GÖBEKLİ TEPE
Arhitektura prije grada: čovjek, životinja i rađanje simboličkoga svijeta
Postoje arheološka nalazišta koja dopunjuju povijest i ona koja nas prisiljavaju da povijest napišemo drukčije. Göbekli Tepe pripada ovoj drugoj, iznimno maloj skupini.
Na vapnenačkom uzvišenju sjeverno od današnje Şanlıurfe, na rubu plodnoga polumjeseca, ljudi su prije otprilike 11.500 godina podizali monumentalne kamene građevine, obrađivali monolite teške više tona, ukrašavali ih složenim reljefima i organizirali prostor prema pravilima koja očito nisu bila samo utilitarna. Najraniji monumentalni sklopovi pripadaju približno razdoblju 9600.–8700. pr. Kr., odnosno ranom predkeramičkom neolitiku A (PPNA), dok se aktivnost nastavlja tijekom ranoga PPNB-a, otprilike do 8200. pr. Kr.
To je trenutak gotovo nezamislivo udaljen od civilizacija koje obično smatramo „drevnima“. Od Göbekli Tepea do Keopsove piramide proteže se otprilike onoliko vremena koliko od Keopsove piramide do nas.
Ali njegova prava važnost nije u rekordima starosti.
Važnost Göbekli Tepea leži u tome što se pojavljuje na samom pragu jednoga od najvećih obrata ljudske povijesti: prijelaza iz svijeta lovaca-sakupljača prema trajno naseljenim, proizvodnim zajednicama neolitika. I upravo zato Göbekli Tepe postavlja veliko pitanje: je li civilizaciju najprije stvorila ekonomija — ili ju je možda stvorila potreba ljudi da zajedno proizvode značenje?
Prije poljoprivrede
Klasična slika neolitizacije dugo je izgledala gotovo zdravorazumski.
Čovjek otkriva poljoprivredu. Poljoprivreda stvara višak hrane. Višak omogućuje trajno naseljavanje. Nastaje selo. Pojavljuje se podjela rada, društvena hijerarhija i specijalizacija. Tek tada zajednica može izdvojiti dovoljno vremena i ljudi za monumentalnu arhitekturu, svećenstvo, ritual i umjetnost.
Göbekli Tepe poremetio je urednost toga slijeda.
Njegovi najstariji monumentalni objekti nastaju u društvima koja još pripadaju svijetu lova i sakupljanja, premda se čitava regija već nalazi u procesu duboke ekonomske i društvene transformacije. UNESCO upravo zbog toga naglašava njegov položaj unutar ključnog područja nastanka najranijih poljoprivrednih zajednica Gornje Mezopotamije.
Ovdje je potreban oprez.
Popularna tvrdnja da su „lovci-sakupljači izgradili hram, pa tek onda izmislili poljoprivredu“ previše je jednostavna. Neolitizacija nije bila događaj koji se dogodio jednoga jutra. Bila je proces koji je trajao stoljećima i tisućljećima: intenzivnije iskorištavanje divljih žitarica, promjene u sezonskom kretanju, selekcija biljaka i životinja, sve dulje zadržavanje na pojedinim mjestima i postupno stvaranje stabilnijih zajednica.
Göbekli Tepe nalazi se upravo unutar toga procesa, a ne izvan njega.
I tu postaje revolucionaran.
Jer pokazuje da monumentalnost, kolektivni rad i iznimno razvijen simbolički sustav nisu morali čekati grad.
Kamen koji postaje čovjek
Najprepoznatljiviji elementi Göbekli Tepea njegovi su golemi vapnenački stupovi u obliku slova T.
U najstarijim monumentalnim građevinama oni su raspoređeni kružno ili ovalno uz zidove, dok se u središtu najčešće nalaze dva znatno veća stupa, okrenuta jedan prema drugome. Pojedini monoliti dosežu visinu od oko 5,5 metara.
Ali nazvati ih stupovima pomalo je varljivo.
Oni jesu arhitektonski elementi, ali istodobno su — likovi.
Na nekima se jasno vide ruke koje se spuštaju niz bočne strane kamena i završavaju šakama položenima na prednjem dijelu tijela. Prikazani su pojasevi i elementi odjeće. Nema realistično isklesane glave: vodoravni dio slova T može se razumjeti kao krajnje reducirana glava, a vertikalni kao tijelo.
Drugim riječima, kamen je antropomorfiziran.
To je presudno za razumijevanje čitava lokaliteta.
U središtu monumentalne građevine ne stoje samo dva konstruktivna nosača. Ondje stoje dva monumentalna antropomorfna bića.
Jesu li to preci? Nadnaravna bića? Mitološki junaci? Personifikacije društvenih skupina? Bića za koja naše kategorije „bog“, „čovjek“ i „predak“ uopće nisu prikladne?
Ne znamo.
I ozbiljna arheologija tu mora stati.
Ali možemo reći nešto drugo: arhitektura Göbekli Tepea nije neutralna kulisa rituala. Sama arhitektura postaje ikonografija.
Čovjek ne postavlja sliku u građevinu.
On gradi građevinu od slika.
Bestijarij bez pitomih životinja
Oko tih kamenih antropomorfnih figura pojavljuje se jedan od najčudesnijih zooloških repertoara prapovijesti.
Lisice.
Divlje svinje.
Zmije.
Škorpioni.
Ptice.
Goveda.
Gazele.
Divlji magarci.
Predatori.
Životinje se pojavljuju u plitkom i visokom reljefu, ponekad gotovo oslobođene iz kamene površine. UNESCO upravo tu ikonografiju smatra jednim od ključnih obilježja lokaliteta i dokazom širih društvenih mreža Gornje Mezopotamije, jer se srodni motivi pojavljuju i na drugim suvremenim nalazištima.
Zapanjuje pritom nešto što suvremenom promatraču lako promakne.
To nije svijet domaćih životinja.
To je divljina.
Životinje Göbekli Tepea nisu pastoralna kulisa ljudskoga svijeta. Mnoge su opasne, agresivne, otrovne ili teško uhvatljive. Često su naglašeni zubi, kljove, kandže ili muški spolni organi.
To je ikonografija svijeta u kojem granica između čovjeka i životinje još nije simbolički uređena na način na koji će to učiniti kasnija agrarna civilizacija.
Čovjek još nije gospodar prirode.
On je unutar nje.
Ali istodobno je počinje prevoditi u znak.
I upravo je to možda jedan od najdubljih procesa koji Göbekli Tepe materijalizira: životinja prestaje biti samo plijen ili opasnost i postaje simbol.
Stup 43: slika koju još ne znamo čitati
Najpoznatiji primjer jest znameniti stup 43 iz građevine D, često nazivan „stupom supa“.
Na njegovoj površini pojavljuje se izvanredno složena kompozicija životinja, znakova i male itifalične ljudske figure. UNESCO-ova dokumentacija izričito bilježi kombinaciju životinjskih motiva, insekata i ljudskog lika.
Taj je stup postao gotovo projekcijsko platno suvremenih interpretacija.
U njemu su tražene konstelacije, astronomski događaji, kometi, kalendari, mitološki narativi i kodirani prikazi katastrofa.
Neke od tih hipoteza intelektualno su zanimljive.
Nijednu ne treba predstavljati kao arheološki dokazanu činjenicu.
Problem je metodološki jednostavan: nemamo njihov jezik i nemamo njihov mit.
Posjedujemo znakove, ali ne i ključ.
Zato je možda mnogo važnije od pitanja što točno znači svaka životinja primijetiti da je već tada postojao sustav u kojem su se životinje, ljudska tijela, apstraktni znakovi i arhitektonski prostor mogli kombinirati u složene vizualne cjeline.
To više nije dekoracija.
To je vizualna sintaksa.
A gdje postoji sintaksa, postoji i zajednica koja ju je sposobna čitati.
Je li Göbekli Tepe bio hram?
Tu dolazimo do najveće terminološke zamke.
Klaus Schmidt, njemački arheolog čije je ime nerazdvojivo povezano s otkrićem i istraživanjem Göbekli Tepea od 1990-ih nadalje, snažno je zastupao interpretaciju lokaliteta kao svojevrsnog ritualnog središta lovačko-sakupljačkih skupina.
Iz toga je u popularnoj kulturi nastala formula:
„najstariji hram na svijetu“.
Privlačna je.
Ali danas je treba upotrebljavati vrlo oprezno.
„Hram“ je riječ preuzeta iz mnogo kasnijih društava koja imaju prepoznatljive religijske institucije, svećenstvo, božanstva i diferencirane sakralne prostore. Ništa od toga za Göbekli Tepe ne možemo jednostavno pretpostaviti.
Još važnije, novija istraživanja pokazala su da lokalitet nije bio isključivo monumentalno ritualno središte. Otkriveni su i ostaci nem monumentalnih struktura koje se mogu povezivati s domaćim odnosno svakodnevnim aktivnostima. I sam UNESCO danas govori o monumentalnim komunalnim građevinama povezanima sa socijalnim događajima i ritualima, a ne jednostavno o „hramovima“.
To bitno mijenja sliku.
Granica između svetoga i svakodnevnoga koju mi spontano povlačimo možda za te ljude jednostavno nije postojala.
Njihova kuća, okupljanje, gozba, smrt, lov, predak i ritual mogli su pripadati jednom jedinom društvenom i kozmološkom sustavu.
Zato je možda preciznije govoriti o posebnim ili komunalnim monumentalnim građevinama nego o hramovima.
Tko je sve to izgradio?
To pitanje vodi izravno u društvenu povijest.
Monolit treba izvaditi iz stijene.
Oblikovati ga kamenim alatima.
Transportirati.
Uspraviti.
Organizirati radnike.
Hraniti ih.
Planirati građevinu.
Prenijeti znanje s jedne generacije graditelja na drugu.
Göbekli Tepe stoga pokazuje da društva koja još nisu gradovi mogu raspolagati iznenađujuće složenom organizacijskom sposobnošću. Monumentalni T-stupovi vađeni su iz lokalnoga vapnenca, a sama njihova proizvodnja svjedoči o naprednim tehnikama i vjerojatno specijaliziranim graditeljima ili klesarima. UNESCO čak dopušta mogućnost da takva specijalizacija odražava nastajanje složenijih, možda hijerarhiziranijih društvenih odnosa.
Ali ni ovdje ne treba odmah zamišljati kralja koji zapovijeda radnicima.
Monumentalni projekt može nastati i drukčije: kroz ritualnu obvezu, sezonsko okupljanje, natjecanje skupina, zajedničku gozbu, kult predaka ili mrežu međusobnih dugovanja.
Možda je upravo zajedničko građenje proizvodilo zajednicu.
To je zanimljiv obrat.
Nije nužno postojalo veliko društvo koje je zato moglo izgraditi Göbekli Tepe.
Moguće je da je građenje Göbekli Tepea pomagalo stvaranju velikoga društva.
Gozba prije države
Tu se otvara jedna od najzanimljivijih antropoloških mogućnosti.
Zamislimo ljude raspršene po krajoliku Gornje Mezopotamije. Male skupine poznaju teritorij, love gazele, skupljaju divlje žitarice i orašaste plodove. Ali u određenim trenucima godine sastaju se.
Zašto?
Razmjena.
Brakovi.
Savezi.
Rituali.
Sahrane.
Inicijacije.
Gozbe.
Sve to istodobno.
Velika okupljanja stvaraju logistički problem: treba osigurati hranu za mnogo ljudi. A upravo potreba za pouzdanijim izvorima hrane mogla je biti jedan od brojnih pritisaka koji su pogodovali intenziviranju proizvodnje i naposljetku domestikaciji.
Nije stoga potrebno tvrditi jednostavnu formulu „religija je izumila poljoprivredu“.
Ali Göbekli Tepe ozbiljno dovodi u pitanje jednako jednostavnu suprotnu formulu prema kojoj je najprije nastala poljoprivredna ekonomija, a tek onda složena simbolička kultura.
Vjerojatnije je da su se te transformacije međusobno hranile.
Ekonomija je mijenjala društvo.
Društvo je mijenjalo ritual.
Ritual je stvarao potrebu za okupljanjem.
Okupljanje je mijenjalo ekonomiju.
I tako nastaje neolitik.
Namjerno zatrpavanje – i problem stare priče
Jedna od fascinantnih osobina Göbekli Tepea jest da su monumentalne građevine nakon određenoga vremena prestajale biti korištene i bivale ispunjene materijalom. Upravo je to zatrpavanje pomoglo njihovoj izvanrednoj očuvanosti kroz približno deset tisuća godina.
Nekada se govorilo gotovo dramatično o njihovom ritualnom pokapanju.
Danas smo oprezniji.
Nisu svi procesi ispunjavanja nužno bili jedan namjerni ceremonijalni čin. Arheološka stratigrafija pokazuje složenu povijest pregradnji, napuštanja, nasipavanja i novih građevinskih faza.
I to je karakteristično za suvremeno razumijevanje lokaliteta.
Što više znamo o Göbekli Tepeu, on postaje manje senzacionalistički — ali povijesno još zanimljiviji.
Göbekli Tepe više nije sam
Možda je najveća promjena posljednjih godina upravo ovo:
Göbekli Tepe više ne treba promatrati kao čudesnu anomaliju.
Slična nalazišta u široj regiji Şanlıurfe — među njima Karahan Tepe, Sayburç, Sefer Tepe i druga mjesta obuhvaćena istraživačkim okvirom Taş Tepeler — pokazuju da monumentalna arhitektura, antropomorfni T-stupovi i složena simbolika nisu bili ekscentričan izum jednoga izoliranog mjesta.
Postojao je čitav kulturni krajolik.
UNESCO također naglašava da se ikonografija i arhitektonske inovacije Göbekli Tepea pojavljuju na drugim suvremenim lokalitetima Gornje Mezopotamije, što upućuje na intenzivne društvene mreže tijekom procesa neolitizacije.
To mijenja pitanje.
Više ne pitamo:
Kako je moguće da se Göbekli Tepe pojavio niotkuda?
Nego:
Kakav je to svijet mogao proizvesti Göbekli Tepe?
Prva civilizacija?
Ne.
Ako civilizaciju definiramo gradom, državom, administracijom, društvenim klasama i pismom, Göbekli Tepe nije civilizacija u smislu Uruka, Egipta ili kasnijih mezopotamskih država.
Ali možda je upravo zato važniji.
Jer pokazuje koliko je mnogo od onoga što smatramo obilježjem civiliziranoga čovjeka postojalo prije civilizacije.
Monumentalna arhitektura.
Specijalizirano znanje.
Kolektivno planiranje.
Složena umjetnost.
Ritualizirani prostor.
Društvena memorija.
Simbolički sustav.
Sposobnost velikoga broja ljudi da surađuje oko nečega što nije neposredno pitanje individualnoga preživljavanja.
I upravo je posljednja stavka možda najvažnija.
Najdublja poruka Göbekli Tepea
Göbekli Tepe zato ne govori prvenstveno o tome kada je izgrađen prvi hram.
Govori o trenutku kada čovjek počinje graditi svijet koji postoji najprije u njegovoj glavi.
Lisica uklesana u kamen više nije lisica.
T-stup više nije kamen.
Krug više nije samo prostor.
Sve postaje znak nečega odsutnog: pretka, mita, opasnosti, identiteta, skupine, smrti, kozmosa — ne možemo znati čega točno.
Ali znamo da je značenje postalo dovoljno važno da zbog njega desetci ili stotine ljudi lome stijenu, prenose tone kamena i generacijama ponovno grade iste neobične prostore.
Tu leži možda najveća povijesna važnost Göbekli Tepea.
Čovjek nije postao čovjekom tek onda kada je počeo uzgajati pšenicu.
Niti onda kada je sagradio grad.
Niti kada je izmislio pismo.
Jedan od presudnih koraka dogodio se ranije — kada je postao sposoban okupiti velik broj ljudi oko zajedničke fikcije, zajedničkog sjećanja i zajedničkog simbola.
Na brežuljku iznad ravnice Gornje Mezopotamije možemo gotovo fizički promatrati taj proces.
Zato Göbekli Tepe nije početak civilizacije.
On je nešto možda još zanimljivije:
arheologija trenutka u kojem zajednička ideja počinje dobivati arhitekturu.
A Karahan Tepe, kojem ću posvetiti drugi esej, tu priču čini još neobičnijom — jer ondje simbolički svijet više nije prvenstveno bestijarij životinja oko apstraktnoga kamenog čovjeka. U Karahan Tepeu ljudsko tijelo izlazi u prvi plan. I upravo zato ga ne treba tretirati kao „drugi Göbekli Tepe“, nego kao ključ za razumijevanje cijeloga svijeta Taş Tepelera.
12000 godina star škorpion.
Životinje Göbekli Tepea: ikonografija svijeta prije bogova s imenima
U Göbekli Tepeu životinja nije dekoracija. Ona je znak. Lisica, zmija, divlja svinja, škorpion i lešinar pojavljuju se na monumentalnim kamenim stupovima u kombinacijama koje očito nisu slučajne. Problem je u tome što raspolažemo slikama, ali ne i njihovim tumačenjem: ljudi koji su ih isklesali prije otprilike 11.000–11.500 godina nisu ostavili pismo. Pred nama je, dakle, svojevrsna ikonografija bez ikonologije — možemo opisati što vidimo i rekonstruirati odnose među motivima, ali ne možemo pouzdano imenovati mit koji je iza njih stajao.
To je osobito važno jer Göbekli Tepe pripada prijelomnom trenutku ljudske povijesti, prekeramičkom neolitiku. Monumentalne građevine nastaju među zajednicama koje još nisu društva gradova, kraljeva i organiziranih država. Upravo zato njihov vizualni svijet djeluje toliko strano kasnijoj umjetnosti Mezopotamije. Nema panteona s imenovanim bogovima, nema kraljevskih procesija ni pisanih mitova. Umjesto toga postoji gotovo opsesivna prisutnost životinja.
Škorpion: opasnost koja je postala znak
Škorpion na fotografiji pripada upravo tom svijetu. Njegova je forma reducirana na ono što ga čini odmah prepoznatljivim: tijelo, kliješta i karakteristični zakrivljeni rep. Takva redukcija zanimljiva je kunsthistorijski jer pokazuje da umjetniku nije prvenstveno stalo do naturalističkog prikaza životinje. Bitna je prepoznatljivost vrste.
Najpoznatiji primjer nalazi se na Stupu 43, takozvanom Vulture Stoneu. Ondje škorpion nije izoliran, nego pripada kompoziciji s velikom pticom, drugim pticama, zmijom i nizom životinjskih znakova. Zbog toga ga je teško razumjeti jednostavno kao upozorenje na otrovnu životinju.
Možda označava opasnost, smrt, prijelaz ili neku određenu mitsku silu. Sve su to moguće interpretacije, ali nijedna nije dokazana. Još je problematičnije poistovjećivanje škorpiona sa zviježđem Škorpiona i čitanje cijeloga Stupa 43 kao astronomskog zapisa. Takve su teorije privlačne upravo zato što nepoznati sustav pretvaraju u nama poznati kod. Arheološki je opreznije priznati: znamo da je škorpion bio važan znak; ne znamo njegovu sintaksu.
Zmija: pokret bez tijela
Zmija je među najupečatljivijim motivima Göbekli Tepea. Pojavljuje se pojedinačno, u skupinama i u izrazito ritmiziranim kompozicijama. Za klesara je zahvalna jer njezino izduženo tijelo omogućuje da prati površinu kamena, rub stupa ili odnos između drugih figura.
U kasnijim kulturama Bliskog istoka zmija će biti povezana sa smrću i obnovom, podzemljem, plodnošću, liječenjem i besmrtnošću. Bilo bi, međutim, metodološki pogrešno ta kasnija značenja jednostavno projicirati tisućama godina unatrag na Göbekli Tepe.
Ali jedna stvar ostaje: zmija je biće koje se kreće između kategorija. Kreće se zemljom, nestaje u pukotinama, mijenja kožu. Čak i bez poznavanja konkretnog mita lako je razumjeti zašto je upravo ona mogla postati snažnim nositeljem simboličkog mišljenja.
Lisica: životinja i atribut
Lisica je posebno važna jer se pojavljuje na više T-stupova, a njezin položaj ponekad djeluje gotovo poput atributa antropomorfnog bića.
To nas dovodi do ključne činjenice: veliki T-stupovi vjerojatno nisu samo arhitektonski nosači. Na njima su isklesane ruke koje se spuštaju niz bokove, šake položene prema prednjem dijelu tijela, pojasevi i elementi odjeće. Drugim riječima, stup je istodobno kamen i stilizirano ljudsko ili nadljudsko tijelo.
Kada se na takvom tijelu pojavljuje lisica, pitanje više nije samo „što znači lisica?“ nego: kakav je odnos između životinje i bića koje stup predstavlja? Je li ona atribut? Totemski znak? Ime? Zaštitnik? Pripadnost određenoj skupini? Dio mitske pripovijesti?
Ne znamo. Ali upravo ponavljanje motiva pokazuje da nije riječ o slučajnom izboru.
Divlja svinja: snaga i prijetnja
Vepar je drukčiji. Njegova ikonografija naglašava masivnost tijela i njegovu potencijalnu agresivnost. Za neolitičkog čovjeka divlja svinja nije bila simpatična slika prirode nego snažna i opasna životinja.
Na lokalitetima šire regije Şanlıurfe motiv vepra dobiva još veću važnost. To sugerira da životinjski repertoar Taş Tepelera nije samo katalog životinja koje su ljudi poznavali ili lovili. Određene su vrste očito bile izabrane.
I upravo je izbor ključan. Da je riječ samo o prikazivanju svakodnevnog okoliša, očekivali bismo da zastupljenost životinja približno odgovara njihovu gospodarskom značenju. No ikonografski svijet nije jednostavna kopija jelovnika. On ima vlastitu logiku.
Lešinar: između tijela i neba
Velike ptice, osobito one koje se obično interpretiraju kao lešinari, možda su najintrigantnije.
Lešinar posjeduje neobičnu biološku ulogu: hrani se mrtvim tijelom i pretvara ga, doslovno, u nešto što odlazi u zrak. Zbog toga je u različitim kulturama mogao biti povezan sa smrću i transformacijom. U neolitičkoj Anatoliji postoje i drugi arheološki konteksti koji pokazuju izrazit interes za ljudsku glavu, lubanju i postupanje s mrtvima.
Na Stupu 43 velika ptica zauzima dominantan položaj, a u blizini se nalazi neobična mala ljudska figura. To je jedan od razloga zbog kojih su predložena tumačenja povezana sa smrću i prijelazom. Ali ponovno treba ostati precizan: veza je sugestivna, ne dokazana.
Čovjek koji gotovo nestaje
Najneobičnija osobina cijelog sustava jest paradoks: Göbekli Tepe izgradili su ljudi, ali u njegovu figurativnom svijetu čovjek je relativno rijedak.
Životinje su vidljive. Čovjek je skriven.
A onda shvatimo da su najveće „apstraktne“ forme lokaliteta — monumentalni T-stupovi — zapravo možda ljudi.
To potpuno mijenja pogled na prostor.
U središtu monumentalnih ograđenih građevina stoje dva golema antropomorfna stupa, često okružena manjima. Oni nemaju individualizirana lica. Njihova je ljudskost izražena rukama, šakama, pojasom i držanjem tijela. Kao da se identitet namjerno odvaja od lica.
Životinje su, nasuprot tome, određene vrstom: ovo je lisica, ovo zmija, ovo vepar, ovo škorpion.
Čovjek ili nadljudsko biće ostaje bez lica.
To je možda jedna od najsnažnijih estetskih ideja čitavoga Göbekli Tepea.
Prije religije kakvu poznajemo
Zato bih bio oprezan i s često ponavljanom formulacijom da je Göbekli Tepe „najstariji hram na svijetu“. Monumentalna i ritualna dimenzija lokaliteta nesumnjiva je, ali riječ hram sa sobom nosi čitav kasniji aparat: svećenstvo, bogove, kult, svetište, organiziranu religiju. Za Göbekli Tepe mnogo toga jednostavno ne možemo dokazati.
Možda je bolje govoriti o monumentalnom ritualnom krajoliku.
Ljudi su se ovdje okupljali, organizirali rad, prenosili golemo kamenje, klesali ga, podizali antropomorfne stupove i na njih stavljali precizno odabrane životinje. To znači da je zajednička slika svijeta morala biti dovoljno snažna da mobilizira zajednicu.
I upravo tu Göbekli Tepe postaje povijesno revolucionaran.
Civilizacija možda nije započela tek onda kada su ljudi imali višak žita pa su mogli graditi hramove. Göbekli Tepe otvorio je mogućnost obrnutoga pitanja: jesu li zajednički ritual, simbol i potreba za monumentalnim okupljanjem bili među silama koje su same poticale ljude prema složenijim oblicima društva?
Tada se vraćamo tvome malom škorpionu na kamenu.
On je malen u odnosu na monumentalnost cijeloga mjesta. Ali upravo je zato fascinantan. Netko ga je prije više od jedanaest tisuća godina odabrao među stotinama mogućih životinja, prenio njegov oblik u kamen i postavio ga u određeni vizualni kontekst. Nama je ostavio njegovu sliku, ali ne i objašnjenje.
I možda je upravo to najtočniji način gledanja Göbekli Tepea: pred nama nije primitivna umjetnost koju još nismo uspjeli protumačiti, nego vrlo razvijen vizualni jezik čiji smo rječnik izgubili.
