Prema moru Božidara Stanišića (TRST KAO ULAZ I OGLEDALO, revija za kulturu i umjetnost, Trst – lipanj 2026, br. 127)
Božidar Stanišić se pojavio na suvremenoj književnoj sceni kao jedan od najjasnijih i najsjetnijih glasova bosanske dijaspore u Italiji. Stanišićev dolazak u našu zemlju 1992. s obitelji – živi u Zuglianu (provincija Udine, regija Friuli-Julijska krajina), nakon što je odbio uzeti oružje i nositi uniformu nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini – nije samo biografska činjenica, već početak autorova poetsko-književnog preispitivanja prostora.
Iz te perspektive, u njegovim očima, od samog početka Trst narativno prestaje biti jednostavna geografska koordinata i postaje “grad prag”: prijelazni kronotop u kojem se trauma balkanskog raspada odražava u stvarnosti talijanske sadašnjosti, most između izgubljenog Istoka i Zapada koji dočekuje, a da nikada u potpunosti ne integrira.
Autor stvara pravu toponomastiku sjećanja, pretvarajući egzil u metafizičko povećalo. Trst nikada nije konzumiran turističkim pogledom: radije je povijesno sito kojim azilant nastoji prosijati djeliće već usitnjenoga identiteta. Putovanje prema Jadranu tako se pojavljuje kao potraga za smislom koja počinje naizgled pročišćenim infantilnim pogledom, postavljajući temelje za priču koja lebdi između užasa prošlosti i trajne ljepote pejzaža.
Prema moru: Nevinost u suočenju sa sljepoćom povijesti
Zbirku Prema moru i druge kratke priče (Besa Muci Editore, Nardò 2025.) karakterizira refleksivna struktura u kojoj mjesta i zemlje – Sarajevo, Trst, Nizozemska – postaju stanice promišljanja, patnje, redefinicije, prolaska.
U uvodnoj priči Prema moru (str. 7), Stanišić inscenira putovanje u Sistianu koje se pretvara u kratki spoj između ljetne idile i erupcije kolektivne krivnje. Putovanje naglo prekida prizor natpisa: ” Lager – Sramota !” (str. 8). Upravo se ovdje znatiželja djeteta, u tekstu nazvanog “unukom”, sudara sa “sivim zidom” priče.
Ovaj zid, precizno opisan kao “bez prozora” i s “ogromnim vratima” (str. 9), postaje metafora za arhitekturu zaborava. Njegova “sljepoća” odražava tišinu koju odrasli pokušavaju suprotstaviti
neizrecivom. Iako ga tekst eksplicitno ne imenuje, topografija sugerira sablasnu prisutnost Risiere di San Sabba, pretvarajući putovanje na more u nehotično hodočašće. Baka se nalazi u nemogućoj poziciji da mora prevesti užas na jezik pristupačan onima koji još uče čitati svijet kroz reklamne natpise.
“Prene ih dječakov povik. Otkako je naučio da čita, ponekad se tokom vožnje zabavlja izgovarajući naglas imena mjesta, reklamne poruke, nazive prodavnica. Lager? Otkud mu to? Pogledaj nadesno, kaže ona tiho na njegovo glasno pitanje. Uto dječak kaže da zna šta je vergogna. To je kad u njegovoj školi, “maloj školi”, Samuele odalami nekog a vaspitačica vikne: Vergogna! Neko je pred onim zidom nekog odalamio pa neko napisao vergogna? Neka se zna da to nije lijepo! Možda, kaže on. Dječak ne popušta: Da ili ne? Možda si ti u pravu, kaže on, neko je tako upozoren da ne treba drugima davati bubotke. Ne treba, složi se dječak, onda vaspitačica nema razlog za viku. Baš tako, kaže ona.
Ali, lager? Objasnićemo ti kad porasteš, obećava ona unuku. On se duri, tvrdi da je veliki. Izrastao je iz one ljetne trenerke boje mora, kupili su mu novu. Zelenu. Jeste, kaže on, ali to nema veze sa trenerkom. Hm, ima li veze sa onim zidom? I njih dvoje posmatraju zid. Ćute. Unuk ponovi ono isto pitanje. Kojem ubrzano dodaje sljedeća. Zašto je zid onako siv? I dug? I visok? I bez prozora? Zašto je ulazna kapija onako ogromna? Ko tamo stanuje? Oni ćute, potom uglas kažu da treba da požure, zar nismo krenuli prema moru? Unuk posmatra baku kao da mu nije jasan smisao tog pitanja. Pa kaže, imitirajući djedov glas: To, o putu ka moru, znaju već i lastavice u letu nad našim dvorištem. Smiju se potom, svi. Djed sjeda za volan. Polaze.” (str. 8-9)
Kontrast između „azurnog kombinezona“ i sivkastog sljepila zida sažima stanje prognanika: pokušaj naseljavanja ljepote dok sjena logora ostaje nijema i nezgrapna na rubu ceste poput znaka koji se ne miče, koji ostaje, koji se mora promatrati i istraživati kako bi se u potpunosti razumjela njegova značenja i znakovi povijesti, mjesta.
Ratni brod u tršćanskom zaljevu: telegrafska dekompozicija
Ako je u prvoj priči povijest nepokretni zid, u priči Ratni brod u Tršćanskom zaljevu (str. 61) ona postaje dinamični upad koji razgrađuje jezik. Stanišić usvaja “telegrafski” stilski izbor (str. 62-63) koji nije samo formalni eksperiment, već i odraz fragmentirane stvarnosti. Opsesivna upotreba izraza “Stop” podsjeća na jezik telegrama, koji je povijesno povezan s hitnim komunikacijama, obavijestima o smrti i ratnim depešama. Ta neposrednost, na narativnoj razini, naizgled reducira deskriptivni element sposoban prenijeti emocije, senzacije i stanja duha.
Ova fragmentirana sintaksa stvara groteskni gastronomsko-vojni kolaž : ugodnost “kraških vina” i atmosfera stagnacije u Caffè degli Specchi narušeni su pojavom ratnog broda. Nelagoda pomisli na rat više nije sjećanje na prošlost, već sadašnje upozorenje koje zagađuje idilični Trst, mirnoću ljudi i mjesta projicirana prema dimenziji ravnoteže i vitalnosti.
„Jutros u Trstu Stop Sve kao po loju Stop Mnogo diskusija Stop Na kvadrat Stop Ali sve normalno Stop Ručak Stop Jedna taverna Stop Ukusna jela Stop Odlična vina Stop Sa Krasa Stop Jedno iz 1988 Stop Deset godina staro Stop Potom kafenisanje Stop Caffe degli specchi Stop Locale storico Stop I dalje sve po loju Stop Neko priča vic Stop O škrtosti Istrijana Stop Smijeh Stop Gle Stop Kaže jedan novinar Stop Stiže ratni brod Stop Svi gledamo Stop prema Zalivu Stop Nedostaje mi durbin Stop Kaže jedan profesor Stop Impresivno Stop I ovako iz daljine Stop Zašto je doplovio Stop Kako ne znaš Stop Jedna novinarka Stop Kaže pitaocu – jednom piscu Stop Ostali ćute Stop Brod sve veći Stop Usporava Stop Svijet je umoran Stop Kaže druga novinarka Stop Treba ih bombardovati Stop Koga Stop Pita drugi prefesor Stop Zna se koga Stop I gotova priča Stop Mir u svijetu Stop Samo tako Stop Mir Stop Šta misli Stop Kaže pisac Stop Direktno zainteresovan Stop Dakle ja Stop Direktno zainteresovani ćuti Stop Posmatra brod Stop Već usidren Stop Čini se Stop Dakle Stop Kaže prva novinarka Stop Neko je u istoriji gosn Sima Stop Kaže on Stop Nastavlja Stop Neko opet gospa Nata Stop Neki vic Stop Ne znam Stop Ko je pitalac Stop Neko Stop Nije važno ko Stop Ovo je priča Stop Pričam Stop Sve ukratko Stop Šećerna bolest Stop Gosn Sima Stop Za njega Stop Samo bolesti prostaka Stop Svrab Stop Podagra Stop Debelo crijevo Stop Za gospu Natu Stop Šećerna bolest Stop Samo otmjene bolesti Stop To je sve Stop Ništa nisam shvatila Stop Kaže druga novinarka Stop Ni ja Stop I tako redom Stop Gle Stop Uzvikne neko Stop Svi posmatraju Stop Dva čamca Stop Sa ratnog broda Stop U moru Stop Stižu Stop Kaže novinarka Stop Ko Stop Pita profesor Stop Dijabetičari Stop“. (str. 62).
Ratni brodovi, koji izdaleka izgledaju poput dječjih brodića u kadi (str. 63), demistificiraju nasilje čineći ga dijelom uobičajene svakodnevice u kojoj je šutnja otvorenih usta jedina moguća reakcija na apsurdnost koja leži u osnovi nemogućnosti reagiranja.
Trst je grad na moru: rekurzija kao identitet
Trst je grad na moru (str. 97) pomiče fokus s vizije na izričaj. Naslov funkcionira kao mantra ili jezično utočište za likove raspršene po geografijama dijaspore (Danska, Francuska, Amerika). U tom kontekstu Trst se pojavljuje kao spomenik nenormalnom: jedino je mjesto gdje unutarnja
fragmentacija protagonista pronalazi vanjski pandan, što mu konačno omogućuje da „iznova progovori“ (str. 99) nakon godina egzistencijalne afazije.
“Normalnost” tražena u Trstu je paradoksalna. Kao što naslov sljedeće priče glasi, “Otkud mi znamo što je normalno?” (str. 99), grad je prostor u kojem nesigurnost postaje stabilnost. Dijalog između dviju sestara ističe kružnu tenziju: san o udaljenom otoku, utopija savršene izolacije se razbija i ponovno sastavlja unutar opipljive stvarnosti Trsta viđenog kao konačno odredište za one koji su vidjeli kako se njihova domovina pretvorila u fotografiju na zidu. „ A ti, sestro, ako nisi na otoku, barem si na moru. Na moru?, kaže ona. I, kao probuđena iz duboka sna, kaže sjedajući na divan: Pa da, Trst je grad na moru.“ (str. 98).
To spoznanje pretvara Trst iz mjesta tranzita u fiksnu točku, spasilački konopac onima koji plove morem gubitka te osobnog i kolektivnog odsustva.
Trst kao univerzalna poruka
Iz Stanišićeva djela proizlazi Trst koji je istovremeno “nemjesto” tranzita i “anti-nemjesto” dubokih korijena. Ako je za klasičnu sociologiju nemjesto lišeno identiteta, za bosanskog azilanta Trst postaje mjesto par excellence upravo zbog svoje granične prirode. To je prostor gdje granica prestaje biti osuda i postaje zajednički egzistencijalni uvjet.
Prozom koja oscilira između ironije i nježnosti, Stanišić uzdiže grad do metafore suvremenoga ljudskog stanja. Svi smo stalno rastrgani između promišljanja o “moru” – simbolu moguće ljepote – i suočavanja sa “zidom” – podsjetnikom na povijest i traumu. Prema moru i druge kratke priče stoga nije samo prikaz dijaspore, već mapiranje europskog kolektivnog pamćenja sposobno transformirati tršćansku topografiju u univerzalnu geografiju duše.
Prevela sa talijanskog: Slavica Katavić
Bilješka o autoru: Gianluca Bocchinfuso je novinar, esejist i književni kritičar. Živi u Milanu, gdje je gimnazijski profesor povijesti i filozofije; djeluje i u didaktičkom kontekstu osposobljavanja nastavnika. Njegova zanimanja uključuju translingvističku književnost i suvremenu poeziju. Radovi su mu objavljeni u raznim tiskanim i digitalnim časopisima. Uredio je nekoliko publikacija i članaka o obrazovanju, u kojima nudi uvide u organizacijske i nastavne sustave. Uz svoj kritički i nastavnički rad, kontinuirano je posvećen promoviranju književnosti.