Po definiciji je još od antike heroj onaj koji, prevladavši strah, protiv svih očekivanja ustaje protiv jačeg, bolje naoružanog, nadmoćnijeg kako bi spasio ne samo vlastitu egzistenciju, nego i živote mnogih, nevinih, potlačenih strahom. To je dio mithosa prema kojem civilizacijski osjećamo gnušanje još od renesanse, bježimo od njega u potpunu racionalnost pozitivističkih analitika i kauzalnosti… Premda duboko u sebi osjećamo potrebu za mitom, za uzvišenim, transcendentalnim, nedokučivim, znanošću nepojmljivim… Možda smo baš zato došli do točke preokreta u nakaznost “novih mitologija” koje porodile su “heroje”, “junake” poput onog koji je jučer umro. Njegovo ime namjerno neću spomenuti, jer gnjusna je već sama činjenica da pažljivo pamtimo zločince, preispitujemo i tragamo za odgovornošću žrtava koje su nečim “morale” zaslužiti tako zlu kob… Pobjegli smo od univerzalnosti, analitički smo se raspali na nove, male, gnjile, nacionalne mitologije koje tragaju za herojima, koje u potrazi za novim “uzvišenim” zacrnjuju druge, cijele predjele povijesti koja se ciklički (ničeovski) uvijek vraća kao nenaučena pjesmica, kao jeka glasa koji ne može preskočiti ogradu razuma – jer, duboko u nama dokučujemo da ne može biti heroj onaj tko ubija slabije od sebe (jedan hadis veli: Najhrabriji je onaj tko samoga sebe može svladati u srdžbi), tko se iživljava na starima, nemoćnima, nenaoružanima, netko tko tuđu djecu vidi kao zlo sjeme koje valja zatrti. Ne, nema Boga koji bi opravdao zlo kojem nadijevamo ime nekakve pravde. Jučer je umro monstrum, svirepi primitivac koji život nije vidio kao iskru božanske supstancije, nego je živote odmjeravao kao sumanuti, leprozni voćar jabuke u gajbi, kao nasilnik koji ne vidi vlastite trule ruke… Jesam li sretna zbog njegove smrti? Ne. Nisam. Bila bih sretnija da se nije nikad rodio. Još sretnija bih bila kad bih mogla sa sigurnošću znati da se u slučaju izostanka njegova rođenja ne bi pojavio netko drugi poput njega, ali tomu nije tako. Baš kao što, nažalost, ima previše onih koji u nemogućnosti suosjećanja, preokretanja tijeka sudbina u vlastitim glavama, sad oplakuju krvnika i kite ga herojstvom koje ničim nije zavrijedio…