli instinkt za samoodržanjem. Negdje u sebi znala sam da imam dovoljno snage i da ću izdržati, jer moram, jer nema alternative. Korak po korak, pronaći ću put kroz svoju mračnu šumu. Puno godina kasnije, taj će me isti put dovesti na Savu. Zato, kad danas pišem o hodanju, ne pišem o rekreaciji. Pišem o mjestu na kojem sam jednom davno naučila ponovno disati.

Naravno, nije tih godina sve bilo samo teško. Bilo je i dobrih dana, dobrih vijesti, proslava, druženja i sitnica koje su me bodrile i držale na površini. Premda nije nedostajalo drama ni neprospavanih noći, sve sam nekako izgurala na nogama i bistre glave. Navika hodanja u tome je odigrala važnu ulogu. Savski nasip došao je mnogo kasnije, kad se moj život stabilizirao i krenuo nekim novim tijekom. Sve što je ranije bilo mučno i teško, sad je postalo lako i lijepo.

U početku sam na Savu dolazila povremeno, oduševljena činjenicom da je od našeg stana udaljena tek dvadesetak minuta hoda. S vremenom se to povremeno pretvorilo u svakodnevno. Živeći u gradu kojeg svim srcem volim, imam mogućnost da svako jutro provedem u prirodi koju jednako tako volim. I znam da se nikad neću zasititi širokog riječnog prostora, stabala, livada, ptica i oblaka. Sve je to moje kroz sva četiri godišnja doba.

Prema onome što pišem moglo bi se pomisliti da živim u zaštićenom svijetu umjetnosti, daleko od buke i ružnih vijesti, ali to nije tako. Imam iste brige kao i drugi ljudi, a uz njih i one koje dijelim s umjetnicima koji žive isključivo od svog rada, a nisu osobito vješti u samopromociji ni trgovini. U današnje vrijeme to je junaštvo koje zahtijeva posebnu hrabrost. Kao i druge ljude, uzrujaju me nepravde, nasilje, glupost i ravnodušnost. Bjesnim, vrištala bih, tugujem, deprimirana sam. I preosjetljiva, ne mogu spavati nakon prizora potresa ili požara, progone me lica ljudi koji su izgubili dom, lica djece stradale u ratovima. Progone me prizori patnje i okrutnosti iz Gaze, Ukrajine i svih drugih mjesta na kojima ljudi prolaze kroz nezamislive tragedije.

Ipak o tome ne pišem. Ne zato što mi nije stalo, nego zato što ne vidim smisla umnožavati buku, kad već ne mogu ništa promijeniti. Izađem van, odem na nasip i pustim da me priroda vrati u ravnotežu. Sava liječi i velike i male i svakodnevne brige. Dovoljno je nekoliko minuta hoda da vidim kako je malo toga vrijedno uzrujavanja. Okrećem se onome što mi je blisko, što me hrani i vraća mi energiju. Baš kao nekad u Beču, gledam, upijam i ponekad od toga nastane priča koju podijelim s vama.

Ne događa se baš svaki dan da jedva čekam krenuti. Ponekad se moram natjerati. Ali nakon prvih nekoliko stotina metara sve ponovno sjedne na svoje mjesto. Ne tvrdim da je hodanje lijek za svaku tugu i svaku životnu krizu. Nije. Ali nakon nekoliko prijeđenih kilometara tijelo se osjeća bolje. Krv drugačije cirkulira, misli postanu jasnije, a problemi malo manji nego što su izgledali kod kuće. Ako svojim pričama o nasipu i rijeci uspijem potaknuti još nekoga da obuje tenisice i izađe iz kuće, osobito mi je drago.

Život ponekad na neobične načine odradi svoje. Dogodi se da vas upravo najveća kriza dovede do navike koja se poslije pokaže blagotvornom. U trenutku kad sam počela hodati nisam razmišljala o zdravlju. Samo sam pokušavala preživjeti. Zato danas čvrsto vjerujem da nije svako zlo samo zlo.

A kad govorim o sreći, ne smijem ni pomisliti što bi bilo da sam tada čašom vina uspjela riješiti probleme i prebroditi određena stanja. Dobro da nije bilo tako, jer poznajući sebe i svoju temeljitost, do danas bih vjerojatno postala prava majstorica u toj disciplini. Umjesto toga dopale su me tenisice, voljeni zeleni nasip i priče sa Save.