fotografija jovica drobnjak
Stare lude su ljudi koji su nakupili desetljeća, ali nisu nakupili mudrost.
Na Malom Brijunu gledao sam kako Rade Šerbedžija posljednji put izlazi iz tvrđave Minor kao kralj Lear. Dvadeset i šest ljeta. Više od stotinu izvedbi.
A možda sve stane u rečenicu koju izgovara Luda, na putu prema Gloucesterovu dvorcu, netom nakon što je Lear podijelio kraljevstvo.
„Thou shouldst not have been old till thou hadst been wise.”
Starost je trebala doći s mudrošću u prtljazi. Learu je došla sama. Kao i ludama koji trenutno vladaju svijetom.
Learov odgovor početak je njegova užasa pred ludilom. Moli nebo da ga ne pusti da poludi, da ga sačuva pri sebi. Obratite pažnju na to čega se boji. Ne kraljevstva; njega je već dao. Boji se vlastite pameti. I ima pravo bojati se.
Mislim da je to središnja rečenica naše ere ludosti pohvale.
Mislim da se u nekom trenutku razmak između glumca i uloge jednostavno istrošio. Gledao sam ovu predstavu nekoliko puta, i došlo je to stanje kada je vrijeme za kraj.
I pametni Rade to je potpuno razumio.
Bilo je uistinu teško reći kada je tragični kralj, a kada vesela luda. Možda je luda bila istinitija od kralja. Tragedija je u Learu očita i nju svaki glumac pronađe; radost ludosti ne pohvala ludosti, je ono utočište čovjeka koji gubi sve i koji je odlučio da će te večeri ipak biti radostan.
Poslije u monologu opraštanja, prije nego je s publikom zapjevao “Fala” rekao je da uvijek gleda svoje kolege u oči.
Ali postojao je jedan trenutak u kojem nas, publiku, nije gledao kao vječan i bezvremen Narod, onako kako glumci gledaju kroz mrak u apstrakciju. Jedan jedini trenutak u kojem nas je vidio kao stvarne ljude na stvarnom kamenu: kada je, u osamdesetoj godini, prevrnuo stol težak sto pedeset kilograma.
To nije bilo upućeno Goneril ni Regani. To je bilo upućeno nama, i njemu samom, i Lenki. I Kentu Ljuštini. I glasilo je: nisam star.
Evo čovjeka kojemu je mudrost stigla prva i koji zato odbija starost koja je došla za njom. Ludin ga prijekor ne može dotaknuti.
Lear nije mogao zamisliti da preda krunu i zadrži kraljevstvo, pa je izgubio oboje. Šerbedžija je predao ulogu dok ju je još posve posjedovao, dok je, po vlastitim riječima, tek osjetio da je dobro igra. Znati kada su zvijezde progovorile i otići prije nego što te otprate, oblik je mudrosti koji sa starošću stigne gotovo nikome.
I još na kraju.
Pogledajte tko danas vodi svijet.
Samuel Moyn, profesor prava i povijesti na Yaleu, u knjizi Gerontocracy in America: How the Old Are Hoarding Power and Wealth and What to Do About It tvrdi da su Sjedinjene Države prešle u ono što naziva oldigarchy. Poredak u kojem stariji drže političku moć, stambeno bogatstvo i gospodarsku agendu.
BOSQAR je sponzor Teatra Ulysses. Šerbedžija je bio u pravu kada je s pozornice rekao publici: vi ste naš jedini pravi sponzor. Ljudi koji se ukrcaju na brod, prijeđu na Mali Brijun i pođu za kraljem kroz mrak, oni su razlog zbog kojeg ona postoji.