Čitam neku Tournierovu bilješku o rastajanju, nataloženu među mojim citatima , i mislim, svejedno koliko vremena je prošlo, aktualna je kao i u tom času, kad su se stvari zbivale, a riječi pokrile moja vlastita stanja.”Bili smo kao dva šarana ukopana u mulju svakodnevnog života. Odsada ćemo biti poput dviju pastrva što uz bok drhture u brzoj vodi planinskog potoka”. Dobro zvuči, premda nije tako oslobađajuće. Naime, malo pisaca znade pisati o rastancima i razdvajanjima, a da ne bude suzno i sentimentalno, ili pak namjerno surovo, s dozom cinizma, da bi se prikrili pravi osjećaji. Nije bitno tko ostavlja a tko biva ostavljen: ako je postojala ljubav, obje su strane na gubitku.
Ja osobno nemam osjećaj oslobođene pastrve, pa čak ni bijednoga piškora /čikova, koji uglavnom služi kao mamac za kvalitetnu ribu. Osjećam se kao neko biće bez krila, bez oklopa, bez migoljava repa, izloženo sažižućem, pogibeljnom suncu, inkvizitorskom bijelom blještanju, negdje na pola puta od polazne točke i predaleko od cilja, u koji uostalom sumnjam od prvoga trena. Prekasno je da se vratim, prerano da odustanem, nerazumno da tražim pomoć gurua i posve apstraktno da se dadem u “Božje ruke”, neuviđavno vjerujući da mu se moja muka čini vrijednom da me noktom dotakne. Zaslužujem kaznu za neoprez, lakomislenost, za bujicu izgovorenih riječi, čija težina nije na vrijeme testirana.
Ako se dovoljno potrudim, nitko na meni neće vidjeti tragove poraza. Imat ću glatko čelo, miran i fokusiran pogled, gorkasto zategnuta usta, trag znoja ispod oboda šešira i neku sumaglicu u auri, koju mogu rastjerati raskošno složenom lepezom boje mahagonija, koju mi je poklonila A., prijateljica s juga, osjetivši treptaj tuge u našem susretu. Dakako, slijedi još mnogo stvari do jeseni, plaminjave boje Miholjskoga ljeta, izazov zreloga voćnjaka, putanja bumbarova leta, u kojoj je pohranjen stih, dovoljan da spasi dane bez nadahnuća, osušen lovor polovičnih uspjeha u stalnom hrvanju s riječima.
Škripi negdje neki čekrk, namata uže, privlači nešto odnekud, ali nemam niti nejasnu sliku što bi to moglo biti. Čavrljamo, srčemo limunadu. Prijateljica me lijepo vidi, fotografije bit će dobre. Utješno, naravno. I ta knjiga iz mladosti , GLASOVI LJETNOG DANA, koju je Irwin Shaw napisao kad sam bila u pubertetu, kamo se samo izgubila? Sada je upravo vrijeme da je pročitam ponovo, u prezrelosti svega, srećom još nezatrovana prezirom.
Volim li ja sve te riječi, ipak i usprkos svemu, doživotno i usudno?
Flora Green. Fotografije: Anđela Lenhard Antolin