Fenomen otpada pokazuje se kao bitan sukus hrvatske državne politike, odnosno njezinog finalnog značenja.

Piše: Marijan Grakalić

Fotografija: Sanja Šantak

Najbolje o tome svjedoči naracija same vlade i premijera Plenkovića koja kao da je prepisana iz nekog udžbenika za zaostale u razvoju pa je doživljena kao totalno podcjenjivanje naroda i građana. Monumentalan prosvjed u Zagrebu reakcija je na takav samodopadni i neuvjerljivi govor vlasti kojoj je otpad tek zadnja idiotska afera (uz brojne druge), što prate klijentelistički karakter njezine vladavine. Tu je demonstrirala ona bolja Hrvatska, bez nametnutih ušatih amblema, ruralnog naglaska, Thompsona i povijesno poraženog kvislinškog mentaliteta. Tu se tražio i traži modernizam, ispravnost i progres, etika i estetika, univerzalnost potrebna da se dokine nesreća kolektivne izdaje i trovanja zemlje.

Otpad je okidač. Zadnje što je prelilo čašu nakon čega više ne dolazi u obzir nikakva hipnoza masa parolama i pamfletima, tumačenjima i obećanjima. Hipokrizija vlasti razgolićena je javno i bez zadrške. Pokazalo se i vidjelo da ne vrijedi ništa. Bilo je to očigledno kada je u početku optužila cjelokupnu oporbu za ”politikantstvo”, a pred narod nije bio u stanju izići nitko iz nomenklature, naravno, ne samo zato jer nema što reči već se mogao jedino posipati pepelom. U tome je i narav premijerova puta u Italiju, da kasnije može tvrditi da nije bio tu, kao što se učestalo priča kako se ”nije znalo ništa”.

Uglavnom, aktualna vlast pokazala je cjelokupnim dojmom u ovim događajima da je ona sama sebi najvažnija. Ništa joj nije preče. Državna politika postoji zato da bi sse ona održala na svojim pozicijama, sve ostalo je drugorazredno. ”Miči to!” vikala je masa na trgu. Vlasti su konačno, to možda i shvatile.