Franziska Schutzbach, Adorno i retorika nove desnice — od „zdravog razuma“ do algoritamske javnosti

Franziska Schutzbach njemačko-švicarska je sociologinja i autorica koja se već godinama bavi antifeminizmom, mizoginijom, anti-gender mobilizacijama, desnim populizmom i političkom komunikacijom. Zanimaju je osobito ona mjesta na kojima se društveni odnosi moći ne uspostavljaju otvorenom prisilom nego jezikom: načinom na koji se neko pitanje formulira, neka skupina opisuje, neki strah prevodi u politički zahtjev ili neka radikalna pozicija postupno pretvara u nešto što se čini razumnim, svakodnevnim i samorazumljivim.

Godine 2018. kod züriškoga nakladnika Xanthippe objavila je knjigu Die Rhetorik der Rechten. Rechtspopulistische Diskursstrategien im Überblick (Retorika desnice. Pregled diskurzivnih strategija desnog populizma), kratku, ali vrlo sustavnu analizu retoričkih postupaka kojima desni populizam osvaja prostor u javnosti. Knjiga je nastala u suradnji s Florisom Biskampom, a nakon što je tiskano izdanje rasprodano Schutzbach ju je učinila slobodno dostupnom na svojoj mrežnoj stranici. Iako je tekst nastao prije osam godina, njegovi osnovni mehanizmi nisu izgubili na važnosti. Naprotiv, ono što je 2018. još izgledalo ponajprije kao analiza političke retorike danas se mnogo jasnije pokazuje kao dio šire transformacije javnosti, u kojoj politička komunikacija, platforme, algoritamsko rangiranje i generativna umjetna inteligencija sve teže mogu biti promatrani odvojeno.

Schutzbach ne pokušava objasniti čitavu povijest desnice niti uspjeh populizma svesti na jednu društvenu varijablu. Njezino je pitanje preciznije: kako ideje koje su dugo pripadale rubu postupno prelaze u politički mainstream? Kako tvrdnja koja je još jučer izazivala skandal danas postaje predmet legitimne debate, a sutra nešto što se predstavlja kao elementarni zdravi razum? U tome je njezina knjiga zapravo studija političke normalizacije. Nije presudno samo što se govori, nego kako se mijenja prostor u kojem se neka tvrdnja čuje, tko je izgovara, kako mediji na nju reagiraju, koje emocije aktivira i kakvu novu sliku društva pritom proizvodi.

Radikalizacija se, naime, ne događa uvijek tako da velik broj ljudi odjednom prihvati skup ideja koje su im do tada bile strane. Mnogo je češći sporiji i manje dramatičan proces u kojem se mijenja semantički okoliš. Kompromitirani pojmovi napuštaju se, a isti politički sadržaj dobiva novi jezik. Rasna hijerarhija prevodi se u „očuvanje identiteta“, isključivanje u „pravo na kulturnu posebnost“, napad na institucije u „vraćanje demokracije narodu“, a politička provokacija u „hrabrost da se kaže ono što svi misle“. Ideja se ne mora bitno promijeniti; dovoljno je da izgubi oznaku radikalnosti.

Takva analiza ima smisla samo ako se pritom izbjegne banalna shema prema kojoj je svaka kritika migracijske politike, Europske unije, feminizma, manjinskih politika, akademske kulture, političke korektnosti ili medija po sebi desnoradikalna. Nije. Kritika institucija nužan je dio demokracije, populistički stil postoji i lijevo, a mnoge teme koje radikalna desnica politički eksploatira upućuju na stvarne društvene probleme. Pitanje nije postoji li problem, nego kako se objašnjava, kakva se uzročnost uspostavlja i kakav se politički zaključak iz toga izvodi. Upravo tu Schutzbach postaje zanimljiva.

Još je zanimljivija kada se čita uz Theodora W. Adorna. Adorno je 6. travnja 1967. na Sveučilištu u Beču održao predavanje Aspekte des neuen Rechtsradikalismus, potaknuto tadašnjim usponom njemačkoga NPD-a. Dvadesetak godina nakon sloma nacizma bilo je jasno da poraz jednoga režima nije uklonio društvene i psihološke pretpostavke iz kojih autoritarni i radikalni pokreti mogu ponovno crpiti snagu. Adorno se zato nije zadovoljio moralnom osudom ekstremizma. Zanimao ga je teren na kojem takva politika postaje privlačna: ressentiment, strah od deklasiranja, osjećaj gubitka kontrole, autoritarna potreba za poretkom i sklonost da se složeni procesi svedu na prepoznatljivog neprijatelja.

Adorno i Schutzbach govore iz različitih razdoblja i o različitim medijskim svjetovima, ali njihova se pitanja dodiruju upravo ondje gdje politika počinje davati smisao društvenoj tjeskobi. Ljudi mogu imati sasvim stvarne razloge za nesigurnost, a ipak pogrešno identificirati njezine uzroke. Deindustrijalizacija može razoriti gradove, tehnološka promjena učiniti čitava zanimanja suvišnima, stanovanje postati nedostupno, srednja klasa osjećati prijetnju deklasiranja, a globalni procesi toliko se udaljiti od individualnog iskustva da pojedinac više ne vidi vezu između vlastite odluke i ishoda koji ga pogađa. Ništa od toga nije izmišljeno. Politička manipulacija počinje onda kada se mreža stvarnih, često proturječnih uzroka premjesti na jednu skupinu, jednog neprijatelja ili jednu zavjeru koja navodno sve objašnjava.

Adornov pojedinac osjeća da mu svijet izmiče; Schutzbachin populistički diskurs govori mu tko mu ga je oduzeo. Neodređena nesigurnost dobiva predmet, gospodarski i društveni procesi dobivaju krivca, a iskustvo nemoći pretvara se u moralni sukob. Politička privlačnost takva objašnjenja ne počiva na tome da ono mora biti uzročno točno. Dovoljno je da bude psihološki uvjerljivo, da osjećaju podari strukturu i da nejasnu frustraciju pretvori u politički odnos između „nas“ i „njih“.

Dvadeset strategija normalizacije

1. „Narod“ protiv „elita“ — „Das Volk“ gegen „die Eliten“. Populistička politika ne zatiče narod kao gotovu i homogenu političku činjenicu, nego ga proizvodi kroz govor. „Narod“ postaje moralna cjelina: autentičan, razuman, pošten i ukorijenjen u stvarni život, dok se „elite“ prikazuju kao otuđene, privilegirane i nesposobne razumjeti iskustvo običnih ljudi. Demokratski problem nije u kritici elita, bez koje demokracije nema, nego u tome što jedna politička opcija počinje prisvajati pravo da govori u ime jedinog autentičnog naroda. Građani koji joj se protive tada više nisu samo politički protivnici; postaju manje autentični članovi zajednice, zavedeni ljudi, otuđeni kozmopoliti ili suradnici sila koje djeluju protiv nje. Zbog toga „elita“ u populističkom jeziku nije prvenstveno ekonomska kategorija. Milijarder može nastupati kao pobunjenik protiv elita, dok novinar, učitelj ili sveučilišni profesor koji živi od plaće postaje njihovim predstavnikom ako ga se uspije prikazati kao kulturno udaljenog od „normalnih ljudi“.

2. Konstrukcija konflikta — Konstruktion von Konflikten. Svako društvo poznaje stvarne sukobe interesa, ali demokratska politika postoji upravo zato da ih institucionalizira, učini pregovarljivima i prevede u privremene kompromise. Populistička retorika te sukobe nastoji pretvoriti u egzistencijalne. Migracijska politika više nije pitanje kapaciteta, integracije i mjere, nego opstanka nacije; odnos prema Europskoj uniji više nije spor o nadležnostima, nego borba suverenosti protiv ropstva; međunarodna politika svodi se na izbor između „rata“ i „mira“. Takva dramatizacija mijenja samu logiku političkoga odnosa. S protivnikom koji zastupa drukčiji interes moguće je pregovarati; s protivnikom koji ugrožava opstanak zajednice kompromis postaje sumnjiv, a u krajnjoj izvedbi i izdajnički.

3. Etnopluralizam umjesto rasizma — Ethnopluralismus anstelle von Rassismus. Poslijeratna europska desnica morala je napustiti otvoreni biološki rasizam koji je postao povijesno kompromitiran. Etnopluralizam omogućuje sličan politički zaključak drukčijim jezikom. Ne tvrdi se nužno da je jedna skupina superiorna drugoj, nego da su kulture toliko različite da svaka ima pravo očuvati svoju zasebnost. Naizgled se radi o poštovanju različitosti: svaki narod ima pravo na svoj identitet, tradiciju i prostor. No zaključak može ostati segregacijski. Jezik hijerarhije zamijenjen je jezikom kulturne autonomije, ali ideja odvajanja nije nestala. Upravo je to jedan od najočitijih primjera kako se politički sadržaj može normalizirati tako da promijeni svoj rječnik.

4. Emocije umjesto argumenata — Emotionen statt Argumente. Politika bez emocija ne postoji, pa Schutzbachina poanta nije banalna tvrdnja da populisti „igraju na osjećaje“. Važnije je nešto drugo: osjećaj može početi preuzimati funkciju dokaza. Ako je proizveden dovoljno snažan dojam da je zemlja „preplavljena“, statistički podatak o stvarnom broju migranata može izgubiti političku težinu. Ako netko osjeća da mu je društveni status pao, informacija o rastu prosječnog standarda ne mora dodirnuti iskustvo koje ga je dovelo do tog zaključka. Politički diskurs tada ne stvara nužno emociju iz ničega, nego postojeći afekt prevodi u sliku svijeta koja ga potvrđuje. Tu se Schutzbach najjasnije dodiruje s Adornom: propaganda je često učinkovitija kada ne proizvodi tjeskobu, nego joj daje objašnjenje.

5. Retorika straha — Rhetorik der Angst. Strah ima osobitu političku snagu jer mijenja kriterij onoga što smatramo razumnim. U stabilnim okolnostima pitamo je li neka mjera proporcionalna, zakonita i pravedna; u stanju egzistencijalne ugroze pitamo hoće li nas zaštititi. Zato izrazi poput invazije, raspada, demografskog nestanka, nacionalnog samoubojstva ili kulturne zamjene nisu samo retorički ukrasi. Oni preoblikuju kontekst u kojem će se poslije procjenjivati politička mjera. Što je opasnost veća, to radikalniji odgovor može izgledati umjerenije. Retorika straha tako ne služi samo mobilizaciji birača; ona premješta granicu političke razumnosti.

6. Proširenje granice izrecivoga — Erweiterung des Sagbaren. Demokratske zajednice nisu uređene samo zakonom nego i nepisanim normama. Mnogo toga može biti pravno dopušteno, a ipak dugo ostati izvan legitimnoga političkog registra. Granica se pomiče postupno. Izgovori se nešto što izazove skandal, slijede osude i medijska pažnja, pristaše reakciju tumače kao dokaz da je političar napokon „rekao ono što svi misle“, a slična se izjava potom ponavlja dok ne izgubi sposobnost šoka. Ono što je prvi put zvučalo neprihvatljivo nakon desetog pojavljivanja postaje predmet obične debate. Moderna politička provokacija zato nije nužno pogreška. Osuda može biti sastavni dio strategije jer proizvodi vidljivost, a vidljivost postupno proizvodi normalnost.

7. Pozicioniranje kao ozbiljnoga diskurzivnog partnera — Positionierung als seriöse DiskurspartnerInnen. Ulazak iz političke margine u mainstream ne zahtijeva uvijek promjenu stava; ponekad je dovoljna promjena statusa. Redovito pojavljivanje u ozbiljnim medijima, na konferencijama i u raspravama s etabliranim političarima samo po sebi proizvodi učinak legitimacije. Liberalna javnost tu ulazi u teško rješivu napetost. Isključi li radikalnog aktera, daje mu priliku da govori o cenzuri; poziva li ga neprestano kako bi ga razotkrila, može mu pomoći da postane normalnim sudionikom političkog prostora. Sama pozornica zato nije neutralna. Biti priznat kao ravnopravan sugovornik već je dio političkoga uspjeha.

8. Ukidanje sheme lijevo–desno — Aufhebung des Links-rechts-Schemas. Rečenica da nešto „nije ni lijevo ni desno, nego pitanje zdravoga razuma“ izgleda kao izlazak iz ideologije, ali često čini upravo suprotno: vlastitu ideologiju predstavlja kao neideološku stvarnost. Ideološki je uvijek onaj drugi. Protivnik ima svjetonazor, mi imamo činjenice; on ima politički program, mi imamo stvarnost. To je jedna od najuspješnijih faza normalizacije jer ideja postaje najmoćnija upravo onda kada se više ne mora opravdavati kao politički izbor, nego se predstavlja kao jedino razumno čitanje svijeta.

9. Moć postavljanja tema — Die Macht, Themen zu setzen. U političkom sukobu ne pobjeđuje samo onaj tko daje najbolji odgovor, nego i onaj tko određuje pitanje. Ako određena politička struja uspije migraciju, sigurnost, „gender“ ili nacionalni identitet pretvoriti u trajno središte javne rasprave, njezini protivnici prisiljeni su govoriti o temama koje nisu sami izabrali. Ako pritom prihvate i protivnikov rječnik, već su djelomice prihvatili način na koji je problem konstruiran. Diskurzivna pobjeda zato može biti mnogo šira od izborne. Stranka s relativno ograničenim brojem glasova može odrediti jezik čitave političke scene.

10. Zahtjev za medijskom raznolikošću mišljenja — Forderung nach medialer Meinungsvielfalt. Sloboda mišljenja jedna je od temeljnih liberalnih vrijednosti, pa ju je upravo zato lako pretvoriti u političko sredstvo. Ako određeni stav nije zastupljen u studiju, medije se može optužiti za ideološku zatvorenost; ako govornik nije pozvan, za cenzuru; ako mu se tvrdnje provjeravaju, za političku pristranost. No pluralizam mišljenja nije isto što i epistemološka jednakost svih tvrdnji. Demokratski medij mora biti otvoren za političko neslaganje, ali nije dužan tretirati empirijski neutemeljenu tvrdnju kao ravnopravnu činjenicu. Kada se te dvije stvari pobrkaju, pluralizam se pretvara u lažnu simetriju.

11. Spremnost na raspravu kao zamka — Diskussionsbereitschaft als Falle. Liberalna javnost polazi od ideala rasprave u kojoj argumenti imaju težinu i u kojoj bolji argument može promijeniti mišljenje. Politička debata, međutim, ne mora imati tu funkciju. Jedan sudionik može u nju ući zato da proizvede viralni trenutak, potvrdi vlastitu hrabrost pred sljedbenicima, isprovocira protivnika ili stekne legitimaciju time što sjedi uz ministra, profesora ili urednika velikoga lista. U takvim uvjetima moguće je argumentacijski izgubiti, a politički dobiti. Medijska logika performansa ne poklapa se nužno s prosvjetiteljskim idealom rasprave.

12. Desna kulturna revolucija — Rechte Kulturrevolution. Politička vlast nije dovoljna ako kulturni jezik društva ostaje neprijateljski prema njezinim ciljevima. Zato se borba premješta na obrazovanje, sveučilišta, umjetnost, medije, obitelj, nacionalnu povijest, rodne uloge i kolektivno pamćenje. Nova desnica tu na svoj način preuzima gramscijevsku intuiciju da je politička dominacija stabilna tek kada je podupire kulturna hegemonija. Najveća pobjeda nije prisiliti nekoga zakonom, nego postići da određeni poredak počne izgledati prirodno, a njegovi protivnici kao ideološki eksces.

13. Zahtjev za „pravom demokracijom“ — Forderung nach der „wahren Demokratie“. Desni populizam ne mora otvoreno odbaciti demokraciju. Mnogo je učinkovitije tvrditi da je postojeća demokracija lažna, zarobljena ili izopačena, a da pokret samo vraća vlast pravome narodu. Demokratske riječi ostaju: narod, sloboda, suverenost, participacija. Mijenja se njihov odnos prema institucijama koje ograničavaju većinsku vlast. Liberalna demokracija nije samo vladavina većine; ona uključuje individualna prava, neovisno sudstvo, zaštitu manjina i podjelu vlasti. Kada se narodna volja postavi iznad svega toga, izbori mogu ostati, a liberalna struktura demokracije postupno se prazniti.

14. Antiparlamentarizam — Antiparlamentarismus. Parlament je savršena meta za populističku kritiku jer je spor, bučan, kompromisan i često neugledan. Ali upravo ta obilježja proizlaze iz njegove demokratske funkcije. Parlament postoji zato što društvo nema jednu volju. U njemu se sukobi interesa ne uklanjaju, nego institucionaliziraju. Autoritarna imaginacija, naprotiv, teži neposrednom odnosu između homogenog naroda i njegova predstavnika. Zato parlament lako postaje simbol trgovanja i slabosti, iako je upravo sposobnost kompromisa ono što pluralno društvo čini politički mogućim.

15. Protiv kršenja zakona, ali i protiv pravne države — Gegen den Rechtsbruch, aber auch gegen den Rechtsstaat. Kult reda i pravna država nisu isto. Pokret može zahtijevati strože kazne, disciplinu i poštovanje zakona, a istodobno napadati sudove koji ograničavaju vlast. Pravna država nije država koja samo kažnjava; ona je država u kojoj je i vlast podvrgnuta pravu. Procesna prava, sudska kontrola, zabrana arbitrarnosti i zaštita nepopularnog pojedinca nisu smetnja pravu, nego njegova bit. Zato populistički napad na sudove nije u proturječju s retorikom zakona i reda. Problem nije zakon, nego zakon koji ograničava naše.

16. Protiv „terora manjina“ i političke korektnosti — Gegen „Minderheitenterror“ und Political Correctness. Ovdje dolazi do zanimljive zamjene uloga: većina počinje samu sebe opisivati kao žrtvu. „Više ništa ne smijemo reći“, „manjine nam određuju jezik“, „normalni ljudi moraju šutjeti“ — takve formule pretvaraju zahtjev za nediskriminacijom u navodnu dominaciju manjine nad većinom. Kritika nečijega govora postaje cenzura, a društvena posljedica izgovorene riječi politički progon. Sloboda govora više se ne razumije samo kao pravo na izražavanje nego gotovo kao pravo da izražavanje ostane bez posljedica.

17. Antiegalitarizam u ime jednakosti — Antiegalitarismus im Namen der Gleichheit. Moderna desna retorika često ne odbacuje jednakost, nego je preuzima i preusmjerava. Ako smo svi jednaki, glasi argument, zašto bi netko imao posebna prava? Problem je u tome što formalno jednako postupanje prema ljudima koji se nalaze u vrlo različitim stvarnim položajima može reproducirati postojeću nejednakost. Antidiskriminacijske politike zato se mogu predstaviti kao privilegije manjina, a politika koja želi ispraviti strukturnu nejednakost kao kršenje načela jednakosti. Jezik protivnika ponovno se preuzima i okreće protiv njega.

18. Antifeminizam i anti-gender kao zajednički nazivnik — Antifeminismus und Anti-Gender als gemeinsamer Nenner. Za Schutzbach je to jedno od središnjih područja. Antifeminizam nije tek zasebna tema, nego mjesto na kojem se mogu susresti politički vrlo različiti akteri: nacionalisti, religijski konzervativci, tradicionalisti, libertarijanci i populistički pokreti. Pojam „gender“ pritom prestaje biti precizan teorijski pojam i pretvara se u spremnik za čitav niz modernizacijskih nelagoda: promjene položaja žena, obitelji, seksualnih identiteta, jezika, škole i autoriteta. Različiti i međusobno nepovezani procesi tako mogu biti predstavljeni kao jedinstven koordinirani projekt koji prijeti društvenome poretku.

19. Nacionalizam ravnopravnosti — Gleichstellungsnationalismus. Posebno je zanimljiva situacija u kojoj politički akter skeptičan prema feminizmu ili pravima seksualnih manjina unutar vlastitoga društva počne te iste vrijednosti isticati kao dokaz superiornosti nad muslimanima ili migrantima. Ravnopravnost tada više nije univerzalno načelo nego civilizacijski marker. „Mi“ poštujemo žene i homoseksualne osobe, „oni“ ih tlače. Emancipacijski jezik time se pretvara u sredstvo kulturnoga nacionalizma, a vrijednost koja bi trebala vrijediti za sve postaje argument razgraničenja između nas i njih.

20. Neprijateljstvo prema znanosti — Wissenschaftsfeindlichkeit. Ako su sveučilišta, stručnjaci i znanstvene institucije već smješteni među otuđene elite, njihove nalaze više nije nužno pobijati boljim dokazima. Dovoljno je diskreditirati izvor. Profesor postaje ideolog, sveučilište interesna skupina, istraživanje politička narudžba. Pritom nije riječ o dosljednom odbacivanju znanosti; isti će politički akter rado citirati stručnjaka koji potvrđuje njegov zaključak. Promijenio se kriterij vjerodostojnosti. Metoda i dokaz ustupaju mjesto političkoj pripadnosti izvora, pa se sukob premješta sa sadržaja tvrdnje na pitanje kome uopće vjerujemo.

Tih dvadeset strategija zajedno čine kružni sustav. Najprije se proizvodi autentični narod, zatim elite koje su ga navodno izdale, potom skupina ili proces koji ga ugrožava. Ugroza stvara strah, strah opravdava zaoštravanje sukoba, sukob legitimira provokaciju, provokacija pomiče granicu izrecivoga, medijska osuda povećava vidljivost, a ta se osuda zatim prikazuje kao dokaz cenzure. Cenzura potvrđuje priču o neprijateljskom establishmentu, a neprijateljski establishment ponovno potvrđuje autentičnost pokreta koji govori u ime naroda. Sustav je politički učinkovit upravo zato što gotovo svaku reakciju može pretvoriti u vlastiti dokaz.

Tu se Schutzbach ponovno približava Adornu. Propaganda nije samo omot oko političkoga sadržaja nego može postati sama struktura političkoga identiteta. Pokret tada ne mora imati osobito preciznu sliku budućega društva; dovoljno je da proizvodi jasnu sliku protivnika. Negativna mobilizacija može biti stabilnija od pozitivnoga programa jer od pristaše ne zahtijeva da detaljno zna kakvo društvo želi. Dovoljno je da stalno zna tko mu stoji na putu.

No iz toga ne slijedi da su birači radikalne desnice samo manipulirane žrtve propagande. Takvo bi objašnjenje bilo i empirijski slabo i politički lijeno. Migracija može proizvesti stvarne integracijske napetosti, deindustrijalizacija osiromašiti čitave regije, stanovanje postati nedostupno, europske institucije donositi loše odluke, progresivne sredine razviti vlastite oblike dogmatizma, novinari biti pristrani, a akademske institucije sklone konformizmu. Činjenica da neku temu eksploatira radikalna desnica ne znači da ta tema ne postoji.

Adorno je koristan upravo zato što nas štiti od moralističke podjele na razumne i zavedene. Njega zanima kako stvarni problem dobiva pogrešno, pojednostavljeno i politički korisno objašnjenje. Čovjeku kojemu propada tvornica nema smisla reći da je njegov strah iracionalan. Problem nastaje ako mu se propast tvornice objasni gotovo isključivo migrantima, Bruxellesom ili kulturnim elitama, premda stvarni uzroci uključuju investicijsku politiku, automatizaciju, cijene energije, međunarodnu konkurenciju, demografiju i poslovne odluke. Snaga radikalnog populizma često nije u tome što izmišlja problem, nego što stvarnome problemu daje jednostavniji uzrok i emocionalno zadovoljavajuće objašnjenje.

Ako demokratski centar odbije govoriti o ekonomskoj, kulturnoj i statusnoj nesigurnosti zato što su te teme već preuzeli populisti, ostavlja ih upravo populistima. U tome leži jedna od slabosti liberalne politike: sklonost da se politička manipulacija tretira kao problem netočnih informacija koji će nestati čim se javnosti ponude bolji podaci. Činjenice su nužne, ali politički život nije samo računanje činjenica. Čovjek koji smatra da njegov grad nema budućnosti neće promijeniti doživljaj zato što je nacionalni BDP porastao. Onaj tko osjeća gubitak društvenoga statusa ne dobiva odgovor statistikom prosječne plaće. Onaj tko kulturnu promjenu doživljava kao gubitak pripadanja neće taj osjećaj riješiti tablicom.

Radikalna desnica često bolje razumije upravo tu interpretativnu dimenziju politike. Ona nudi priču koja povezuje privatno iskustvo i kolektivni identitet. U toj priči postoji uzrok, postoji krivac, postoji zajednica žrtava i postoji obećanje restauracije. Demokratski centar prečesto odgovara jezikom procedura, upravljanja i korekcije podataka. To nije razlog za napuštanje činjenica, nego razlog da demokratska politika ponovno nauči govoriti o sigurnosti, dostojanstvu, zajednici, domovini i pripadanju. Ni jedna od tih riječi nije prirodno vlasništvo desnice.

Što se promijenilo nakon 2018.

Schutzbachine strategije ostale su prepoznatljive, ali javnost u kojoj djeluju više nije ista. Tri promjene osobito mijenjaju njihov politički učinak: algoritamska distribucija sadržaja, generativna umjetna inteligencija i populizam koji je osvojio vlast, ali nije prestao govoriti jezikom pobune protiv establishmenta.

Algoritamska javnost

Klasična propaganda imala je problem distribucije. Netko je morao imati novine, televizijsku emisiju, radijsku frekvenciju, organizaciju ili barem pristup uredniku koji će procijeniti da je poruka vrijedna objave. Društvene mreže promijenile su taj odnos. Korisnici više nisu samo publika nego i distributeri, komentatori i proizvođači sadržaja, dok algoritamski sustavi rangiranja određuju što će dobiti dodatnu vidljivost.

Iz toga ne slijedi da postoji neki jedinstveni „desni algoritam“ koji automatski pretvara umjerene korisnike u radikale. Odnos između platformi, izloženosti i političke polarizacije mnogo je složeniji. Ali ekonomija angažmana očito daje posebnu prednost sadržaju koji izaziva snažnu emocionalnu reakciju, osobito bijes, strah, moralno zgražanje i sukob. Upravo su to afekti na kojima počivaju neke od ključnih Schutzbachinih strategija.

Algoritam pritom ne mora imati nikakav politički svjetonazor. Dovoljno je da prepoznaje sadržaj koji povećava vrijeme provedeno na platformi, broj komentara, dijeljenja ili drugih oblika interakcije. Time se mijenja odnos između političkoga skandala i medijske vidljivosti. Nekada je političar morao izazvati dovoljno velik skandal da bi urednik zaključio kako zaslužuje naslovnicu. Danas digitalni skandal može vlastitu važnost dokazati količinom reakcija. Tradicionalni mediji zatim izvještavaju o tome jer „internet govori“, njihovo izvještavanje vraća temu na mreže, a mreže je ponovno pojačavaju. Između političkoga aktera, korisnika, algoritma i klasičnih medija nastaje povratna petlja koja se sama hrani.

Schutzbachina moć postavljanja tema zato danas djeluje drukčije nego u klasičnoj medijskoj javnosti. Tema više ne mora prvo proći kroz urednički filter. Dovoljno je proizvesti dovoljno intenzivnu digitalnu reakciju da sama reakcija postane vijest. Usto se mijenja i odnos između autora i publike. Korisnici sadržaj ne prenose samo dalje, nego ga skraćuju, komentiraju, radikaliziraju, parodiraju, pretvaraju u memeove i prilagođavaju vlastitim zajednicama. Politička poruka dobiva tisuće inačica koje prvotni autor više ne može u potpunosti kontrolirati.

Propaganda je zato danas manje linearna nego prije. Ne putuje samo od vođe prema masi. Politički akter često daje početni okvir, slogan ili neprijateljsku figuru, a mreža ih dalje razrađuje, reinterpretira i umnaža. Publika postaje istodobno distributer, interpretator i suautor političkog sadržaja. Takva participativna propaganda važna je upravo zato što stvara osjećaj spontanosti: poruka više ne izgleda kao nešto što je jednostavno nametnuto odozgo, nego kao nešto što zajednica sama proizvodi i potvrđuje.

Generativna umjetna inteligencija i hiperprodukcija uvjerljivosti

Generativna umjetna inteligencija otvara sljedeći korak. Klasična propaganda uvijek je morala računati s ograničenjem da jedna poruka djeluje na velik broj različitih ljudi. Moderni politički marketing mogao je publiku segmentirati, ali generativni sustavi omogućuju mnogo finiju prilagodbu: poruka može mijenjati ton, rječnik, argument i stil ovisno o tome kome se obraća.

Tu također nema razloga za tehnološku mistifikaciju. Nije dokazano da će umjetna inteligencija sama odlučivati izbore niti da je personalizacija čudesno sredstvo uvjeravanja. Ljudi nisu pasivne posude koje prihvaćaju svaku dovoljno dobro oblikovanu poruku. Promjena je ipak velika jer generativni modeli mogu gotovo bez dodatnoga troška proizvoditi goleme količine politički uvjerljivog sadržaja, odgovoriti na konkretan prigovor, promijeniti argument kada prvi ne djeluje i održavati razgovor mnogo dulje nego što je bilo koji propagandni aparat prije mogao.

Time se mijenja sama jedinica političke komunikacije. Adornov agitator govorio je okupljenoj masi, televizijski političar naciji, digitalni marketing skupini korisnika sa sličnim osobinama, dok generativni sustav načelno može voditi zaseban razgovor sa svakim pojedincem. Može koristiti njegov stil, prilagoditi argument njegovim vrijednostima, reagirati na sumnju i mijenjati način uvjeravanja tijekom razgovora. Masovna propaganda tako može postati individualizirana, a da pritom ostane masovno proizvodiva.

Schutzbachina formula „emocije umjesto argumenata“ u takvom se okruženju mora dodatno zakomplicirati. Generativna propaganda ne mora izbjegavati argumente; može ih proizvoditi u gotovo beskonačnoj količini. Problem se premješta s oskudice informacija na hiperprodukciju uvjerljivosti. Svaka tvrdnja može dobiti dugo obrazloženje, prividno stručnu referencu, statistiku, anegdotu ili analogiju. Deepfake je samo najočitiji dio te promjene. On krivotvori jedan dokaz; generativni sustav može proizvesti čitavu interpretaciju svijeta koja je unutar sebe koherentna, emocionalno uvjerljiva i prilagođena onome kome je namijenjena.

Tu se ponovno otvara pitanje znanosti i vjerodostojnosti. Nekada je propagandist morao diskreditirati stvarnoga stručnjaka ili instituciju. Danas je moguće proizvesti velik broj tekstova, slika i snimaka koji oponašaju stručni autoritet. Veći problem možda neće biti samo to što će se laži lakše proizvoditi, nego što će kriteriji razlikovanja vjerodostojnog i nevjerodostojnog postajati sve teže održivi.

Generativna tehnologija povećava i mogućnost poricanja onoga što je istinito. Ako ljudi znaju da se fotografija može proizvesti, glas imitirati, video montirati i dokument generirati, onda se autentična snimka može odbaciti tvrdnjom da je umjetna. U tome se sastoji takozvani liar’s dividend: sama činjenica da je lažiranje tehnički moguće povećava prostor za poricanje autentičnoga. Posljedica nije nužno svijet u kojem svi vjeruju laži. Mogao bi nastati svijet u kojem je sve teže postići suglasnost o tome zašto bi išta trebalo smatrati vjerodostojnim.

Kada se zajednički postupci utvrđivanja činjenica raspadnu, politička pripadnost lako počinje obavljati njihovu funkciju. Pitanje više nije samo što se dogodilo, nego čijem izvoru vjerujemo. Time se epistemološka kriza ponovno spaja s populističkom podjelom na narod i elite.

Antiestablishment na vlasti

Jedan od najzanimljivijih paradoksa suvremenog populizma pojavljuje se kada antiestablishment osvoji establishment. Kako stranka koja godinama kontrolira vladu, parlament i velik dio državnog aparata i dalje može nastupati kao pobuna protiv „onih gore“?

Na prvi pogled riječ je o očitom proturječju. U stvarnosti je antiestablishment identitet toliko važan za populističku mobilizaciju da ga vlast ne može jednostavno napustiti. Kad bi priznala da je postala establishment, morala bi preuzeti i punu odgovornost za stanje društva, ali bi izgubila i neprijatelja prema kojem se definira.

Rješenje je premještanje establishmenta. Vlada je osvojena, ali prava moć ostaje u sudovima. Sudovi su promijenjeni, ali prava moć je u Bruxellesu. Parlament je pod kontrolom, ali kulturnu moć imaju mediji i sveučilišta. Ako su i oni oslabljeni, ostaju nevladine organizacije, međunarodne institucije, birokracija, financijski centri ili „duboka država“. Uvijek postoji još jedna razina koja navodno sprečava narod da doista vlada.

To nije samo retorička nedosljednost. Populistički „narod“ nije neutralna sociološka kategorija nego politički identitet koji nastaje kroz suprotnost prema „njima“. Ako neprijatelj nestane, postaje nejasno tko smo „mi“. Zato populistička vlast može istodobno upravljati državom i zadržavati retoriku pobune. U tom smislu ona lako poprima karakter permanentne revolucije: pobjeda nikada nije konačna, jer bi konačna pobjeda ukinula samu logiku mobilizacije.

Adorno je tu ponovno važan. Ako propaganda nije samo sredstvo kojim se dolazi na vlast nego i način proizvodnje političkog identiteta, izborna pobjeda ne može završiti propagandu. Naprotiv, vlasti je propaganda potrebna kako bi objasnila zašto se obećana promjena nikada ne dovršava. Neprijatelj mora ostati dovoljno snažan da opravdava mobilizaciju, ali dovoljno slab da ga vlast može stalno pobjeđivati.

Granica nije između desnice i demokracije

Schutzbachinu analizu bilo bi pogrešno pretvoriti u opću optužnicu protiv desnice. Konzervativizam pripada legitimnom pluralizmu demokratskog društva jednako kao liberalizam, socijaldemokracija ili druge političke tradicije. Društvo bez konzervativne kritike promjene bilo bi intelektualno osiromašeno jednako kao društvo bez progresivne kritike naslijeđenih hijerarhija.

Prava granica ne prolazi između lijevoga i desnoga, nego između pluralizma i njegove negacije. Kritika migracijske politike legitimna je; tvrdnja da određeni građani zbog podrijetla ili kulture nikada ne mogu pripadati političkoj zajednici nešto je drugo. Kritika sudske odluke legitimna je; proglašavanje svakoga suda koji ograniči vladu neprijateljem narodne volje nešto je drugo. Kritika novinara legitimna je; negiranje vrijednosti neovisnih medija zato što nisu politički lojalni nešto je drugo. Kritika feminizma legitimna je; pretvaranje ravnopravnosti u dokaz zavjere protiv prirodnoga poretka nešto je drugo. Znanost mora biti kritizirana, ali metodološka kritika nije isto što i procjena istine prema političkoj pripadnosti istraživača.

Ta je razlika važna i zato što pretjerano moraliziranje može proizvoditi upravo ono što želi suzbiti. Ako se svako neugodno pitanje proglašava ekstremističkim, lako se hrani populistički narativ o tabuima i elitama koje odbijaju čuti stvarne probleme. Demokratska javnost mora biti dovoljno sigurna u sebe da dopusti neugodno pitanje bez prihvaćanja lažnoga odgovora.

Činjenice, iskustvo i političko značenje

Jedna od trajnih slabosti liberalne javnosti jest uvjerenje da se politička manipulacija može ispraviti točnim podatkom. Činjenice su nužne, ali same po sebi ne stvaraju političko značenje. Ljudi ne žele samo znati što se dogodilo; žele razumjeti što njihovo iskustvo znači.

Ako netko misli da njegov grad nema budućnosti, statistika nacionalnoga rasta neće nužno odgovoriti na njegovo iskustvo. Ako osjeća da mu društvo više ne priznaje vrijednost, podatak o prosječnoj zaposlenosti ne rješava pitanje statusa. Ako kulturnu promjenu doživljava kao gubitak mjesta u zajednici, tablica ne može sama dati odgovor na pitanje pripadanja.

Radikalna desnica često ulazi upravo u taj interpretativni vakuum. Ona povezuje privatno iskustvo i kolektivni identitet, nudi uzrok, krivca i obećanje restauracije. Demokratski centar prečesto odgovara upravljačkim jezikom, proceduralnim korekcijama i statistikom. To ne znači da demokracija treba oponašati populističku emocionalizaciju, nego da se ne smije odreći jezika smisla. Sloboda, sigurnost, zajednica, domovina, dostojanstvo, solidarnost i pripadanje nisu prirodno vlasništvo desnice.

Adorno pomaže razumjeti zašto racionalni odgovor često promašuje predmet. Politička tjeskoba nije samo pogrešan račun koji se može ispraviti boljom tablicom; ona je način na koji pojedinac doživljava vlastiti položaj u svijetu. Ako demokratska politika tom iskustvu ne može dati uvjerljivo tumačenje, netko drugi će to učiniti umjesto nje.

Od Adornova mikrofona do algoritamske javnosti

Između 1967. i današnje političke komunikacije postoji golema tehnološka razlika, ali mnogo manja razlika u ljudskoj potrebi na koju propaganda odgovara. Ljudi žele razumjeti zašto se njihov svijet promijenio, zašto se njihov položaj čini nesigurnijim, zašto njihov način života više nema istu kulturnu težinu i tko upravlja procesima koje ne mogu kontrolirati. Žele vjerovati da kaos ima strukturu i da iskustvo gubitka nije samo njihov privatni neuspjeh.

Radikalna politika postaje opasna kada na tu legitimnu potrebu za razumijevanjem odgovara falsificiranjem uzročnosti. Ne mora izmisliti strah; dovoljno je da ga politički organizira. Ne mora izmisliti društveni problem; dovoljno je da ga veže uz jednostavnijeg neprijatelja od njegova stvarnog uzroka. Ne mora otvoreno odbaciti demokraciju; dovoljno je da promijeni značenje naroda, pluralizma, prava, slobode govora i vjerodostojnosti.

Adorno objašnjava društvenu i psihološku raspoloživost za takvu politiku, Schutzbach način na koji se ona jezično normalizira, algoritamska javnost novu logiku njezine distribucije, a generativna umjetna inteligencija mogućnost njezina prilagođavanja pojedincu. Populizam na vlasti pokazuje pak da ista logika može opstati i nakon izborne pobjede.

Najvažnija Schutzbachina teza zato nije da radikalna desnica govori grube ili uvredljive stvari. To bi bilo banalno. Politički je zanimljivija činjenica da postaje najuspješnija onda kada više ne zvuči radikalno. Kada se isključivanje prevede u „očuvanje kulture“, napad na neovisne institucije u „vraćanje demokracije narodu“, osporavanje manjinskih prava u „jednakost za sve“, medijska legitimacija u „pluralizam mišljenja“, a svaka kritika u „cenzuru“, politička ideologija počinje prikrivati vlastitu ideološku narav. Više se ne predstavlja kao jedna od mogućih interpretacija svijeta, nego kao njegov navodno neposredan opis.

Demokratski poredak ne mijenja se samo zakonskim aktima. Mijenja se i onda kada se promijeni značenje riječi kojima ga opisujemo: kada protivnik postane neprijatelj, kada jedan građanin postane manje autentičan građanin od drugoga, kada kompromis postane izdaja, kada institucija vrijedi samo dok donosi odluke koje nam odgovaraju i kada činjenica prestane biti rezultat postupka provjere, a postane oznaka političke pripadnosti.

Adorno je 1967. upozoravao da društvene pretpostavke autoritarizma nisu nestale time što je jedan autoritarni režim poražen. Schutzbach je pola stoljeća poslije pokazala kako se autoritarni potencijal može prevesti u jezik demokratske normalnosti. Danas toj analizi treba dodati javnost u kojoj algoritmi sudjeluju u raspodjeli pažnje, generativni sustavi mogu proizvoditi uvjerljiv politički govor u gotovo neograničenoj količini, a sama razlika između vjerodostojnoga i nevjerodostojnoga postaje sve nestabilnija.

Suvremena opasnost za demokraciju zato ne mora doći u obliku nekoga tko će otvoreno objaviti da je protiv demokracije. Mnogo je vjerojatnije da će se pojaviti politika koja će gotovo sve činiti upravo u njezino ime — u ime naroda, slobode govora, jednakosti, sigurnosti i suverenosti — dok će istodobno postupno mijenjati značenje tih pojmova i slabiti institucije koje ih čine stvarnima.

U tome je možda najvažnija zajednička pouka Adorna i Schutzbach: autoritarna promjena ne mora najprije osvojiti državu. Može započeti mnogo ranije, onda kada se promijeni ono što društvo smatra normalnim.