Postoje pjesnička sretanja i kontakti, koja ostave dubok pečat na nas, čak i ako su trajala kratko, nekoliko sati, dana ili doticaja unutar grupe, zaokupljene istim poslom. Takav je meni bio dan i prigoda, kad sam prvi put vidjela MARKA STRANDA, ležerno oslonjena na ogradu brodića na Ohridskom jezeru, u prigodi Struških večeri poezije. Neću navoditi godinu, bilo je to davno (sve moje bilo je davno), no osjećaj je neobično živ: visoki, šarmantni muškarac, prodornih i bistrih očiju, crvenkaste kose, u plavoj košulji i izgužvanom sakou od lana. Moja malograđanska pomisao: “Nema li ženu da ga izglača?”. Nisam ni slutila da će taj casul stil postati ultimativnom modom dolazećih sezona. A ponajmanje pak, da se pogled većine ženskih stvarateljica zadržava na jednom od najzanimljivijih i potvrđeno najboljih pjesnika 20. stoljeća.
MARK STRAND (1934.-2014.) bio je pjesnik, slikar, esejist, predavač, antologičar i “figura od formata”, na svim područjima gdje se okušao. Prvu knjigu pjesama objavio je 1960., i svaka iduća bila je književni događaj. Pokupio je toliko nagrada, stipendija i počasti, da bismo njima podmirili desetak pjesnika željnih slave, što on, međutim, nije pokazivao kao vlastitu osobinu. Štoviše, gotovo jedno desetljeće nije pisao, kad je smatrao da želja u njemu nije dovoljno goruća. Budući da je na univerzitetu Yale diplomirao arhitekturu i slikarstvo, prebacio se na druga podrućja, a pjesme su ga strpljivo čekale. Dobar nauk za ljude koji misle da je jedina potvrda života biti stalno “u fokusu”, a sve je ostalo kazna i njeno odsluživanje.
Strand je dobio Pulitzera, Zlatnu medalju na Academi of Arts & Letters, Nagrade Bollingen i pregršt drugih nagrada te najvažniju: bio je Ovjenčani pjesnik (Poeta Laureat) 1990. po odluci Kongresnog doma S.A. D. Kao Fulbrightov stipendist boravio je u Italiji i prevodio nobelovca Albertija. Bio je opčinjen Wallace Stevensom, poznavao je Brodskoga. Jedna od vrednijih stvari koju sam izgubila je BREAD LOAF ANTHOLOGY s njegovim potpisom, također davno, pa postoji samo u mome sjećanju, kao i crno-bijela (sačuvana) fotografija, napravljena mojim aparatom Zorki 4, na koju sam pristrano ponosna. A to, da jedan nosilac Pulitzera uglađeno i ugođeno, ravnopravno i bez snishodljivosti razgovara s dojučerašnjom studenticom, o velikoj temi kao što je Poezija, govori dovoljno o njegovim dimenzijama i osobnosti.
I sada, vjerojatno ne bez razloga, veoma često navraćam se mišlju na Marka S., na jednu njegovu osobinu, koju taka nisam znala definirati. Za razliku od većine pravih i još češće samoprozvanih pjesnika, koji neprestance izlijeću u “obasjanu zonu središta”, on je uklanjao, govorio je mirno, nije gestikulirao, docirao, šarmirao, već bi odmatao svoje misli, nastojeći biti nenapadan, privatan, diskretan, što mu nije uspijevalo iz jednostavna razloga: osjetilo se kako “isijava”, ta čarobna žaruljica u njemu nikada se nije gasila. Palio ju je razgovor, poticajna primjedba, zakučast jezični humor, neka mala nespretnost u kojoj je i sebe prepoznavao, pa bi pomogao da je prevladate, onom krasnom dobrohotnošću, koju imaju samo veliki duhovi. Baš kao što je u jednoj pjesmi zapisao: “Ako čovjek reklamira pjesmu nekog drugog, njegovo će se srce udvostručiti”.
Kakva je poezija Marka Stranda? Ne znam, unatoč velikoj popularnosti, mislim da nije za svakoga. To su duboke vode introspekcije, uranjanje u svijet djetinjstva i mladosti,fleševi urbanih impresija s neočekivanim zavijutcima u osobno, sažimanja, izvodi iz osobne i kolektivne povijesti, poput: ” Stvari prolaze i ne ostavljaju traga, / i doći će sutra i dan poslije, / i što god naši preci znali, vrijeme je odnijelo. / Oni su otišli i njihova djeca su otišla, / i veliki narodi su nestali. / I vojske su otišle koje su slale oblake prašine i dima/ da se valjaju cijelom Europom. / Svijet je tiho i i ih ne čujemo”. Pjesnik znade “kušati med odsutnosti”, znade ispitivati “beskorisnost”, situirati se na mjestu po imenu “ovdje”, znade da jedino napredovanje prema sebi ima neuništivu vrijednost, jer “Naše remekdjelo je naš osobni život”. Da, onaj tko želi čitati mirno i strpljivo, pjesmu-dvije dnevno, naći će u Strandu idealnoga pjesnika.
Divan je po tome, što te ne želi učiniti “manjim od autora”, ne obeshrabruje, ne ubija mudrolijama, ne kasapi jezik, ne veliča svoju učenu klasičnost ni dokazanu modernost , već hrabro odlučuje: “Voljet ću dvadeset i prvo stoljeće”. I ono će voljeti njega. kao što vidimo. Malo je takvih pjesnika, pa još kad si ga sreo u živo i bio ozaren i ozračen njegovom osobnošću, da, to je zaista nešto.
Svjesna sam svoje povlaštenosti.
27. kolovoza 2026. Flora Green