Ne postoji Nobelova nagrada za filozofiju. I tko zna nije li to zapravo sreća.
Bergson, Russell i Sartre dobili su Nobelovu nagradu za književnost; Sartre ju je odbio. Amartya Sen dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiju. Filozofija je isključena. Ta odsutnost, koja bi mogla izgledati kao manjak priznanja, danas mi se čini i prostorom slobode.
Nagrada se ne ograničuje samo na priznavanje nekog djela: ona pridaje autoritet, posvećuje, može postati političkom investiturom. Ugled onoga tko je dodjeljuje prenosi se na onoga tko je prima i na stajališta koja zastupa. Nobel tako može postati političkim oružjem, tim više razdornim što više pretendira govoriti u ime čovječanstva.
Kao što sam napisala u knjizi O političkom pozivu filozofije (Bollati Boringhieri, 2018), filozofi u zajednici nisu pozvani rješavati probleme, osim ako nije posrijedi nesporazum. Oni potiču pitanja, jedno za drugim, postavljaju probleme čak i ondje gdje se u očima drugih čini da ih nema. Dovode u pitanje ono što se čini samorazumljivim, usvojenim, neupitnim. Može li se zamisliti nemilija i nezahvalnija uloga?
Razmirica između filozofije i zajednice proteže se stoljećima. Priznanja je mogu ublažiti, pokadšto prikriti; teško je mogu riješiti. A onaj tko filozofira mora imati mogućnost propitivati i same autoritete koji nagrađuju, kriterije prema kojima biraju, interese koje zastupaju.
Možda je dobro da nijedna ceremonija ne pretendira okruniti misao. Neka filozofiji ostane ta nezgodna pozicija s koje može nastaviti postavljati pitanja, pa čak i onima koji dijele nagrade.
9.10.20026.
Preveo s talijanskog Mario Kopić