MILES I COLTRANE

Prije trideset sedam godina, pokraj prozora u stanu, u sunčano nedjeljno poslijepodne slušao sam Milesa i Coltranea. Baš kao što ih slušam i danas, u drugom stanu, u sunčano nedjeljno poslijepodne.

U međuvremenu promijenila se država. Za dlaku sam preživio. Nakupio vreće sjećanja za oveće odlagalište. No ništa se nije promijenilo. Iste uši, ista glazba, ista lakoća zraka — moje jedino postojanje.

Zrak me misli pa sam najživlji kad njegova punina i praznina nesmetano prolaze kroz mene. Bojim se da njegovo i moje zajedništvo u trenutku može biti prekinuto. Da, kao iz struje, mogu biti iskopčan iz njegova života. Zato sam obožavatelj slika. Zrak mi ih prostire bešavnim obrtanjem godišnjih doba.

Moja svijest je drvo i riba. Postoji kao grad, lebdi kao avion. Zrak me poznaje cijelog i prazni od svega što nije on, pa s njim budem u svemu i sa svima. Dok slušam Milesa i Coltranea, svi ih čuju zajedno sa mnom, čak i Miles i Coltrane negdje slušaju sami sebe.

Glazba odzvanja i bez nas. Ona nas svira, zrak nas diše, svjetlo nas gleda. Mogu li prestati postojati kad nisam onaj koji stvarno jest, već prima postojanje? Mogu li sumnjati u novi stan u kojem ću, u vremenu otpornom prema vremenu, i dalje slušati Milesa i Coltranea pokraj prozora u sunčano nedjeljno poslijepodne?